Pojas Presvete Bogorodice, nakon šest i po vijekova, ponovo je zagrlio Srbiju. Kao da se sama Majka Božija, posle dugog istorijskog ćutanja, vratila svom stradalnom i raspetom narodu da ga pomiluje, ukrijepi i podsjeti da Nebo nije odustalo od njega.
Šest i po vijekova Srbi su čekali da ih posjeti jedna od najvećih svetinja hrišćanstva. Čekali su da blagodat Presvete Bogorodice ponovo tiho i nevidljivo siđe među njih, da dotakne umorne, ohrabri malovjerne i sabere rasijane.
Sveti knez Lazar darivao je ovu svetinju manastiru Vatoped, kao zalog ljubavi i duhovnog jedinstva srpskog naroda sa Svetom Gorom. I kao što je nekada Lazar svoje carstvo vezao za Nebo, tako je i ovaj dar postao svjedočanstvo da Srbija nikada nije pripadala samo zemlji, već i vječnosti.
Kilometarske kolone pred Hramom Svetog Save, desetine hiljada ljudi koji satima stoje u tišini, bez negodovanja, bez nervoze, bez potrebe da budu viđeni su slike naroda koji je ponovo pronašao dušu. Naroda koji je osjetio da postoji nešto veće od politike, prolaznih pobjeda i ovozemaljskih obračuna.
Čak su i svetogorski monasi, naviknuti na čudesa i velika poklonjenja, ostali zatečeni prizorom Beograda koji diše kao jedno. Beograda koji ne viče, već se moli.
A možda je upravo to i najveće čudo. Jer Srbija danas živi u dubokoj duhovnoj i društvenoj rani. Podjele su postale toliko duboke da brat brata gleda sa podozrenjem, a riječi često bole više od oružja. Nemir je ušao u svaku poru društva, u porodice, ulice, medije, pa i u same duše ljudi.
I baš zato je dolazak Pojasa Presvete Bogorodice više od blagoslova. Podsjećanje da Gospod nikada ne ostavlja svoj narod onda kada mu je najteže. Da Presveta Bogorodica nije samo nebeska Carica, već Majka koja dolazi svojoj djeci onda kada su najranjivija.
Dok podijeljeno društvo govori o pobjedama, revanšizmima i osvetama, ovih dana Beograd svjedoči jednoj drugoj pobjedi – tišine nad bukom, molitve nad mržnjom i ljubavi nad podjelama. Jer jedina istinska pobjeda jeste ona u kojoj čovjek pobijedi sebe i klekne pred Bogom.
Rijetkost je da ovako velika svetinja napusti Svetu Goru i manastir Vatoped. Samo nekoliko puta izlazila je van Grčke. I ne, to nije slučajnost. U Božijem promislu slučajnosti ne postoje. Da bi jedan narod bio udostojen ovakvog blagoslova, potrebni su veliki molitvenici, ljudi koji ne grade mostove samo među ljudima, već i između zemlje i Neba.
Jedan od takvih, nesumnjivo, jeste patrijarh srpski Porfirije.
Baš njegovim molitvenim podvigom, smirenjem i duhovnom mudrošću, Srbi su dobili blagoslov da Pojas Presvete Bogorodice pohodi Beograd. Tokom ovih šest i po vijekova mijenjali su se arhijereji, veliki ljudi i svetitelji, ali ostaće zapisano da je u vrijeme patrijarha Porfirija ova svetinja ponovo došla svom narodu.
I možda nije slučajno što se to dogodilo upravo u vremenu kada je Njegova svetost najviše raspinjana.
Od otvorenih bogoboračkih napada do podvala uvijenih u lažni patriotizam i tobožnje svetosavlje – patrijarh je sve podnosio ćuteći, svjestan da krst Svetog Save nikada nije bio lak. Nikoga podjele nisu boljele kao njega, ali se nije uzdao u ovozemaljske mirotvorce, već u Gospoda i molitve Njegove Presvete Majke.
Znao je patrijarh da narod nije izgubljen. Znao je da je potreban samo dodir blagodati koji će uspavane duše probuditi. I dogodilo se.
Vijest o dolasku Pojasa u početku je odjeknula tiho, gotovo neprimjetno. A onda je Beograd počeo da se pretvara u jednu veliku molitvenu rijeku. U grad koji ne spava zbog koncerta, utakmice ili političkog mitinga, već zbog molitve.
Ovih dana Beograd nije samo glavni grad Srbije. On je postao centar pravoslavlja, grad u kojem su se Nebo i zemlja dotakli.
I on koji sjedi u tronu Svetog Save, koji se podvizavao i uzdizao u Vatopedu, izlazi nasmijan i radostan pred svoj narod. I ne raduje se što je on lično pobjednik, nego što je pobijedila Crkva, što je Presveta Bogorodica povela njegov narod na put spasenja i mira.
Ali kao i uvijek kada se dogodi nešto veliko i sveto, galama ovoga svijeta postala je još glasnija. Napadi, podsmijesi i osude samo su pokazali koliko svjetlost boli one koji su navikli na tamu.
No, ta galama razbijala se o zidine Hrama Svetog Save i vraćala onima koji je šalju. A svaki kamen bačen na Crkvu i patrijarha postajao je novi kamen u temelju njene duhovne snage.
Jer Crkva Božija ne pobjeđuje silom. Ona pobjeđuje molitvom, trpljenjem i ljubavlju.
I zato Srpska pravoslavna crkva, predvođena svojim arhipastirom Porfirijem, slavi veliku pobjedu. Pobjedu blagodati nad strahom, vjere nad beznađem i Neba nad svim prolaznim burama ovoga svijeta.
