Negdje u medijskoj buci istorije koja nam se događa ostale su manje primjećene dvije informacije o tome da su o Sretenju nagrađeni odgovarajućim državnim nagradama moji dragocjeni prijatelji: Aleksandar Vladislavovič Borisov i naš Sretenjski moskovski manastir.
Saša Borisov je naš istinski brat. O njegovim zaslugama za predstavljanje Srpske, a naročito našeg Univerziteta u Srpskom Sarajevu, moglo bi se pisati na dugo. No on nije bilo kakav prijatelj. Saša je spreman da ga nazoveš u pola noći i kažeš mu: „Saša, imamo troje naših studenata, dobre djece, na Šeremetjevu, prvi put su u Moskvi, možemo li ih nekako uputiti na Kurski vokzal?“ I Saša sam uzima svoje auto i kao otac odveze srpsku djecu, da se ne izgube u Moskvi. To je njegovo srce. Ponosan sam na naše prijateljstvo. I nedostaje nam u Srpskoj, svima.
O Sretenjskom manastiru tek ne može se nikada iskazati riječima sve što osjećamo. To naše Sunce na Velikoj Lubjanki, mjesto mučeničko, toplo i svjetlo, mjesto u kome o. Ignjatije, najveći Srbin sa ruskim pasošem služi i okuplja srpsku blagočestivu studentariju – odavno je zaslužilo i više od jedne nagrade.
To je najmanje što im dugujemo. Da bar o Sretenju zablagodarimo što nas vole u središtu našeg svijeta.
