Ova priča prati neobičan niz događaja koji počinju kada dva mladića, Siniša i Slaven, odluče da krenu peške na do manastira Ostrog, ne sluteći da će njihov put promeniti život dve bezdetne porodice kojima je, molitvama Svetog Vasilija Ostroškog, Gospod podario blizance. Svi smo nekada čuli priču o nekom čudu. Dešavaju se. Ovo je istinita priča o čudnim putevima Gospodnjim, o snazi molitve Svetom Vasilijua Ostroškom i milosti Božijoj.
Prije dvije godine naš portal je pisao o Siniši Lopatiću, momku iz Bratunca koji je krenuo pješke put Ostroga da se pomoli moštima Sv. Vasilija Ostroškog. Siniša je čovjek koji je rođen i odrastao u Bratuncu. Kao i svako od nas, imao je uspone i padove u životu. Kada se učinilo da će pad koji ga je zadesio biti fatalan po njega, snagom vjere i molitve, posvećenjem cijelog svog bića Bogu i vjeri pravoslavnoj Siniša je vaskrsao. On je danas porodičan čovjek, trener našeg bokserskog kluba, rado viđen sugrađanin…
Ali da se vratimo na početak ove naše priče, tačnije unazad dvije godine. Kao što smo rekli, Siniša je 2019. godine krenuo na put do manastira Ostrog. Na tom putovanju pridružio mu se još jedan momak iz Čačka po imenu Slaven Turuntaš a koji je nekada živio u Bratuncu. Zajedno, hodajući ka svom cilju, vodili su bitku sa sobom i svojim demonima. Molitve koje su čitali bile su jedino njihovo oružje i snaga koja ih je vodila. Narod koji bi ih usput sretao reagovao bi na različite načine. Neko bi im nudio pomoć, a neko bi im dobacivao, rugao se, smijao… Ništa neobično za ljude. Na kraju jednog od 6 dana hoda, umorni i iscrpljeni sjeli su na parking u blizini Užica da malo odmore i nađu pogodno mjesto za spavanje u vrećama. Tada im je za oko zapao krupan, ne baš prijatnog izgleda, čovjek koji ih je posmatrao prijekim pogledom. U jednom trenutku, krenuo je ka njima. Kroz glavu mi je svašta prolazilo – reče Siniša.
– Momci, ko ste vi? Gdje idete? – upitao je.
– Idemo pod Ostrog – odgovorih mu.
U tom trenutku njegovo lice poprimi blažen izgled i on se bez riječi okrenu i ode.
Ujutro, Slaven i ja smo nastavili putovanje. Nakon možda dva dana, u blizini graničnog prelaza sa Crnom Gorom ispred nas se popriječi automobil i iz njega izađe isti onaj čovjek koji ih je sreo na parkingu u Užicu. Prođe iza auta, otvori gepek i iz njega izvadi dvije kese pune hrane.
– Ovo je za vas, momci!
Ne stigosmo ni da se dostojno zahvalimo a neznanac sjede u auto i ode.
Razmišljali smo usput o njemu. Ko je, šta radi, zašto je takav…?
I onda ponovo susret sa njim. Ovaj put sa njim je bila jedna žena. Stigli su nas autom negdje u Crnoj Gori i zamolili da nas povezu par kilometara do nekog restorana gdje bismo se mogli upoznati i ispričati. Slaven i ja na to nismo mogli pristati jer smo do Ostroga krenuli pješke i od tog cilja nismo željeli odustati. Onda su predložili da tu napravimo malu pauzi i da sjednemo u hlad ispod jednog drveta. Tako smo i uradili.
Ovaj put, saznali smo ko je taj čovjek. Bio je to Jagoš Pivljanin, policajac iz Sutomora a žena sa njim je bila njegova supruga Olivera. Kako je razgovor odmicao, Jagoš je bio sve opušteniji ali i primjetno emotivno uzbuđen. U jednom trenutku čovjek se samo slomio. Počeo je plakati kao malo dijete. Tada nam je ispričao da on i supruga žive zajedno već petnaest godina i da ne mogu imati djece. Pokušavali su nekoliko puta vještačku oplodnju ali nije bilo željenih rezultata.
Kada vidite tako ogromnog čovjeka da plače kao dijete, kada vidite tu bespomoćnost i vapaj, slomite se i vi. Pogledao sam u Slavena… plakao je skoro kao Jagoš.
– Momci,možemo li vas zamoliti za jednu uslugu – upita Jagoš.
– Recite. Kako vam mi možemo pomoći?
– Možete li se pomoliti za nas dvoje Sv. Vasiliju Ostroškom? Možete li moliti da nam da porod?
Bože – pomislio sam u sebi, naravno da to možemo.
– Hoćemo, brate naš. Obećavamo!
I zaista, ostatak puta Slaven i ja smo čitajući molitve spominjali brata Jagoša i molili se Bogu a i Svetom Vasiliju pod Ostrogom da usliši naše molitve i molitve Jagoša i njegove supruge.
Tri – četiri mjeseca nakon povratka sa Ostroga zvoni mi telefon. Jagoš!
Siniša, brate… Zovem te da ti kažem da je moja supruga trudna! Porodiće se u junu sledeće godine. Nosi blizance!
– Slava i milost Sv. Vasiliju. Ponavljao sam neprestano!
A onda, nastavak ove priče dobija čudan tok. Termin za porođaj Jagoševe supruge je bio u junu ali ona iznenada dobija bolove u noći između 11. i 12. maja i na praznik Sv. Vasilija Ostroškog na svijet donosi blizance, sina i kćerku!
Jagoš i njegova supruga nisu imali dilemu. Kršteni kumovi njihove djece Vasilija i Bogdane biće Siniša i Slaven. Krštenje je obavljeno prije četiri dana u crkvi Sv. Petke u Sutomoru. Prijateljstvo rođeno na jednom molitvenom putovanju pretvorilo se u najljepšu moguću priču.
I ako ste pomislili da je ovo kraj, prevarili ste se.
Razgovarajući juče o ovom događaju sa Sinišom saznajem sledeće. Tačno dvije godine kasnije od susreta sa Jagošem i njegovom suprugom pod hladom drveta u Crnoj Gori, tačnije istog datuma, Siniša i njegova supruga saznaju da je ona trudna i da nosi blizance.
Eto, vi sad procijenite da li je sve ovo samo puka slučajnost ili Božija volja i sila.
Slava ti i milost, sveti Vasilije!
