Kad je na praznik Arhiđakona Stefana, Dan Republike Srpske, 9. januar Njegova svetost patrijarh Porfirije boravio u Banjaluci dok je izlazio iz Sabornog hrama, prišlo mu je mnogi vjernika da pozdravi svog pastira. On je tad samo rekao: “molite se, samo se molite, najviše za mene”. Ubrzo zatim, dok su ih svi zaobilazili, pa čak i pogledom, patrijarh Porfirije prišao je i pozdravio se sa ratnim vojnim invalidima i borcima Vojske Republike Srpske.
On, koji je na tronu Svetog Save, i jeste nasljednik Svetog Save, traži blagoslov od naroda koji prilazi njemu. I tu se kao živa slika vidi koliko je težak njegov krst, ali duboka, hristolika duhovnost koju ima u sebi.
Nije to prvi put da je patrijarh tu na obilježavanju krsne slave Republike Srpske, kada se mnogi kriju i boje se i da je čestitaju zbog odluka nekih sudova i stranih tumača. Među prvim posjetama bila mu je Republika Srpska. I to nema veze s tim što mu je tu đedovina, jer svako parče srpske zemlje je njegovo. Ne, otkada je na svoje grudi stavio svetosavski krst i patrijaraške panagije, patrijarh je uvijek gdje je najteže.
Kao dobri pastir, kao istinski duhovni otac svih Srba, on je dolazio gdje god je bila potrebna utjeha, gdje god je trebalo hrabro stojati, opojati, proslaviti, ali i oplemeniti i prosvijetliti.
Zaista, on dostojno nosi titulu nasljednika Svetog Save. Došao je patrijarh i ovih dana opet u Republiku Srpsku. Prvo u najveći srpski grad pod zemljom, vaskrsnu, svetu srpsku zemlju Donju Gradinu. A onda je došao u Banjaluku, da bi se obratio budućnosti, mladima u Republici Srpskoj.
Međutim, upravo ta duhovna snaga i beskompromisno stajanje uz svoj narod, kako u molitvi tako i u nacionalnom ponosu, učinili su ga glavnom metom onih kojima jaka Crkva ne ide u prilog. Usljed dubokih podjela koje se vještački nameću našem društvu, patrijarh se našao na udaru koji prelazi granice uobičajene kritike. Svaka njegova riječ se mjeri pod lupom, svaki potez pogrešno tumači, a lični napadi na njega kao prvojerarha postali su svakodnevica određenih centara moći.
Ipak, jasno je da cilj tih napada nije samo diskreditacija Patrijarha Porfirija kao ličnosti. Namjera je mnogo dublja i opasnija: obezglaviti Crkvu kao instituciju koja je kroz vijekove bila jedini siguran svjetionik srpskog bića. Udarajući na prvog među jednakima, nastoji se oslabiti sam tron Svetog Save, kako bi svaki sljedeći patrijarh u budućnosti bio lišen autoriteta i snage koju ova pozicija nosi.
Ali, Patrijarh stoji ponosno. Poput kamena temeljca koji drži čitav stub i ne dopušta mu da se sruši pod naletima vjetrova, on svjedoči da je jedinstvo iznad svake podele. Svoju očinsku ljubav pokazuje ondje gdje je ona najdragocjenija – među mladima. Baš kao što je nedavno radosno dočekao studente u Hramu Svetog Save, tako je i studente iz Banjaluke otvoreno prigrlio, pokazujući im da nisu samo budućnost naroda, već živa sadašnjost naše Crkve.
Baš u danima Praznika nad Praznicima, patrijarh Porfirije boravio je u svojoj kući, na Kosovu i Metohiji. Danas, kad kosovo-metohijske Srbe svi zaboravljaju, kad su napušteni od svih, došao je on. Baš kao otac, kako divno opisa Živojin Rakočević.
Proslaviti Vaskrs sa stradalnim narodom u Pećkoj Patrijaršiji i Visokim Dečanima nije bio samo protokol, već duboki čin identifikacije sa raspetim Kosovom. Dok se mnogi upiru da tu svetu zemlju predstave kao teret ili prošlost, Patrijarh je tamo otišao da svjedoči život.
Njegovo prisustvo među Srbima u enklavama bila je najživlja vježbi molitve koju je zatražio u Banjaluci – dokazao je da tronu Svetog Save ne trebaju diplomatski pasoši da bi bio na svome, već samo čista vjera i ljubav prema svakom djetetu. I u svojoj kući, na Kosovu i Metohiji, i u Banjaluci i gdje god je stizao radosno je uzvikivao: “Hristos vaskrse!”, učeći nas i podsjećajući da ne očajavamo i da smo s Hristom živi i jedno tijelo.
Ta slika patrijarha sa omladinom, nasuprot svim napadima i medijskim hajkama, najbolji je odgovor onima koji bi da nas razjedine. On iznova potvrđuje da nije samo poglavar u onom opštem smislu, već živa veza između naše slavne prošlosti i generacija koje dolaze, čvrst oslonac koji Srbe spaja duhom i zavjetom Svetog Save.
Iznad svih društvenih i političkih previranja, Patrijarh Porfirije stoji kao istinski hristolika ličnost, čija snaga izvire iz duboke, molitvene duhovnosti. On je čovjek koji odbija da podilazi prolaznim trendovima i uskim, ostrašćenim ideologijama koje često dijele narod. U njegovim nastupima ogleda se nevjerovatna širina intelekta koji razumije moderni svijet, ali ga ne kopira, već ga oplemenjuje jevanđeljskim vrijednostima. Ta duhovna širina mu omogućava da u svakom čovjeku vidi Hristov lik. Upravo zato njegova riječ odjekuje tako snažno, jer ona nije stranački pamflet ili neka isprazna politička fraza, već iskreni hrišćanski podvih i ljubav koja ne zna za granice koje su ljudi iscrtali.
