Razmišljajući o putovanju koje se zove život, neminovno dolazimo do egzistencijalnih razmišljanja. Naš život je kao liturgija, spoj sjećanja (anamnesis) i budućnosti eshatološke ravni ka kojoj težimo. Onda trenuci ovdje i sada predstavljaju izazov zvani život. U toj samospoznaji distrakciju nam vrši savremenost, jer uvijek smatramo da smo Fukujamisti i da je naš život vrhunac i kraj civilizacije i vremena, tako neupitno upadamo u idolopoklonstvo kulta ega i umjesto bogosluženja mi postajemo seboslužitelji kroz podsvjesno samoobožavanje. Jedini lijek jeste askeza i uzvišena misao koja se izdigne iznad ove fasade okrečenih grobova.Mi smo stvoreni kao bogolike ličnosti, ne kao zatvorene kapsule egoizma, nego kao bića čija je suština otvorenost. Otvorenost prema Bogu i prema drugom čovjeku. To je srž onoga što zovemo duhovni život: ne neki „viši nivo“ duše, nego puno, psihofizičko življenje čovjeka u živoj zajednici sa Živim Bogom, kroz Hrista Bogočovjeka.Savremeni egoizam (onaj koji nam prodaju kao „samoaktualizaciju“, „lični brend“ ili „moje pravo da budem srećan po svaku cijenu“) nije ništa novo. On je stara đavolja prevara iz Raja: „Bićeš kao Bog bez Boga“.
Čovjek je pokušao da otme ono što mu je već bilo obećano, oboženje, ali je to pokušao putem otmice, umjesto putem ljubavi. I otada se zatvara u sebe. Postaje sam sebi pakao. „Pakao, to su drugi“, rekao je Sartr. I bio je u pravu, ali samo za čovjeka koji je odbio Hrista. Jer bez Hrista, svaki „drugi“ postaje pretnja mom jedinom „ja“.Pravoslavna askeza je suprotno tome. Ona nije kažnjavanje tijela. Nije mržnja prema sebi. Ona je ljubav koja se vježba. Podvig. Vježba otvaranja. Vježba da se kaže „ne“ egoizmu i „da“ Bogu i bližnjemu. Kada postimo, kada ćutimo, kada se molimo Isusovom molitvom, kada dajemo milostinju, mi ne kupujemo raj. Mi samo učimo da volimo onako kako nas je Bog prvi zavolio: nesebično, slobodno, do kraja.U doba egoizma, kada svako od nas nosi u sebi malog boga po imenu „ja“, kada se svijet svodi na moje želje, moje pravo i moju udobnost, tada Crkva nam nežno, ali odlučno pokazuje put koji je Bog od samog početka dao čovjeku: askezu. Ne kao kaznu, ne kao mržnju prema tijelu, nego kao ljubav koja se uči.
Kao vježbu srca da voli više od sebe. Kada je Bog stvorio Adama i Evu, dao im je dvije zapovjesti: da obrađuju i čuvaju vrt, i da ne jedu od zabranjenog ploda. Obe su bile asketske. Prva, da rade, da se trude, da ne budu lijeni bogovi nego blagodarni domaćini. Druga, uzdržanje, „ne“. Već tada je askeza bila način da čovjek ostane slobodan i otvoren prema Bogu. Kasnije, u Starom Zavjetu, Ninevljani poste i kaju se, Jona u kitovoj utrobi uči poslušanju. U Novom Zavjetu, Sveti Jovan Krstitelj živi u pustinji, jede skakavce, Hristos Sam posti četrdeset dana prije nego što će početi da služi, noću se povlači da se moli. I kaže: „Doći će vrijeme kada će ženik biti uzet od njih, i tada će postiti“ (Mt 9,15). Rani hrišćani poste i mole se zajedno. A onda, kada su gradovi postali previše udobni i egoistični, ljudi odlaze u pustinju, monasi, pustinjaci, podvižnici, i tamo se rađaju svetitelji koji su nam ostavili živi primjer.Šta je, dakle, askeza? To je duhovni rad: molitva, post, metanije, bdenja, kanoni, sozercanje. To je kad tijelo i duša zajedno rade, jedno se uzdržava, drugo se usmjerava ka Hristu. Zašto? Zato što je cilj našeg života oboženje, da postanemo sveti, da zasijamo Hristovom svjetlošću. A da bismo zasijali, moramo se prvo očistiti. Moramo skinuti mrlje greha, loše navike, strasti koje nam ljepe srce za zemlju. Askeza je naša teretana. Naša priprema za duhovnu Olimpijadu, Sudnji dan. Ona je provjereni lijek protiv idola materijalizma i egoizma koji danas vladaju svuda.Ali askeza nije cilj. Ona je put. Nije skupljanje „poena“ da se pohvalimo pred Bogom, to vodi u gordost. Ona je plod pokajanja. Kao Zakhej koji je, kada se pokajao, odmah počeo da daje milostinju i vraća nepravedno uzeto.
I kao što sportista ne može bez trenera, tako ni mi bez duhovnog oca. Bez njega lako skrenemo ili u preteranost ili u ljenost.I nije to samo za monahe i monahinje. Mi, u svijetu, možemo živjeti prosto, bez viška. Možemo držati crkvene postove. Možemo dolaziti na bogosluženja. Možemo davati milostinju. Možemo uzeti brojanicu i učiti Isusovu molitvu: „Gospode Isuse Hriste, Sine Božji, pomiluj me grešnoga“. Sve to pod rukovodstvom duhovnika. I kada se tako živi, askeza nam daje krila. Podiže nas pravo u zagrljaj Božje ljubavi.Zašto nam danas askeza zvuči teško i neprijatno? Zašto nas obuzme strah i trepet kada čujemo za post ili bdenje? Zato što smo zaboravili najveću istinu naše vjere. Sveti Jovan Lestvičnik nam je rekao jednostavno i duboko: ljubav se pobjeđuje ljubavlju.Mi smo se, braćo i sestre, zaljubili u svoje strasti. U trbuh, u udobnost, u ponos, u egoizam, u sujetu. Zagrlili smo ih kao najdraže. I zato nam „ne smeš“, samo zakonska zabrana, nije dovoljno.
Srce ne sluša zakone, srce sluša ljubav, a ljubav je zakon duše. Zato Lestvičnik kaže: da bismo prestali da volimo zemaljske strasti, moramo u srcu zavoleti nešto, Nekoga, još više. I tada se sve mijenja.Askeza više nije samo „ne jedi to, ne radi ono“. Postaje ljubavna opsada. Kao kada se čovjek zaljubi u djevojku, ide oko njene kuće, zvoni joj u svako doba, samo da bude blizu. Tako i naša duša počinje da opseda Hrista. Ne iz straha, ne iz dužnosti, nego iz plamene ljubavi i zahvalnosti. I tada zapovjesti više nisu teške. Postaju radost. Jer Hristos nam kaže: „Ako me volite, zapovjesti moje držaćete“ (Jn 14,15). Ljubav prema Njegovoj Ličnosti pobjeđuje sve lažne ljubavi koje nas vuku od Njega.Zato pravi podvižnici nisu čudni, povučeni ljudi. Oni su najnormalniji. Oni su ljudi ljubavi. Ljubazni, topli, puni radosti. Jer iz prepunjenog srca ljubavi prema Hristu izvire snaga za veći podvig, za dublju molitvu, za veću opsadu Njega. U ovom našem egoističnom vijeku, kada je „ja“ postalo idol, askeza nam vraća slobodu. Ne oduzima nam ništa što vrijedi, samo nas oslobađa od onoga što nas porobljuje. I čini nas sposobnim da zaista volimo Boga, bližnjega i sebe pravog. Otac Justin Popović je to rekao najljepše: mi nismo humanisti bez Boga, mi smo bogohumanisti. Naš humanizam nije zatvoren u čovjeka; on je otvoren ka Hristu. Jer kad se otvorimo Hristu, On u nas ulazi i kaže: „Više vas ne zovem slugama, nego prijateljima“. I tada egoizam umire. A ljubav počinje da živi, vječno.To je suština. Ne teorija. Život. U doba egoizma, askeza nije bjekstvo od svijeta. Ona je jedini način da svijet zaista volimo onako kako ga voli Hristos. Do kraja. I da u tome nađemo sebe.
Nebojša Lazić, teolog
