Pola naše tragedije je u njima. Bombardovali su nas i istrjebljavali, okupirali i ubjeđivali da samo sanjamo kada nas ubijaju i tuku. Čitav jedan kosmos koji i dalje vjeruje u sopstvenu izuzetnost izuzeo je jedan narod između ostalih naroda i izuzetno ga tukao svim i svačim, ne bi li nam i nerođenu djecu zatrovao i razbolio, ne bi li nas nestalo sa zemlje. Jer živimo na drumu kuda treba da prođu njihovi tenkovi i gdje treba da se kopaju njima potrebne rude.
Ne moraš biti prorok da bi znao da ta bezobzirna sila mora propasti i to implidirati iznutra, kao stari njujorški hotel kada ga ruše: glad i nezasitost čovjeka koji ne zna zašto živi ali zna da mu treba još, još, još… prizvaće kraj Zla koje se sručilo i tog 24.3.1999. na Otadžbinu. I svako ko misli da će vladati srpskim zemljama oslonjen na tu Silu, treba da zna da će i njegovo stablo istruliti istim crvom.
Druga polovina naše tragedije je u nama. Tukli su nas i zatirali, rekli o nama šta misle i žele svojim bombama, ali su nam njihova “kultura” i tehnologija, njihovi patrljci ideja i imitacije života i dalje draži od nas samih. Koliko draži? Toliko da nestajemo, od Vladivostolka do Prijedora u trci za njihovim stvarima i životima. Bombardovali su nas ne bi li nas nestalo i da ne postoji drugi razlog da se poženimo i podignemo što više djece – i taj bi bio dovoljan, ako smo već inadžije radi sebe i Srbi i Rusi u Hristu.
Da ispravimo našu tragediju
Počećemo da se liječimo od bombardovanja, od tog proljeća smrti u trenutku kada budemo dali sve od sebe svaki od nas da procvjetamo životom vrlina u Hristu. Da se raširimo kao behar na vjetru, kao znak plodonosne godine.
Mi za njihovu tragediju ne možemo da odgovaramo. Dajte da bar onu našu ispravimo ne dozvolivši im da nas zatru idejama o besmislu života kao o njegovom smislu.
Mogli ste da srušite mostove i tučete bolnice. No zapamtite: liječiće se ovaj narod i od bombi i besmisla dokle god postoje naši oltari – od Banje Luke do Banjske.
