Na području grada Dubrovnika tri su pravoslavne crkve. Veliki, saborni hram posvećen Svetom Blagoveštenju smešten je u Starom gradu, manja crkva Svetog arhanđela Mihaila nalazi se uz pravoslavno groblje na Boninovu, a najstarija, ujedno i najmanja crkva Svetog Đurđa, uklještena je među kućama i rastinjem na Posatu, odmah iznad gradskih bedema.
Istorija srpske crkve u Dubrovniku, burna je i bremenita borbom za vlastita prava i dostojanstvo pravoslavnog življa.
U dubrovačkoj okolini bilo je nekoliko pravoslavnih hramova, između ostalih Bogorodičin manastir na Mljetu i manastir Sv. Nikole u Stonu, gde je bilo i sedište humske eparhije koju je osnovao Sveti Sava 1219. godine.
Ston i Pelješac do 14. veka bili pravoslavni
Do četrdesetih godina 14. veka sve stanovništvo Stona i Pelješca bilo je pravoslavne vere.
Kada na tom području prestaje vlast srpskih vladara, kaluđeri su pod pritiskom Dubrovačke Republike napustili manastire, a veliki deo pravoslavnog stanovništva morao je preći na rimokatoličku veru.
U 14. veku pokatoličen je pravoslavni živalj Stona, a u 15. veku ista sudbina zatiče i Srbe u Konavlima.
Kako u studiji pokojnog dubrovačkog prote Rade Vukomanovića piše, krajem 18. veka sa igumanom manastira dogovoreno je da im jedan kaluđer povremeno dolazi i krišom u kući Petrovića na Posatu služi liturgiju i druge obrede.
Prva pravoslavna crkva u Dubrovniku
Kako je postojala potreba za pravim hramom, kupljena je kuća sa lepo uređenim vrtom koja je bila u vlasništvu naslednika čuvenog Save Vladislavića, diplomate na dvoru Petra Velikog.
Unutrašnjost kuće urediše dubrovački Srbi kao crkvu, a tada se i organizovaše kao Srpska pravoslavna crkvena opština.
Uslov koji su postavile gradske vlasti bio je da crkva ne sme imati nikakvo obeležje spolja, krst niti zvonik.
Bila je to prva pravoslavna crkva u Dubrovniku, istina van zidina, jer tada još nije bilo dozvoljeno da se unutar Grada podigne pravoslavna bogomolja .
Priznanje prava građanstva
Tek nakon pada Dubrovačke Republike, za vreme francuske uprave, pravoslavni uživaju više slobode, a pravo građanstva priznato im je tek 1813. godine.
Kako crkvica i groblje na Posatu , ionako veoma skromnih dimenzija, više nisu bili dovoljni, početkom 19. veka Pravoslavnoj crkvenoj opštini dodeljeno je zemljište na Boninovu, najpre za groblje, a potom i hram.
Crkva posvećena Svetom Arhanđelu Mihailu završena je i osveštana 1837. godine.
Na groblju sahranjeni mnogi znameniti Srbi
U groblju na Boninovu, od tada do danas, večni smiraj našli su mnogi znameniti Srbi: braća Božo i Niko Bošković, Jovan Milaković, Stefan Škuljević, pa i čuveni srpski pisac Milovan Glišić, koji je u Dubrovnik došao da bi se izlečio, ali je na vlažnom morskom vazduhu postigao upravo suprotno.
Pravoslavno groblje na Boninovu 2005. godine uvršteno je na listu spomenika kulture u Hrvatskoj.
Gradnja hrama Svetog Blagoveštenja
Crkva na Boninovu svojim skromnim izgledom nije zadovoljavala dubrovačke Srbe, koji su želeli da sagrade saborni hram koji bi se lepotom mogao uporediti sa rimokatoličkim crkvama, pa je crkveno tutorstvo 1865. godine počelo veliku akciju za gradnju hrama Svetog Blagoveštenja u samom gradu.
Kupljene su nepokretnosti na povoljnim lokacijama, a neki od imućnijih Srba odrekoše se dela svoga imetka, ustupiše i zemljište kako bi se crkva sagradila.
Crkva je ozidana korčulanskim mermerom, u obliku lađe u srpsko-vizantijskom stilu. Nad pročeljem podignuta su dva zvonika sa pet zvona. U nedelju, 9. oktobra 1877. zvona su se oglasila prvi put.