VRHUNAC je ljeta 1995. Svi su u Hrvatskoj opušteni, relaksirani i bezbrižni, usredotočeni isključivo na svoj godišnji odmor i ljetovanje. Pa tako, među ostalima, i članovi hrvatske Vlade, ministri, zastupnici Hrvatskoga sabora (koji je, naravno, bio raspušten još početkom ljeta )…
Ljeti je, naravno, najljepše i najviše cool biti na moru pa je većinu svojega godišnjeg odmora i predsjednik RH Franjo Tuđman provodio u kupaćim gaćama, i to, a gdje bi drugdje, nego u svojoj (a u vrijeme Titove Jugoslavije Titovoj) ljetnoj rezidenciji na Brijunima. A na Brijunima je, zajedno s njim i njegovom suprugom Ankicom, ljetovao i njegov savjetnik za unutarnju politiku, jedan od najmoćnijih i najutjecajnijih političara u Hrvatskoj u to doba, Ivić Pašalić (rođ. 1960), skupa sa svojom obitelji.
– Trenutak je bio neobičan – ocrtao mi je, u našem dvoipolsatnom razgovoru što smo ga 23. rujna (septembra) 2023. vodili u njegovoj obiteljskoj kući na zagrebačkim Remetama, tu maksimalno opuštenu i relaksiranu atmosferu na Brijunima toga ljeta 1995. Tuđmanov savjetnik Ivić Pašalić – i nitko nije imao ni primisao da bi se iznenada moglo dogoditi nešto takvo neočekivano, dramatično i šokantno kao što je početak vojno-redarstvene operacije Oluja. Mi – Tuđmanovi savjetnici, suradnici, ministri u Vladi RH, pa tako i sam predsjednik Vlade Nikica Valentić – provodili smo svake godine po tjedan dana s Tuđmanom na Brijunima, uz napomenu da se tamo u pravilu dolazilo ritmom subota – subota. Međutim, sada se sve to zakuhalo…
Ivićeva supruga Ksenija Pašalić prepričala mi je jednu mini-anegdotu s ljetovanja na Brijunima 1995, i to upravo onu kada se u tom rezidencijalnom državnom ljetovalištu praktički u hipu sve preokrenulo naglavačke.
– Bili smo s djecom na plaži – rekla mi je Ksenija.
– Odjedanput, Ivan Milas, čuvar državnoga pečata RH (od 1995, op. aut.), došao je do nas. I tražio je nešto žestoko za popiti. Onda su Ivić i Milas zajedno popili čašicu konjaka.
Tu, pored nas, na plaži. Odjedanput, začula se neka graja, vika, svi su se odjednom usplahirili i uznemirili. Ja upitam, iznenađeno: „Što je, što se to događa?“ Onda mi je Ivić, nakon što mu je u toj gužvi netko prenio neku važnu informaciju, počeo nešto pokazivati rukom. Kako da vam kažem, bila je to jedna doista nadrealna situacija, nikad prije mi se to nije dogodilo…
„GROM IZ VEDRA NEBA“ o kojem je riječ i koji se gotovo trenutačno proširio cijelim ljetovalištem na Brijunima, Tuđmanov savjetnik I. Pašalić objasnio mi je ovim riječima:
– Sa svojom obitelji došao sam na Brijune u subotu 29. srpnja (jula) 1995. Međutim, nismo se još takoreći ni raspakirali, a predsjednik Tuđman me, iznenada, pozove na razgovor i reče mi, onako strogo, povjerljivim tonom: „Iviću, ti prekidaš godišnji odmor i ideš u Ženevu!“ Ukratko mi je objasnio da će se u Ženevi vrlo skoro, već za dva-tri dana, u četvrtak 3. kolovoza 1995, održati, i to pod pokroviteljstvom visokog predstavnika međunarodne zajednice Torvalda Stoltenberga (rođ. 1931; Stoltenberg je tada bio posebni predstavnik glavnog tajnika Ujedinjenih naroda za bivšu Jugoslaviju, a usto i dopredsjednik Nadzornog odbora Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, op. aut.), zadnja runda političkih pregovora između našega, hrvatskog izaslanstva i političkih predstavnika pobunjenih Srba iz Knina, kao glavnoga grada samoproglašene Republike Srpske Krajine. Pritom me Tuđman imenovao vođom te naše, hrvatske delegacije, na tim predstojećim pregovorima s kninskim Srbima, u Ženevi. Bio sam, najblaže rečeno, zatečen, čak osupnut, kad mi je Tuđman to priopćio. Odgovorio sam mu:
„Ja da idem u Ženevu? Ali, predsjedniče, ja ne bih išao tamo! Pa ja to nikad nisam radio!
Ja nikad nisam pregovarao sa Srbima, osim jednom zgodom kad je vođa naše delegacije bio Hrvoje Šarinić…“. Ali Tuđman je, kao i uvijek, bio odlučan i nepopustljiv, i to što mi je on sada dao kao zadatak od prvorazredne državne važnosti ja sam morao bez ijedne riječi protivljenja besprijekorno sprovesti u djelo.
Dileme savetnika predsednika Republike
SRETNA JE OKOLNOST u svemu tome bila ta da je Ivić Pašalić, još kad je pošao na ljetovanje na Brijune, ponio sa sobom, uz ostale stvari i prtljagu, i svečano odijelo. I upravo je u tom odijelu i otputovao 3. kolovoza 1995. u Ženevu (naravno, ne izravno s Brijuna nego preko Zagreba). „Uvijek sam nosio odijelo, jer nikad ne znaš kada ti može zatrebati“, rekao mi je, u našem razgovoru početkom jeseni 2023, Pašalić.
– „Vrlo se često događalo da za vrijeme godišnjeg odmora predsjednik Tuđman, zajedno sa svima nama kao svojim najbližim suradnicima, ide na neki važan kulturni događaj, primjerice Dubrovačke ljetne igre ili neku glazbenu večer u Splitu, i onda si morao imati kod sebe neko bolje i kvalitetnije odijelo i biti spreman za takve situacije, jer to se nikad nije moglo unaprijed isplanirati…“
Predsjednik RH Franjo Tuđman je svojeg savjetnika za unutarnju politiku Ivića Pašalića detaljno i konkretno pripremio za predstojeće hrvatsko-srpske pregovore u Ženevi u srijedu 2. kolovoza 1995., dan uoči puta u Švicarsku. Tom je prigodom Pašalića jasno upoznao i s time da su ženevski pregovori s krajiškim Srbima i vojno-policijska operacija Oluja, koja je tih dana bila već u potpunosti pripremljena (naravno, u najstrožoj tajnosti, čak i za veći dio Vlade RH), u vrlo tijesnoj međusobnoj vezi i da se taj krajnje delikatan državni zadatak mora odraditi besprijekorno i bez greške. Ne smije se dogoditi nikakav propust, u suprotnome – upozorio je Tuđman Pašalića – može doći u pitanje i sama operacija Oluja.
NA MOJE PITANJE je li toga dana, 2. kolovoza 1995, znao da će operacija Oluja početi već u petak 4. kolovoza, u 5.00 ujutro, te da su hrvatski vojnici i njihovi zapovjednici već na svojim početnim položajima, Pašalić mi je odgovorio potvrdno:
– Naravno da me Tuđman upoznao sa svim bitnim pojedinostima. Znao sam da bi Oluja mogla krenuti vrlo skoro. Tuđman mi je rekao da postoji velika vjerojatnost da se to dogodi, ali da to ovisi i o onome što će biti u Ženevi. I zato sam bio vrlo, vrlo iznenađen cijelim tim razvojem događaja, i bilo me, moram priznati, prilično strah kad mi je Tuđman tako odrješito rekao: „Iviću, ti ideš u Ženevu!“. Jer – pokušajte se uživjeti u moju situaciju – što će ljudi reći ako taj toliko važan, odgovoran i delikatan posao ne obavim kako spada? Ta bit ću onda obilježen za cijeli život, kao netko tko je bio „šonjo“, koji je bio neuspješan, koji nije odradio ono što mu se u ovim kritičnim i presudnim trenucima povjerilo. S druge strane, imate par stotina tisuća hrvatskih vojnika koji su već maksimalno utrenirani i izvježbani (u operaciji Oluja bilo je angažirano ukupno 183 tisuća hrvatskih vojnika, op. aut.) i da sam ja bio taj koji je to doveo u pitanje, ja, vjerujte mi, ne bih s time mogao živjeti!
Planovi za napad su odavno bili pripremljeni
U DVOIPOLSATNOM razgovoru 23. rujna 2023. vođenom u njegovoj obiteljskoj kući Pašalić mi je pripremama za vojnu operaciju još dodao:
– Naravno da su vojni planovi za Oluju već davno prije bili pripremljeni. Oslobađanje okupiranih područja u RH bilo je nešto što se apsolutno već bilo ranije uplaniralo. I uopće nije bilo sumnje da su svi ti planovi postojali na razini vojnog ustroja, MORH itd…
Osobno sam znao da je za Oluju već sve pripremljeno i da bi ona mogla krenuti svakog trenutka. Ali, da bi ti započeo vojnu operaciju takvih razmjera, moraš imati legitimni razlog. U ovome konkretnom slučaju, moraš imati formalnu odbijenicu pobunjenih Srba iz samoproglašene Republike Srpske Krajine. I to je ono što je meni, kao vođi hrvatskoga izaslanstva na ženevskim pregovorima, predsjednik Tuđman postavio kao glavni, primarni zadatak: da kninski Srbi na sve naše postavljene zahtjeve, odnosno na našu ponudu, odgovore, kratko i jasno, s „NE!“. To je jedino što je predsjednik Tuđman od nas tražio. Prema tome, naša je pregovaračka pozicija u Ženevi bila krajnje jednostavna.
Ona je de facto značila: vi, pobunjeni Srbi u Hrvatskoj, prihvatite hrvatsku državu, tj. vratite se u ustavno-pravni poredak RH, i položite oružje. Drugim riječima – predajte se! I to je ono što sam im ja, u ime predsjednika Tuđmana, imao poručiti – da se predaju.
