…sad ovo, pazi dobro. Ja hoću da se ženim. I to ovako: da se ja i ti vjenčamo tamo u Jošavci kod onog tvog popa. Za to ne treba niko da zna. Ja ću izvaditi od svog popa vjenčanicu, pa ću tamo doći da se u najvećoj tišini vjenčamo. Ja neću ni oca zvati, ni brata – nikog! Onda ću te poljubiti kao svoju ženicu i ostaviti kod majke, a ja ću nastaviti školu. I još za dvije godine sam svoj čovjek.
Piši mi šta ti o tome misliš, ali sve onako iskreno. Ja ti iskreno i od srca pišem i javljam za svoju namjeru. Oprosti mi što ovako ružno pišem. Nemam vremena, pa moram. Pozdravi oca i majku, a sama primi nebrojeno poljubaca od tvog Petra, koji bi te tako slatko poljubio, ovo stoji u pismu koje je voljenoj Milki Vukmanović u Banjaluku iz Beča, 21. marta. 1901. godine, poslao Petar Kočić.
Tri godine kasnije venčali su se i to tajno, toliko tajno da je mesto njihovog vjenčanja do danas ostalo skriveno od šire javnosti.
Sudbonosno „da“ Petar i Milka izgovorili su 18. septembra 1904. godine u crkvi brvnari u Romanovcima, kod Gradiške, tačnije u hramu posvećenom Svetom Nikoli, izgrađenom u drugoj polovini 18. veka.
Crkva brvnara
Pravoslavna crkva brvnara posvećena Svetom Nikoli nalazi se u mestu Romanovci, na području Grada Gradiška. Pouzdani pisani tragovi o vremenu njenog nastanka ne postoje. Međutim, prema obliku i dimenzijama, te činjenici da nema apsidu, može se zaključiti da datira iz XVIII veka.
Osnova objekta je pravougaona sa dimenzijama 7,42 x 4,16 metara. Zidovi su napravljeni od debelih hrastovih dasaka i visine su 1,95 metara. Umjesto prozora, ulazak prirodne svetlosti omogućavaju uski prorezi na daskama. Unutrašnjost objekta podeljena je ikonostasom na oltar i naos. Neposredno uz crkvu, sa njene zapadne strane, izgrađen je zvonik.
Postavljen na četiri stuba i pokriven strmim krovom od drvene šindre, prepoznatljiv je prateći objekat drvenih sakralnih građevina. U crkvenom dvorištu se nalazi i pet nadgrobnih spomenika u vidu krstača, koji ne sadrže podatke o sahranjenima.
Uz izgradnju ove crkve vežu se dvije legende. Prva kaže da je stanovništvo ovog kraja, koje je zatražilo od turskih vlasti da gradi crkvu, dobilo jezero koje se se nalazilo na ovom mjestu. Stanovnici su zemljom i kamenjem zatrpali jezero, a ono se izgubilo i premjestilo u susjedno selo. Druga legenda govori o tome da su Turci dozvolili gradnju crkve u jednom danu na mjestu jezera, a ono je preko noći presušilo.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, proglasila je ovu graditeljsku cjelinu nacionalnim spomenikom. Nacionalni spomenik čine objekat crkve i groblje, te pokretno nasleđe: carske dveri, polijelej, službarnik i psaltir. Na objektu crkve 2000. godine izvršeni su konzervatorsko-restauratorski radovi, a pokretno nasleđe se čuva u Banjoj Luci. Crkva pripada Banjalučkoj eparhiji.
