Često danas možemo čuti da „patrijarh nije rimski papa, pa da je nepogrešiv“; a najčešće se takav „argument“ uvijek poteže kada je patrijarh ili neki arhijerej Crkve pod najgnusnijim napadima i neutemeljenim optužbama. Taj „argument“ postao je najbolja sakrivalica za svaku polupismenu i većinom zlonamjernu osobu koja bi Crkvu da mjeri po aršinima ljudskim.
Ono što takvi kritičari previđaju jeste fundamentalna ontološka razlika između Crkve i bilo koje ljudske organizacije.
Kako je govorio Sveti Kiprijan Kartaginski: „Kome Crkva nije majka, tome ni Bog nije Otac.“
Pokušaj da se autoritet jerarhije degradira pod plaštom „borbe za istinu“ zapravo je napad na samu srž eklisiološkog bića. Crkva nije parlament u smislu današnjeg poimanja demokratije, niti nevladina organizacija, nego je Ona Bogočovječanski organizam.
Narativi koji pokušavaju da predstave Crkvu kao konglomerat pojedinaca koji mogu suditi svojim pastirima iz fotelje društvenih mreža direktno napadaju dva milenijuma star, Duhom Svetim ustanovljeni poredak. To je suptilni pokušaj uvođenja anarhije, gdje svaki pojedinac postaje sopstveni papa i vrhovni sudija vjere, čime se razara sabornost u ime individualizma.
Srpska crkva kao stub odbrane
Istorijski kontekst u kojem se nalazimo zahtijeva duboku budnost. Zapadni centri moći su nakon 1999. godine brutalno slomili državni suverenitet. Kao posljedicu toga, na ključnim političkim i društvenim funkcijama danas često zatičemo ljude bez ikakvog legitimiteta – raznorazne „političke trenere“, „menadžere tranzicije“ i „programske stručnjake“. Iza ovih eufemizama krije se surova realnost: riječ je o najobičnijim protagonistima tuđih geopolitičkih interesa.
Ove perfidne okupacije nije ostala pošteđena ni vojska, kao jedna od institucija u koju je narod tradicionalno imao najveće povjerenje. Iako nas je NATO pakt bezobzirno bombardovao, njihovi oficiri i generali dobili su legitimitet da kadriraju unutar srpskih kasarni i slobodno ulaze u vojne kancelarije.
Ukratko, interese Srbije određivale su nevladine organizacije, a jedini nacionalni program postali su uslovi koji se moraju ispuniti na evropskom putu – istom onom putu koji nikada neće završiti. Ako se ikada i bude nazirao kraj tog puta, Srbija će na tom kraju biti nešto što nikada nije bila, potpuno promijenjene svijesti.
Jedini autentični bedem srpskog identiteta, i pored svih ljudskih slabosti unutar njenih redova, ostala je Srpska pravoslavna crkva. Ovo nije istorijski novitet. Identičnu ulogu Crkva je odigrala i tokom viševjekovne osmanske okupacije. Kada su propale sve državne strukture, Crkva je u svojim njedrima sačuvala plamen slobode i kosovskog zavjeta, koji se rasplamsao početkom 20. vijeka.
Krajem tog vijeka srpstvo je opet bilo na koljenima. Ugašeni plamen ostao je iskra, i opet je ta iskra bila Srpska crkva. Ona je to jezgro i kamen koji drži čitav stub nepokorenim.
„Nije moj patrijarh“
Prva duboka rana u novijoj duhovnoj istoriji nanesena je stvaranjem paracrkvenih struktura, poput raskolničke sekte koja sebe naziva „Eparhijom raško-prizrenskom u egzilu“. Napad je ciljano izveden tamo gdje je tkivo Crkve duhovno najosjetljivije i najjače – na Kosovu i Metohiji.
Upravo kroz ovakve paracrkvene fenomene, koji su ogrnuti u pravoslavne odežde i koji manipulišu patriotskim narativom, dolazi do najperfidnijeg pokušaja destrukcije srpskog bića. Sva ta destrukcija ogleda se u rečenici koju sve češće i lakomislenije čujemo: „Ovo nije moj patrijarh!“
Zavodljivost ove laži leži u izgovoru da se oni, navodno, nisu odrekli vjere ni Crkve, već da im se ne dopadaju ličnost patrijarha ili pojedinih episkopa. Međutim, čime god pravdali svoj revolt, izgovaranje riječi „Nije moj patrijarh“ predstavlja čistu blasfemiju i početak sektaškog mentaliteta. Jer, ko odbacuje zakonitog patrijarha svoje Crkve, taj je već iz Crkve istupio. Ne postoji apstraktna Crkva izvan konkretne jerarhije.
Iluzija o „jeresi ekumenizma“: Ko su samozvane sudije
Vrhunac duhovne prelesti i drskosti ovih paracrkvenih jurišnika ogleda se u njihovoj presudi da je „Srpska crkva upala u jeres ekumenizma“. Ovakva tvrdnja je apsolutni teološki i logički nonsens, plod dubokog neznanja i ambicije neprosvijećenog uma da sudi Saboru.
Postavlja se suštinsko, eklisiološko pitanje: Ko su oni da sude? Sa kog amvona i sa kakvim legitimitetom šačica samozvanih pravednika, raščinjenih monaha i revolucionarnih laika sebi daje za pravo da anatemiše Srpsku pravoslavnu crkvu? Diplomatski susreti, međucrkveni dijalozi i prisustvo na međunarodnim konferencijama – što čini svaka istorijski odgovorna Crkva – u njihovim suženim svijestima postaju „izdaja Pravoslavlja“.
Oni su zavedeni farisejskim duhom koji slovo stavlja iznad suštine, a svoj lični strah i paranoju proglašava za dogmatsku čistotu.
Time zapravo pokazuju da pate od istog onog grijeha protiv kojeg se navodno bore: papizma. Proglasivši sebe bezgrešnim čuvarima kanona, oni su stvorili sopstveni, virtuelni „Vatikan“ iz kojeg ispaljuju presude protiv Svetog arhijerejskog sabora.
Jedina kanonska realnost i punoća Blagodati
Ono što svaki Srbin mora znati, bez obzira na količinu medijskog i paracrkvenog šuma, jeste hladna i neumoljiva činjenica: na teritoriji našeg duhovnog prostora, Srpska pravoslavna crkva je jedina kanonski priznata Crkva. Ona je jedini zakoniti sukcesor Pećke patrijaršije i Svetog Save.
Van nje ne postoji kanonska realnost, van nje nema spasenja za srpski narod, jer izvan njenog sakramentalnog tkiva nema Svetih tajni. Samo Saborna Srpska crkva, u jedinstvu sa ostalim kanonskim vaseljenskim Pravoslavljem, ima i čuva blagodat Gospodnju.
Ta blagodat se ne prenosi dekretima samozvanih vođa, već neprekinutim apostolskim prejemstvom – uzastopnim polaganjem ruku episkopa od apostolskih vremena do danas.
Kada raskolnici obavljaju svoje performanse, oni vrše najobičnije pozorišne predstave lišene Duha Svetoga. Bez kanonske veze sa episkopom i patrijarhom, njihove „tajne“ su prazne, njihov „putir“ je bez Svetinje, a njihova pričešća su na sud i na osudu. Duh Sveti ne prebiva u anarhiji i pobuni, već u poslušnosti i ljubavi. Svako ko zavede narod u ove slijepe ulice duhovne egzistencije, snosiće užasan teret odgovornosti za propast ljudskih duša.
Stado bez pastira
Tačno je, episkop, mitropolit ili patrijarh nisu bezgrešni. Ali to ne znači da u tumačenju vjere ili doprinosu odbrani pravoslavlja njegovo mišljenje i mišljenje poluinformisanog, neobrazovanog ili bilo kojeg drugog čovjeka imaju istu vrijednost. Crkva jeste narod, ali nije samo narod. Crkva je, prije svega, Božija tvorevina na Zemlji data narodu za spasenje. A Gospod je tako uredio da postoje oni koji će u Njegovo ime taj narod okupljati i voditi – to su arhijereji, monaštvo i sveštenstvo Njegove Crkve.
Crkva jeste narod Božiji, ali ona nije samo narod. Ona je, prije svega, Tijelo Hristovo, Božanska tvorevina data čovječanstvu radi spasenja. A Gospod je u Svojoj premudrosti uredio da unutar tog Tijela postoji Sveta jerarhija – oni koji su primili blagodat da u Njegovo ime narod okupljaju, hrane Svetim tajnama i vode. To su arhijereji, sveštenstvo i monaštvo.
Slikovito i strogo o tome govori veliki svetitelj rane Crkve, Sveti Ignjatije Bogonosac: „Gdje je episkop, tamo neka bude i narod, kao što je tamo gdje je Isus Hrist – Saborna Crkva. Bez episkopa nije dozvoljeno ni krštavati, niti večeru ljubavi tvoriti.“
Izolovanje arhijereja, njihovo anatemisanje od strane laika i umanjivanje njihovog značaja za život Crkve podjednako je pogubno kao i klerikalizam koji bi ignorisao narod. Ove dvije službe se prožimaju i nadopunjuju: kao što bez liturgijskog naroda nema Crkve, tako ni bez pravoslavnog episkopa nema Evharistije, a time ni same Crkve. Pokušaj da se oni razdvoje vodi u duhovnu smrt. Narod bez arhijereja postaje dezorijentisano stado izloženo vukovima, dok je episkop bez naroda pastir bez stada.
Hijerarhija
Svaka težnja ka ukidanju jerarhije u ime lažne jednakosti zapravo je plod luciferijanskog bunta protiv Božanskog poretka. Hijerarhija (grč. ἱεραρχία – sveštenoupravljanje) nije ljudski izum, niti birokratski aparat izmišljen da bi neko vladao nad nekim.
Ona je odraz nebeske harmonije pretočene na zemlju. Kako na nebu postoje anđeoski činovi u savršenom poretku i ljubavi, tako je i u Crkvi na zemlji ustanovljen jerarhijski stroj. On služi tome da čuva jedinstvo Vjere i Duha kroz vijekove. Kada rušimo jerarhiju, ne rušimo administraciju – rušimo ikonu Neba na Zemlji.
Štit oko Patrijaraškog trona
Na kraju, svi aktuelni histerični napadi na instituciju Patrijarha srpskog i na samu Srpsku pravoslavnu crkvu moraju se ogoliti do kraja. Oni nisu rezultat brige za teološku čistotu, niti su vođeni hrišćanskom ljubavlju. To su koordinisani udari usmjereni na posljednju tačku srpskog otpora.
Patrijarh srpski nije samo vjerski poglavar. On je u očima naših istorijskih i savremenih neprijatelja živi simbol jedinstva srpskog naroda sa obje strane Drine, na Kosovu i Metohiji, i u rasijanju.
Kada udaraju na Patrijarha, oni zapravo pokušavaju da obezglave narod. Kada siju sumnju u njegove odluke, oni pokušavaju da unesu defetizam i razdor među vjernike, kako bismo postali lak plijen za konačno geopolitičko i duhovno preformatiranje. Tron Svetoga Save je kroz vijekove izdržao udarce sultana, komunističkih komesara i globalističkih inkvizitora. Izdržaće i ove savremene ujdurme.
Dužnost svakog pravoslavnog Srbina danas nije da bude sudija svojoj Crkvi, već njen bedem. Stati uz svog Patrijarha i svoj Sabor u ovim prelomnim vremenima nije stvar slijepe poslušnosti, već stvar duhovnog samoodržanja.
Srpska crkva, kao jedina kanonska čuvarka Božije blagodati među nama, ostaje jedina sigurna lađa spasenja. Van nje je oluja istorijskog ništavila; u njoj je Hrist, a sa Njim i pobjeda koju nikakva vrata pakla, pa ni moderne srpske podvojenosti, neće nadvladati.
