Autentični izraz naše vjere i pobožnosti, umjesto da ga doživimo kao slobodu, mi smo počeli da imamo pogrešnu interpretaciju i da ga doživljavamo kao prepreku. To što se krstimo kada prolazimo pored crkve jeste suštinski jedan čin zahvalnosti. Savremeni čovjek koji je u žurbi, jurnjavi i poslu, kada vidi hram Božiji, zahvali se Bogu, sjeti se Boga i svega što nam je dao. Zahvalnost nije pod moranje, inače ne bi bila zahvalnost. Tako je i sa ovim aktom kada se prekrstimo ispred hrama, crkve ili krsta. Ne postoji pravilo kada se krstimo, a kada ne. Zakrštavanje je akt slobode.Iznošenje hrane na grob pokojnika nikako nije hrišćanski čin, to je narodni običaj koji se utemeljio kod nas. To su ostaci onog bazičnog čovjekovog osjećanja šta bi trebalo da uradi. To su ostaci paganskih običaja koji potiču iz vremena prije nego što smo primili hrišćanstvo. Običaj ostavljanja alkoholnih pića i cigareta na grobovima preminulih bližnjih predstavlja direktno iskrivljavanje istinske hrišćanske vjere i nema nikakvo uporište u crkvenom učenju. Ipak, tu počivaju naši najmiliji, pa je etički pogrešno da nam njihov grob služi kao švedski sto.Običaji imaju svoje utemeljenje i objašnjenje. Neki od njih, na primjer oni vezani za sahranu, specifični su.
Zašto se pokojnik nosi povorkom i zašto se staje na tri mjesta? Nastalo je iz praktičnih razloga: u doba srednjeg vijeka i kasnije, tokom epidemija raznih bolesti, pokojnici su se sahranjivali što dalje od naseljenih mjesta, pa je prilikom nošenja sanduka praktično nastala potreba za predahom. Zašto se, na primjer, uzima ugljevlje nakon sahrane i potom peru ruke? Nije ni to nikakav magijski, tajni ritual mističnosti, nego je to učinjeno sa ciljem higijene, radi prevencije različitih zaraznih bolesti. Neki običaji su čak zakonom zabranjivani, jer nisu bili samo antihrišćanski, nego i protiv ljudskog dostojanstva, poput kupovine mlade. Danas je taj običaj sveden na jedan performans, a nekada je to bila stvarnost. Mladoženja ulazi u kuću i novcem (ranije dukatima) otkupljuje mladu od rodbine, koja se pritom cenka i podiže cijenu. Koliko je običaj bio poštovan i zastupljen, govori i to što su ponekad svote iznuđenog novca bile basnoslovne. Knez Aleksandar Karađorđević je 1846. godine izdao naredbu koja je glasila: „Iskanje i davanje novca i zlata za djevojku ukida se kao običaj protivan dostojanstvu čovječijem…“ Time je ovaj običaj ukinut, a danas su od njega ostale samo šale u vidu simboličnog otkupa mlade.Neki običaji su imali za cilj prikazivanje sposobnosti za brak i tu su nastali kao svjedočanstvo vremena. Kao dokaz svoje sposobnosti, ali i vrijednosti da brani kuću i ženu, tast je pred budućeg zeta postavljao izazov da sa najvišeg drveta u dvorištu puškom skine jabuku. Tek ako u toj namjeri uspije, mladoženja može da vodi mladu.
Ne treba robovati običajima. Bog je iznad običaja i nikada nije suprotno. Rituali i običaji su dio kulturnog nasljeđa, a ne vjerski obredni momenti, ako nisu vezani za Crkvu. Na koncu, banalno bi bilo da nam Bog daje sreću i blagoslove po vodi koja je prolivena za nama, ili da demon vreba ako ne kucnemo u drvo. Sve to je simpatično, ali je samo dio paganskog nasljeđa. Vjera oslobađa, a ne porobljava.Da bismo jasnije razumjeli ovu razliku, moramo je razložiti u njenim suštinskim elementima. Vjera je živa veza sa Bogom, lični odnos povjerenja i ljubavi.
Ona nije spisak pravila koja moramo ispuniti da bismo „zaslužili“ spasenje, već slobodan odgovor na Božju ljubav. Krštenje, molitva, pričešće, post – to su izrazi te slobode, a ne mehanički rituali. Kada se molimo, ne činimo to jer „tako treba“, već jer u dubini duše osjećamo potrebu da razgovaramo sa Ocem koji nas poznaje bolje nego mi sami. Vjera nas podiže iznad straha i sudbine; ona nas čini slobodnom djecom Božjom, a ne robovima tradicije.Običaji, s druge strane, pripadaju carstvu kulture i istorije. Oni su kao stari mostovi koji povezuju generacije – korisni, lijepi, ali ne i sveti po sebi. Običaji mogu biti izraz poštovanja prema precima, sjećanja na zajednicu ili praktična rješenja iz prošlosti. Na primjer, naša slavska trpeza nije samo „narodni običaj“ – ona je i prilika za okupljanje porodice i susjedstva, za zajedničku molitvu i zahvalnost Bogu za zaštitu svetitelja. Ali ako slavu pretvorimo u pijanku ili takmičenje ko će veću trpezu postaviti, onda smo je pretvorili u idol, a ne u slavlje. Običaj je dobar sluga, ali loš gospodar. On nas podsjeća na korijene, ali nas ne spasava. Crkva ga blagosilja kada je u skladu sa Jevanđeljem, ali ga nikada ne uzdiže na nivo dogme.
Sujevjerje, međutim, predstavlja najveću opasnost – ono je paganski ostatak koji se maskirao u „narodnu mudrost“. Sujevjerje je strah od nevidljivih sila koje nisu Bog. Ono vjeruje da neka spoljna radnja – prolivena voda, kucanje u drvo, crna mačka, petak trinaesti – može da „prizove“ nesreću ili „otera“ zlo. Tu više nema mjesta za Boga; tu vlada magija, sudbina i čovjekov pokušaj da kontroliše ono što je van njegove moći. Sujevjerje porobljava dušu jer nas tera da živimo u stalnom strahu, a ne u slobodi Hristovoj. Apostol Pavle je još u prvom vijeku upozoravao: „Ne dajte se zarobiti praznim predanjima“ (Kol 2,8). Kada se bojimo da pređemo ispod lestvica ili da vratolomica padne na nas ako ne pljujemo tri puta, mi u suštini kažemo da je Bog nemoćan, a da neke „sile“ vladaju našim životom.Razlika je, dakle, jasna: vjera gleda uvis, ka Hristu; običaj gleda unazad, ka precima; a sujevjerje gleda u mrak, ka strahu.
Vjera nas čini odgovornim pred Bogom, običaj nas čini odgovornim pred zajednicom, a sujevjerje nas čini robovima sopstvene mašte. Zato je važno da se vratimo izvorima – da običaje poštujemo gdje su lijepi i korisni, da ih ostavimo kada postanu teret, a da sujevjerje odbacimo kao staro ruho koje više ne odgovara novoj tkivini vjere. Jer na kraju, kao što kaže Jevanđelje, „poznaćete ih po plodovima“. A plod istinske vjere je sloboda, radost i mir koji prevazilazi svaki razum.
Nebojša Lazić, teolog
