Decenije duhovnih anomalija stvorile su od našeg društva letargično društvo. Narod u kome su, kolokvijalno rečeno, pokušali da ubiju Boga, dočekao je vaskrsenje. Od dvadesetog vijeka, koji je bio vijek stradanja, ali gledano isključivo kao nastavak prethodne golgote. Nekako vjerujem da bi mnogi narodi prestali da postoje. Istok i Zapad su nas htjeli porobiti, satirali su nas, da bismo mi ostali državotvoran narod koji je svoj pojam državnosti vezivao za svoju narodnu Crkvu, i zbog toga je uvijek imao vjeru. Čak kada su mislili da je vjera iščezla, ona se pojavila kao stub koji je počivao u našem DNK-u. Koliko god jedan narod poput našeg bio različit, ipak je imao isti kulturni, duhovni, istorijski i često isti obrazac ponašanja. Od slavske ikone do prostog poriva inata. Ikona nas je jasno čuvala i dala nam je Nebeskog zaštitnika, ali inat nas je i koštao, ali zahvaljujući njemu smo od otpisanog naroda postali narod koji prkosi nestanku. Jame, stradanja, od Košara do Prebilovaca, od Jasenovca do Šumarice. Kada nije uspio genocid, pokušali su preumljenje.
Od Srba stvoriti nove narode, opet i tu je iskra otpora koja je bila i pasivna ipak postojala. Kada bi pomislili da su došle neke nove generacije, rode se junaci koji ne dozvole novi Jasenovac, junaci koji žele da se ovjenčaju slavom Obilića i da to za njih nije fraza, poezija ili najpogubniji oblik jalovog kafanskog nacionalizma, nego prosto zavjet i amanet predaka. Svaka generacija nosi svoj izazov, svoj duh vremena koji želi da ih slomi, ali mistično uvijek nađe način da opstane. Duhovna vertikala vezanosti za vječnost i Gospoda, i istorijska horizontala svijesti stradalnog naroda stvara iskru u kamenu, ta iskra u najtamnije vrijeme obasja put. Tada kada se misli da je sve izgubljeno, kada sve bude pred odustajanjem. Stvori se hrišćanski optimizam, i pobjeda koja metafizički ne pripada nama koliko pripada uvijek slavnim precima, i težnji potomaka da i oni nekome budu slavni preci. Nove generacije koje se rađaju, očekuje se da odbace sve samoproglašeno retrogradno, da im se ogadi nacionalna misao kroz turbofolk primitivizam koji se lažno predstavlja kao optimizam, ali čim se malo zagrebe, odbace se te trivijalnosti.
Sagleda se književni opus od Rakića, Dučića, Njegoša, sagleda se Beli Anđeo u Mileševi od umjetnosti, sagledaju se Dečani i Pećka patrijaršija koji su toliko uzdignuti da ne mogu da pripadaju istom soju kao ono što se uporno pokušava bez sadržaja predstaviti kroz kič kao patriotski poriv, što izgleda kao toliko jeftino da nikada ne može biti prava stvar, samo primitivni prikaz uzvišenog akta etike predaka, logike stradanja i metafizike vaskrsenja u postupcima najvećih ljudi iz našega naroda. Uvijek u stisku između novih izazova, iskušenja i starih stigmi javi se inat. Taj inat je tih, on ne lupa, ne ističe se. Nema svoje predstavnike i glasnogovornike sem u slavnoj prošlosti, ali on najavljuje blistaviju budućnost. Počela je u porodicama, počela je u djeci. Vidi se tek u punim hramovima, očitava se u postu i molitvi. Naravno, da svako vrijeme ima svoje breme i da su iskušenja nikada veća. Uvijek je tu drevna pošast našeg naroda u vidu kladionica, čedomorstva, kič muzike, vulgarizacije i primitivnog navijačkog poriva koji biva i bratoubilački, ali sve su to posljedice savremenosti.
Počeo je proces duhovne dekontaminacije. Samo duhovno preporođeni možemo izaći u ring novom dobu. Koje biva toliko isprazno i bez sadržine, puno jeftinoće da kvalitet mora da pobijedi. U sukobu smisla i besmisla, rađa se preporod. Naravno, da su to društveni procesi koji se ne odnose na sve, ali su započeli. Mehanizmi preumljenja su otupjeli, ne postoje NVO fondacije koje mogu da pobijede srpski istinski inat. Zagledani u ikonu, gledamo u vječnost i znamo da još kletva kneza moravskog odzvanja, znamo da je teška ruka Svetoga Save. Teško onome na koga ona padne, ali ona šalje blagoslov, ona je vodič. Takav narod ne mora da znači da će na kraju istorijske drame da pobijedi, ali nije gubitnički. Nema mentalitet samoviktimizacije, ima poriv borbe za sebe i svoje. Nove statistike i istraživanja jasno ukazuju na razlog za optimizam, da to nije prosto stvar romantizacije sopstvenog naroda. Trećina generacije Z posti sve moguće postove, zatim slijede milenijalci. Duhovni preporod postaje osnov za obnovu naroda. Živimo u doba katastrofičara i planskog satiranja motivisanosti. Promaknu nam lijepe informacije koje inspirišu poput one koliko se rodi u jedinom seoskom porodilištu u Evropi, da je to baš u Pasijanu na našem raspetom Kosovu i Metohiji. Ovo i puni hramovi, vjera koja je prisutna od sporta i vrhunskih sportista do običnih malih, prostih porodica koje su motor društva, postaje duhovna borba našeg vijeka u kojoj imamo šanse. Vjerom uvijek David pobjeđuje Golijata, naše je da zadržimo vjeru. Kada smo bili izgubljeni, ostavljeni na klanje da nas ne bi istrijebili, svjedočili su grobovi za nas. Grobovi naših očeva, djedova. Manastiri su bili ogledala šta možemo biti, i da narod koji krene za Bogom ne može ostati samo na Golgoti, da je Golgota samo preteča vaskrsenja. Nikada nije življa misao Jovana Dučića: „Vjerujem u Boga i u srpstvo“.
Nebojša Lazić,
teolog
