Krajem 1944. godine strijeljan je u Tuzli moj najstariji brat, partizan, oficir Komande vojnog okruga, presudom vojnog suda III korpusa (imena ne navodim, ni naredbodavaca ni izvršilaca, iako ih, naravno, znam; oni ne znaju, ili se ne sjećaju, šta su učinili mome bratu i meni, uvjerio sam se u to nedavno kad mi je jedan od njih pružio ruku, a ja nisam prihvatio, i on je začuđeno pitao neke ljude zašto se to ljutim na njega?).
Na afišama izlijepljenim po gradu, pisalo je da je Šefkija Selimović osuđen na smrt strijeljanjem zato što je iz magacina GUND-a (Glavne uprave narodnih dobara) uzeo krevet, ormar, stolicu i još neku sitnicu, a tako stroga presuda je donesena, piše na letku, zato što je okrivljeni iz poznate partizanske porodice.
Tako se naša zanesenost okrenula protiv nas i pretvorila nas u žrtve. A taj okrivljeni, moj brat, kome su ustaše takođe odnijele sve stvari, očekivao je svoju ženu koja je slučajno ostala živa u koncentracionom logoru i trebalo je da se vrati u Tuzlu. Kad sam čuo da je Šefkija strijeljan, doživio sam šok. Ležao sam, nemoćan da išta shvatim, i neprestano plakao.
Nakon nekoliko dana došao mi je šofer UDB-e, koji je moga brata odvezao na strijeljanje, i donio mi poruku od mrtvog čovjeka. Bio je miran pred strijeljanje; rekao je: „Pozdravi Mešu, reci mu da sam nevin. Ja sam znao da je nevin, ni sudije nisu tvrdile drukčije. Šofer nije smio da mi kaže gdje je sahranjen, pa ni danas ne znam gdje mu je grob.
Taj nevjerovatni, slijepi, maloumni čin bio je prekretnica u životu svih članova moje porodice: svi smo osjetili da su se desile stvari koje nikad nismo mogli očekivati. I nije riječ o smrti nekoga od nas, na to smo bili spremni, već o tako užasnoj smrti, bez razloga i bez smisla… … Ovdje moram da zastanem. Pišući gornje rečenice, bio sam svjestan da skrivam istinu, ali mi se činilo da ne mogu drukčije.
Tek kad me Darka upozorila da nije bilo tako, nevoljko sam se zaustavio i prisilio sam sebe da još jednom u svijesti okrenem film događaja. Bilo je, u stvari, ovako… Bio sam šokiran, ništa nisam mogao da shvatim, i neprestano sam plakao, dan i noć. A sutradan, jedan jedini dan kako sam čuo za njegovu smrt, pet-šest dana poslije strijeljanja, trebalo je da održim neko predavanje, već ranije najavljeno plakatima. Ne znam šta sam i kako sam govorio, ali sam govorio.
I eto, baš to pokušavam da zaboravim, da sam htio da govorim, da sam mogao, da sam imao snage da govorim, da se nisam kao čovjek, kao brat, pobunio protiv tog nasilja koje mi niko nije nametnuo. Utoliko je moj postupak neshvatljiviji: da je to neko zahtijevao od mene, sve bi bilo jednostavno, kao tablica množenja. Ovako je košmar.
Patio sam kao nikad u životu, a pokušavao sam da ostanem u kolotečini koju sam smatrao jedino mogućom, jedino ljudskom. Čak i poslije tog neljudskog čina! Htio sam, valjda, da razdvojim te dvije sfere, privatnu i opštu, možda sam se plašio da raskinem sa sobom onakvim kakvim me je stvorila revolucija, možda me vukla inercija: kako ću raskopati sebe cijelog?
Možda sam mislio da nemam prava u tolikim smrtima svoj gubitak uzimati kao razlog da napustim revoluciju koja je postala smisao i suština moga postojanja. Ne mogu ništa određeno da kažem, ali sam možda pokušavao da izmirim sebe ranjenog i njega izgubljenog sa revolucijom koja jede svoju djecu.
I eto, pokušao sam da idem istim putem, nisam izašao iz Partije, nisam okrenuo leđa svemu što sam bio, ali ništa time nisam riješio, bivalo mi je sve gore, ono predavanje je postalo moja mora, moj užas, i ni do danas se nisam oslobodio mučnog sjećanja na to. Platio sam tu neshvatljivu zaluđenost teškim mukama docnijeg, sve težeg preživljavanja i raskola sa sobom bivšim.
Da nisam imao nikakva dodira sa književnošću, takva tragedija bi me navela na misao da nekome, u vidu pisane ispovijesti, saopštim svoju muku. Takva primitivna motivacija želje za pisanjem u krajnjoj liniji je i najjača…
