U dežurnim jadikovkama vjerskih i političkih lidera Hrvata u BiH, Dejtonski sporazum se sve češće naziva „ludačkom košuljom“. Iako se te kritike pakuju u fraze o „nepravednom miru“ i „političkoj neravnopravnosti“, suština je daleko jednostavnija – njihov mir ima cijenu samo ako se kruniše trećim entitetom. Ta teritorijalna jedinica, koju hrvatska politika nije uspjela da ostvari ni u ratu, ni u diplomatskim pregovorima, danas se pokušava izdejstvovati preko leđa srpskog naroda.
Ma koliko djelovalo da će najveći gubitnici kratkoročno biti Bošnjaci u BiH, dugoročno ovo bi bilo opasno za Srbe u Republici Srpskoj. Tačno je, teritorijalno najveći gubitnik bila bi FBiH, odnosno Bošnjaci, iako teritorijalno zahvataju i Republiku Srpsku. Međutim, uzimajući istorijski kontekst i ono što bismo mogli naučiti od ranije, takav novonastali odnos snaga bio bi poguban za Srbe. Ko misli da bi Hrvati sarađivali sa Srbima kao što sarađuju sada, taj je ili zlonamjeran ili budala.
Teritorijalna potraživanja u oblandi „pravde“
Najveća opasnost teze o trećem entitetu leži u pokušaju da se srpska strana, koja i sama nosi teret brojnih dejtonskih nepravdi, uvuče u tuđe bitke. Treći entitet za Srbe nije i ne smije biti „rješenje hrvatskog pitanja“. To je, prije svega, direktno otvaranje Pandorine kutije i preispitivanje granica samog Dejtona.
Imaginarna jedinica „Herceg-Bosne“ ne može se stvoriti u vazduhu. Ona bi neminovno podrazumijevala nova teritorijalna prekrajanja, a svjedoci smo da hrvatski vlažni snovi i dalje sežu do dijelova Posavine koji su vitalni za integritet Republike Srpske. Podržati takvu ideju znači dobrovoljno staviti glavu na panj revizionizma.
Pouke istorije: Od Banovine do danas
Ako povučemo paralelu sa stvaranjem prve Jugoslavije, vidjećemo jasan istorijski obrazac. Hrvatska politika je tada, nakon ratovanja na strani gubitnika, vješto koristila pobjedničku Srbiju dok nije izdejstvovala Banovinu Hrvatsku. Ta teritorijalna autonomija bila je samo odskočna daska za kasnije događaje iz 1941. godine i najjeziviji genocid na ovim prostorima.
Danas, dok se kardinali i političari žale na „nikakav“ položaj Hrvata u Republici Srpskoj, svjesno prećutkuju dvije činjenice: položaj Hrvata u Srpskoj je deset puta bolji nego položaj Srba u današnjoj Hrvatskoj i položaj Srba u kantonima sa hrvatskom većinom je istinski nikakav – tamo gdje su Hrvati vlast, srpska groblja su porušena, ćirilica je izbrisana, a povratnici su građani trećeg reda.
Bijeli medvjedi
Posebno je licemjerno govoriti o nepravdi dok OHR, kao ispostava strane okupacije, Hrvatima u Federaciji BiH servira status „zaštićenijih od bijelog medvjeda“. Dok su Srbima ukidana prava, nadležnosti i simboli, hrvatska pozicija je brižljivo čuvana od strane zapadnih centara moći.
Srpski interes nije i ne može biti borba za treći entitet. To bi bila nezaslužena nagrada za politiku koja jednom rukom svojata Nikolu Teslu, a drugom slavi Blajburg; koja u Sarajevu glumi žrtvu, a u kantonima gdje je većina sprovodi tihi egzodus preostalih Srba.
Kao što je Njegoš davno poručio: „Spuštavah se ja na vaše uže, umalo se uže ne pretrže“. Srbi su svoju slobodu platili previsokom cijenom kroz Republiku Srpsku da bi je sada zalagali za tuđe teritorijalne apetite i „latinsku mudrost“ koja nikada nije radila u našu korist. O trećem entitetu se ne smije ćutati – njega treba jasno definisati kao ono što jeste: direktna prijetnja opstanku Republike Srpske.
