Svoju patetično-lirski intoniranu crticu „Težak“ Kočić je objavio u prvom broju banjalučke Otadžbine, I/1907. i zbog nje odmah došao u sukob s vlastima. List je bio zaplijenjen, a Kočić nekoliko mjeseci kasnije izveden pred sud i osuđen.
„U tom članku, veli se pored ostalog u presudi Okružnog suda u Banjoj Luci za Kočića i V. Kondića, odgovornog urednika, nastojali su (oni) razdraživati pučanstvo na preziranje i mržnju protiv državne uprave ovih područja i zemalja“.
Sud je proglasio tu krivicu kao „veliki pogibeljčina“ i osudio Kočića i njegovog druga na zatvorsku kaznu. (Vidi o tome: Petar Kočić, Dokumentarna građa, Sarajevo, 1967, str 203-212)
Kazna koju je podnio nije spriječila Kočića da tekst „Težaka“ kasnije inkorporira u jedan svoj saborski govor i pročita ga u okviru rasprave o budžetu 1910. godine (Vidi o tome govor pod naslovom „Kritika austrijske uprave u Bosni“ u III knjizi ovog izdanja).
„Težak“
Bolujem i kopnim u grkom čemeru i nemaštini ljutoj otkad znam za se. Bolan sam, prebolan, brate si moj slatki i medeno ljeto moje, a onako posigurno ne znam šta mi je, šta me boli. Samo ošjećam da je boljka moja velika, i bog dragi zna ima li joj lijeka i iladža. Snaga mi je sva utrnula i vredovna, a duša prazna, suva i iscijeđena ko iscijeđeni limun sa mora.
Radim i mučim se ko teški pokajnik od rane zore do mrklog mraka; sa zvijezdom, što no vele, padam, sa zvijezdom ustajem.
U proljeće, gaveljajući, gladan i suvotan, po vrletima za plugom i natapajući svaku brazdu suzom i znojem, molim se dobrom i premilosnom bogu za rod i berićet. Preko ljeta mi se okravi smrznuta duša, i ja drkćem i strepim ko jasikovo lišće nad njivama svojim, a pod jesen, kad sve sradim u znoju i u suvo zgrnem, nemilosno navali i ala i vrana na trud moj i krvavu muku moju.
Duša mi tada procmili – procmili ko guja u procijepu, pred očima mi nešto zamagli, i u ušima zazuji. Ali, dok se obazrem na svoju gladnu i golu maksumčad, trgnem se, snaga mi obamre i samo uzdanem proklinjući život svoj, mater svoju i utrobu njezinu grešnu…
Tako trajem život i dane, i trajaću do motike, kakva je prava pod ovom novom upravom i sudanijom.
U stari zeman, za turskog suda i turske, da kažemo, sudanije, moglo se nekako živkariti i prometati. Bože mi prosti, i bog je bolje davao. Berićeta je bilo u svačem… svačeg je bilo u izobilju! Svijet je bio asli punijeg i sitijeg srca. Aga je ostavljo, carevina nije pregonila ni svaku brezposlicu uzbijala.
Bilo je za nas, da reknemo, težake i prave veće. Ako je đekad težaku i bilo krivo u čaršiji i na sudu, bilo je krivo i čaršiliji na selu i planini, đe kosovica sudi, pa se to nekako isporavljalo i vezalo jedno s drugim…
Kažem ti, rođeno moje, moglo se lijepo živkariti i deverati, a otkad zastupi ova prokleta i crna ukopacija, nalet je bilo, sve nas u crno zavi. Bijeli nekakvi ljudi u crnoj ođeći i crnim škrljacima razmilješe se kao mravi po zemlji našoj i otrovaše nam i zemlju i život… Ljetina nam poče izdavati, sermija propadati, a u ljude uđe nekakvo prokletstvo i nevjerluk.
Age nam se i bezi propiše, i prozliše, carevina udari teške namete, a popovi nakriviše naero kamilavke i udariše ustranu… od naroda. I vjera nam posrnu.
Zamrznu svijet sam na se. Sve ti je to oštro, nabusito; niđe meke ni slatke riječi. I ljubav se i ono lijepo poštenje starinsko zabaci, izgubi ko da ga nikad nije ni bilo…
Svakom je dokundisala ova crna ukopacija i crna sudanija. Svak se diže, svak traži neku pravu: i pop i kaluđer, i beg i aga, i gazda i zanačija, a carevina, saprele je muke naše na strašnom sudu, svakom ponešto dodaje i pruža. Samo mi, težaci, zaboravljeni i zabačeni, venemo, trunemo i u mukama izdišemo.
I mi smo se poimali da ustanemo, da zajaučemo, ali nas uvijek izda snaga i jezik nam se potkrati, i nad nami se jopet sklopi crni mrak i muk. Zloba nas je izjela, nemaština satrla, golema nepravda ubila, pa kunjamo ko metiljava marva. Slabi smo, nemoćni smo, neumjetni smo.
Za turske sudanije bilo je u nas i pametni ljudi slobodna srca. Mnogi su pašama i vezirima na divan izlazili i umjeli su mudro i slobodno eglendisati. Kad zastupi Ustrija, mi se asli prestravismo i razbismo ko krdo ovaca kad ga kurjaci pognaju. Izgubismo srce, a izgubismo i pamet.
Jezik nam se zaveza, pa ne umijemo ni dvije unakrst probešjediti. Ljudi koji su nekada s pašama i vezirima vodili mudre i duboke eglene, danas tim ljudima zastaje riječ u grlu kad počnu bešjediti dolje u sudu s onim golobradim vuzletom, na kome sve trepti i cepti od grdnog švapskog vitmiluka i rospiluka.
Sudi mi, kažem ja, po pravdi božjoj i ljudskoj. – Ne sudi se, veli, u našeg cara po pravdi već po paligrapu. Kad bi on sudio po pravdi, ne bi tolike stotine godina vladao nad devetnaest mileta i sedam, osam vjera i zakona! – Na te bešjede meni se jezik zaveže, pa ni makac. Vidim, istinu govori, i onako je, drukčije ne mere biti.
Tako ti je to i na sudu i na putu. Odasvud nas bije mraz i led, i mi venemo i propadamo ko pozni ušjevi od studeni. Slijepi smo kod očiju, ludi i blentavi kod pameti, a okovani bez sindžira.
Šta da ti, brate si moj slatki i medeno ljeto moje, duljim i nabrajam! Toliko ti još kažem da je naše težačko življenje samo jedna, što no vele, duga tužbalica jada i čemera, patnje sinje i nevolje ljute.
Ko je bio Petar Kočić?
Srpski književnik i političar. Smatra se jednim od prvih pisaca moderne u srpskoj književnosti, ali i ličnošću koja je svojim životom i političkom delatnošću postala uzor različitim političkim strujama u potonjoj istoriji srpskog naroda. Kočić je pisao sva tri književna roda — epiku (pripovetke, crtice i slike), liriku (pesme u stihu i prozi) i dramu (dramske satire).
Najviše umetničke domete dostigao je pišući pripovetke i dramske satire. Pored toga što se smatra jednim od prvih modernih pisaca srpske književnosti, Kočić se smatra i prvim velikim srpskim piscem iz Bosne i Hercegovine, piscem koji je uveo bosanskog seljaka u srpsku književnost i piscem koji je oživeo seosku pripovetku.
Njegove pripovetke izvršile su širok uticaj na sledeću generaciju pisaca među kojima se posebno izdvaja uticaj koje su izvršile na stvaralaštvo Ive Andrića.
Politička delatnost, prkos i čelična nepokolebljivost stvorile su od Kočića istorijsku figuru na čije su se nasleđe kroz potonju istoriju pozivale podjednako i desne i leve, srpske i jugoslovenske političke ideologije.
