U vremenu kada je srpski narod snagom svoje slabosti sebe vraćao Hristu, vidajući ratne rane i preživljavajući još jednu golgotu, Gospod ga je obasjao bescjenim darom, projavljujući Crkvi Svojoj Prepodobnomučenike Medljanske, iznova svjedočeći istinitost riječi starozavjetnog proroka: „Skupa je pred Gospodom smrt Svetih Njegovih“ (Ps. 116, 6).
Skriveni u tamnim dubinama zaborava, istrgnuti iz sjećanja našeg mučeničkog roda, sijali su pred Gospodom Prepodobnomučenici Medljanski, živi pred Živim Bogom, jer su „duše pravednika u ruci Božijoj i smrt ih se ne dotiče“ (Prem. Sol. 3, 1). A kada je došla punoća vremena, Gospod je dugo čuvanu tajnu otkrivao korak po korak, uvodeći svoju pastvu u čarobnu istinu nadzemaljske slave.
Godinama unazad, djevojčica Petra Tegeltija (sada udata Topić) imala je viđenja u kojima su joj se, na javi, pojavljivala tri nepoznata monaha. Ali, s obzirom da je bila mlada, njenim pričanjima nije vjerovao niko, pa čak ni članovi njene porodice. Zbog toga je u selu bila ismijavana, odbačena i prezrena. A godine su prolazile, jedna za drugom, tiho i neprimjetno. A Petra je i dalje imala ista viđenja, čak i kad se udala, pa i kada je rodnu Krajinu zamijenila ravnom Vojvodinom. Kaluđeri je nisu napuštali, neprestano je opominjući na svoje nadzemaljsko postojanje, ali i na zemaljsku prisutnost njihovih ubistvom obeščašćenih tijela, u kojima se skrila sila Božija, da opomene na zaboravljeno, da ukaže na istinito, da vaskrsne potisnuto…
Tek u ljeto 2003. godine, paroh Druge parohije mrkonjićke, otac Slavoljub Tegeltija, obavijestio je Episkopa bihaćko-petrovačkog G. Hrizostoma da njegova rodica, Petra Tegeltija-Topić, želi da mu saopšti neka svoja duhovna viđenja, koja je prate decenijama unazad. Episkop se sastao sa ocem Slavoljubom i sa njegovom rodicom, čuo sve ono što mu je Petra htjela reći, pa su čak i obišli lokalitet u selu Medna, gdje su viđenja bila najčešća. Episkop je, ne žureći sa donošenjem bilo kakve odluke, ostavio ovo pitanje otvorenim, vjerujući da će vrijeme donijeti svoj sud, jer ukoliko je u pitanju čudo Božije, ono se neće moći skriti, niti će ga vrijeme moći potisnuti.
Tri godine kasnije, u jesen 2006. godine, i sam Episkop Hrizostom imao je čudne snove, protkane mislima o medljanskim monasima, koji mu nisu dali da ih potisne svakodnevnim staranjem o povjerenoj mu Eparhiji. I tada, kada je i sam postajao siguran u vjerodostojnost Petrinih kazivanja, odlučio je da učini prvi korak. Zatražio je od oca Nikole Pene, paroha medljanskog, da se pristupi otkopavanju terena. Kada su vremenske prilike dozvolile, otkopavanje je počelo.
Pored parohijskog sveštenika, oca Nikole Pene, otkopavanju je, zajedno sa Petrom Topić, prisustvovao i iguman Vasilije (Rožić), nastojatelj Manastira Klisina. Sa strahom i nadom tekli su prvi časovi otkopavanja. I kada se u jednom trenutku činilo da se neće pronaći ništa, kada je sumnja nadvladala vjeru, Petra je neumorno pozivala da se nastavi sa otkopavanjem, čvrsto vjerujući u istinitost riječi koje je čula iz usta davno ubijenih monaha, a koji su joj, pored samog javljanja, opisali i svoje stradanje, rekavši joj i njihova imena. Tako je ona već unaprijed znala tri časna i sveta imena: Serafim, Mardarije i Avakum. I najzad, kada je mašina, sklanjajući jedan od slojeva zemlje, otkrila zlatno-žutu boju davno zatrpanih Moštiju, u srcima prisutnih ponovo su odzvanjale riječi Gospodnje: „Ja sam vaskrsenje i život; koji vjeruje mene i ako umre živjeće“ (Jn. 11, 25).
