Možda sam imao njegove godine kada sam prvi put čuo da stari domaćini sa poštovanjem izgovaraju ime Spomenko Gostić. Jedan od nas, jedan koji je branio moj dom, a bio je tek dijete. Izgubio je sve i sve su mu uzeli u kriv. Narod ga je čuvao, brinuo o njemu. Nisu mogli da ga pošalju negdje, jer smo svi bili u okruženju.
Milošću Božijom moja porodica i ja nismo završili na vehabijskom nožu, ali sve zahvaljujući ljudima koji su branili svoj dom, svoje livade, svoja ognjišta koja su nam pokušali ugasiti bar tri puta. Od Dobojskog logora u Prvom svjetskom ratu, preko beskrajne kompozicije vozova za Jasenovac, do poslednjeg rata.
Sada kada dođete u moj kraj, vidjećete samo starce koji su se vratili da bar za tren iskru u ognjištu sačuvaju, ali danas u Federaciji BiH moj narod je statistička greška, a optužuju nas da smo genocidni. Vrlo perfidno. No, dok je junaka poput Spomenka, ta iskra živi i svjedoči da nismo suicidni, uzeli su nam djetinjstvo, uzeli su nam život, ali grobovi svjedoče, valjda ih zato i ruše od Kosmeta do krajnjih zapadnih oblasti.
Bili smo samo djeca koja su stala na branik svojih grobova, svetinja i kuća. Spomenko je bio jedan od onih koji ulaze u istoriju. Rođen je 14. avgusta 1978. godine u Doboju, a do rata je živio sa majkom u selu Jovići, okruženom naseljima sa većinskim muslimanskim življem. Majka mu je iznenada umrla, a on je ostao sam da živi sa bakom.
Ona, međutim, ned ugo zatim gine od granate ispaljene na selo Joviće, nakon čega naš junak ostaje siroče. Već početkom rata Spomenko se prijavio kao dobrovoljac u Vojsku Republike Srpske, čiji borci su ga štitili i brinuli se o njemu, a on im je konjskim kolima donosio hranu od rova do rova.
Pokušali su da ga izvuku, ali nije se moglo. Tu smo se rađali i umirali. Jednom prilikom biva ranjen, uletjevši u minsko polje, ali se veoma brzo vratio vojsci i svojim zaduženjima. Tog 20. marta 1993. godine, žureći kući da iz peći izvadi hljeb koji je pekao da nahrani svoje prijatelje vojnike, gine na Ozrenu. Ginuo je da bismo mi živjeli.U ratu je izgubio sve: porodicu, dom, djetinjstvo i, na kraju, život.
Njegov grob smo na kraju mi održavali i čistili, bio je simbol nas djece tih sela kako da opstanemo. Zajedno sa stradalim saborcima sahranjen je na seoskom groblju u Gornjem Ulišnjaku. Ostao je bez ikoga, a opet je sve svoje žrtvovao.
Ostao je Spomenko Gostić na vječnoj straži. Čuvajući naša sela koja su kasnije poharali i popalili mudžahedini. Spomenko nije ustuknuo, nije se povukao. Ostao je na našoj djedovini, da svjedoči da je ovo naše. Slava mu i hvala. Hvala ti, Spomenko, tvoj zemljak Nebojša.
Nebojša Lazić, teolog
