Kroz mnoge biblijske stihove Bog čovjeku imperativom govori da sluša, pamti, odgovori, poviče, zapjeva, plače, prorokuje… No, nikad mu ne kaže da (u)ćuti. To je bio jedan od zaključaka iz razgovora sa mojim prijatelj u kojem smo konsultovali još ljudi koji se bave biblistikom.
Pod utiskom tog razgovora, nastavio sam dalje da razmišljam, jer teško je da ta činjenica ama baš ništa ne govori o biblijskom poimanju čovjeka i jezika, pa i samog odnosa između Boga i svijeta. Previše je to slučajno da bi bilo slučajno.
U nekim vjerskim i filozofskim tradicijama izbavljenje se (pro)nalazi u stišavanju, prestanku govora ili gašenju riječi.
No, čini mi se da Biblija ide drugim putem. Najprije, Biblija počinje govorom. I reče Bog. Dakle, ona svjetlost svakako nije proizvod Božijeg ćutanja, te čovjek – stvoren po liku – nije stvoren da bi ćutao. Stvoren je da bi odgovarao.
Sljedstveno tome, jedan od najstrašnijih biblijskih motiva upravo i jeste prekid govora. Kada Saul, primjerice, više ne prima govor od Boga, nastaje užas nasuprot prethodnom miru. Takođe, kad nema proročkog glasa – propada narod. Kad se nebo zatvori, nastaje glad i to ne samo za hljebom već i za riječju Gospodnjom. Tako, dakle, biblijsku tišinu možemo razumijevati i kao znak napuštenosti.
Ako bi, sa druge strane, Bog zahtijevao od čovjeka ukidanje glasa, time bi ukinuo odnos. A, teško bi bilo sporiti ideju da ljubav ne postoji bez obraćanja. Čak i Jov – koji u svojoj nesreći govori drsko i (mnogi bi rekli) bogohulno – nije ukoren zato što govori. Ukoren je zato što ne razumije. Bogu je draži Jovov krik od pobožne praznine njegovih prijatelja. Tu dolazi do izražaja još jedna (usudiću se da kažem) temeljna biblijska ideja: čovjek sa Bogom može da se raspravlja.
Avram je pregovarao o Sodomu. Mojsije se čak drznuo da protivrječi Bogu i zamoli da narod ne bude uništen. Jeremija se žalio, a psalmopojac je pitao Gospoda dokle onim potresnim tonom koji se graniči sa optužbom. Zašto? Zato što Biblija ne krije ljudski glas kada je ranjen.
Takođe, sam grijeh se povezuje sa odbijanjem govora. Kain izbjegava odgovor. Adam se krije. Šta rade proroci? Neprestano pokušavaju da povrate izgubljeni dijalog. Grijeh se, dakle, tiče i Zakon i prekida razgovora.
Na tom tragu, sumanuto bi bilo očekivati da se nekakvim (pseudo)asketskim ukidanjem ličnosti čovjek približi Bogu. Jer, Bog više želi preobraženi jezik od bezličnih tišina. Bar mi se tako čini nakon svih ovih godina provedenih s tekstom. Problem, shodno tome, nije što čovjek govori – problem je kako govori. Tu je opasnost, a rješenje nije u ćutanju. Jer, proroci dolaze da očiste riječ.
Ako u Bibliji i postoje trenuci tišine, oni nisu konačni cilj. Zaharijino ćutanje je slavoslovno. Jezekilj ćuti onda kada čeka riječ od Gospoda. Dakle, tišina jeste priprema, ali nikako nije ideal. Ona može imati liturgičku ili dramsku funkciju, ali ne može ukinuti dijalog.
Čovjek postaje čovjekom kada odgovori i time izbjegne sopstveno rastvaranje u tišini, jer odgovorom ulazi u odnos. A, Bog (opet, kako tekst pokazuje) ne želi nijeme podanike – on želi sagovornike. Jer, sagovorništvom se posvećuje zajedništvo.
Eto zašto Bog nikad ne kaže čovjeku da (u)ćuti: zato što je čovjek stvoren da Mu kaže evo me!
