Odavno ti bih što pisa, Peko. Otkada si svoju otadžbinu Crnu Goru ostavio, otkad su tvoje i moje oči zatvorene da ne gledamo jedan drugoga, mlogo sam puta uzima pero da ti pišem, pa nijesam moga. No kako počnem pisati skupi mi se roj nekakvije misli, izgubim se (u) iljadama riječi da ne znam koju ću od koje prvu s tobom izgovoriti. Obretu mi se svi govori tvoji i serdara Jola u misli, što gođ smo i o čam smo govorili kad imamo jedan drugoga. Ti znaš o čam je bio naš govor, kojega ni ne bješe dosta danom i noćem. Najviši govor i muke bjeu ni rane srpske od Kosova. Teško je srcu gledat i jednu dušu đe se muči kad se pomoć ne može, a ne ovoliki narod što mu se vjekovi mučenja kao godine brojati mogu. Ove neiskazane muke kad nabrajasmo s dosta družine, razgađasmo kako ćemo i(h) brzo osvetit i naše srpstvo stvoriti.
U jedan govor o tome ti reče: „Odavno srpski očevi sinovima govore da su im prigotovili carstvo lasno da ga dobiju. No je dosta toga bilo. Valja mi da ga dobijemo. a sinovi da uživaju“. Reče ti Knjaz: „Veliš (l)i tako. Peko?“ „Velim, gospodaru. Da bog da, ko ostavlja na sina, osta bez sina i svega što mu je bog udijelio. Jer očevi koji smiju ginut nete na sinove ostavljat“. Mloge tvoje plemenite riječi koje si mi u srce usadio – i ova mi je među njima pristala.
Divno li te bješe pogledati
kad ozbiljno po tvojski zboraše
i serdar ti Jole pomagaše.
Ah, da mi je češće puta bilo,
u skup srpstvo govor da vi čuje
i u vas dva da opre poglede,
prije bi za posa prifatili,
u ovakve o srpstvu govore.
Riječi tvoje i serdara Jola
najviše mi nadi pomagau
za napredak srpstva mučenoga.
No sad lakše da zborim o tome
da se pamet izgubu ne pušti.
Mi smo s više braće o toj stvari govorili. Svi se tome radovasmo, tek svi ne vjerovasmo srpskoj sreći. Mene su jedni čudnovati izgledali njinijem neuzdanjem. Tako ja njima mojijem uzdanjem. Zato su me odlikovali šalom. Kao što znaš, oni bjeu, sad viđu, pametni od mene, a ta ma nijesam vjerova, iako bjeu oni naučeni, a ja nenaučen. Zaludu su mi neki govorili da je to moja lakomislenost i da će moja nada na suvo panut. Smijući su mi govorili, mila im moja tvrda nada, itanje čas prije za spasenje srpsko. Sretnje bjeu, kao što znaš, onda moje misli da biše istina. Nitko mi ne mogaše pobrkati nadu da ne dođe Srbin do svojega. Ti i serdar Jole pametni ste bili malo od mene za ovo. Bojaste se od moje brze želje da mi mahnu družina ne nađu, koju i ja sad viđu da je nije bilo muka nać. Sad mi nije za čudo što me družina u takve prilike oćau pogledat kako veselo u punoj nadi razgađem o sreći. Viđa(h) i ta ma s kakvijema mislima bačau na mene slatke poglede osmjekujući se. Mila im nada, kao što reko(h), ali poznavau pličinu nade i pameti.
Onda sam ja izgleda družini kao česovo bezazleno đetece da se zanimaju sa mnom u ovakve govore, pa bi mi koji odviše reka u šalu. Ali, to bješe od ljubavi čiste. Viđau da sam ja zaboravio svaku uvredu kad zborasmo o čam reko(h), pa da mi biše rogove na glavu metali. Tebe i serdaru Jolu žao bješe kad mi bi koji reka što grubje, iako mi sami oćaste pođekad reć. Sad ni vama neka nije žao na družinu. I ozbiljno da su mi se rugali – pogodiše. Viđite, nijesmo kadri poslužit otadžbinu, no oćemo bez njene koristi umrijet! Pa neka zbore i kore braća (onoga) koj(i) ne pogađe kao mi trojica s dosta družine što ne pogodismo, pa smo se pritajgali sad.
Pišite mi vaše misli. Da li se i zbilja bi moglo dogodit da smo zaludu živi! Pošlite mi vaše misli. Znate da je mene u dušu druževska opomena. Mlogo mi je tmine iz glave isćerala iako nije cijelu. Opominjala su me družina u šali i bez šale. Znaš, Peko, kad ja oća raspalit kao sanliv o sreći, u najviše veselje moga govora oćaše mi reć Simo Popović: „Prepun si, Marko, želje i pada“. Ovo je značilo: neće mi se snovi steć. Pogodi moj dragi Simo, iako ni oboj(i)ci ovo nije milo. A serdar Jole oćaše mi reć, kolećući glavom: blago mene za tvoju pamet“, pridajući: „Ovo je, što narod govori, da mi bože što bestija misli“. To mi proza smije(h) govoraše. Boga mi, Peko, pomaga si mu se smijat i govorit, osobito kad mi trojica sami bjesmo, bez izbiljioga razgovora, no šala koliko ni pomagaše proć vrijeme. Vi ste oba protivu mene bili u šalu. Koliko i kako ste mi pamet pretresali, neću ju ponizit ni reć kako ste joj se rugali. Da smo zajedno sad, bi vi mlogu brigu vaš Marko rašćera svojijem, ne čula mi se riječ, bestilukom. Mi dva smo malo šale imali kad ne bješe serdar Jole. Da ovo njemu pišem. razgleda bi mi u pamet, čitajući. A znam da će ti pomoć čitat. Nek reče koju. Vaš je govor slatka moja uspomeia
i svi dani koje s vama prođo(h)
nada sreće bješe mi pred oči
zablistala srpstvu na sve strane.
Evo sreto se u srpsku sreću da ti đavolje slovo ne umijem jedno od drugoga razmrsiti, ako se uvalim u njene tmine, kao dosad kad sam ti počinja pisati.
Ja ti ovo pišem kao da ga ne znaš, Peko. Neka ti nije začudo – mene je ono razgovor s tobom i Serdarom, pa oću i vama dvojici da pošaljem dio od staroga razgovora i vašega Marka, tek da se sjećate. Iako imate društva nemate mene, no je prazni moje mjesto. Ovo, Peko, da podijelite napoli, sa serdarom Jolom:
što jednome ono i drugome,
kao svoje da podijelite.
Drugo, ni kos po crnome vranu,
opravit vi što od druga nemam.
Da ne plovim kuda bjeh krenuo,
pa da brojim što bih ima na red.
teško mi se izguba bojati
ka Turcima Drinom putovati.
Skiću misli nekuda bez strva, a pero, za mislima alida. Često se gubi jedno drugome da ne zna pero kud se đenu misli, no čeka kvasnijem kljunom od mastila. a pamet skiće, za dugo mu se nije povratila. Stoga ti, Peko, ne mogu pisati. Kud gođ misli okrenu, svuđ se na srpsku žalost sretaju.
A sad mi valja da se pojunačim i žalosti preskočim pa da ti pišem štogođ, iako se ne može u pismo izdušit ka zajedno govorom. Bolje štogođ no pišta. Evo da rečem koju o zloj sudbini našoj. Otkad smo se jedan drugome ispred oči izgubili, moj Peko, ja sam ti oslabio. S tobom i s Jolem rastanak pobrkao me da ni tužet ne umijem za rane odavno mučenoga srpskoga naroda koje su i zemlji dotužile. Sve mi ponovi vaše stradanje. Ni o mene nemam vi što kazat čim bih vi duši lakše nako teže učinio. Za naše olakšanje bi trebalo viđenje pa duša kolikogođ da počine, kao što mi nije počinula otkada se ne gledam s vama. Sve moje prosto, a vaše neprosto stradanje. Ali, mlogijema služiteljima otadžbine takvom su starešinom izmirili.
Oh, crna sudbino, dokad ćeš sinove otadžbine ovako pratiti i narodu rane vidat. Ovo je rana ljucke bolesti. Teško je, Peko, pisat. A reko(h) ti, pa ne mogu predvojit, da se ne učim na onu šarenu zlu sreću. Jer, i mala laža veliko ime nosi. Evo da dođem na početak našega rastanka. Kad mi dođe pismo od tebe da si uzeo pašaporac i da krećeš iz Crne Gore, evo kako sam ti odgovor vratio:
„Dragi Peko, brate. evo razumje(h) da krećeš iz Crne Gore. To nemo(j) učinjet no dođi ovamo s pašaporcem – ti i ja nećemo još za nekoliko naše pašaporce iz Crne Gore nosit, no ćemo trpjet neka ni Knjaz jade zadaje doklen mu duša dopušti. Pa ako mu se ne dosadi s nama ovakvo postupanje, mi ćemo, kad ne mognemo više podnijet, s našijema pašaporcima u najbližu pećinu i planinu koja je Crne Gore, oklen je možemo gledat i vazda joj gotovi bit ako bi se prilika pokazala, Ja ne znam koliko ćemo se tu držat, tek se oćemo sa svakom mukom u ovu carevinu provat pa što da bog, tek mi niđe dalje. No, reko(h), ni dao bog, ovo je za nas najljepša država od koje ćemo se pofalit, a od druge nećemo, uvjeri se, nako otrovat. Ovo ti pišemo ja i moj rođak Novo Spasojev. Mi smo ovako razgodili za tebe i nas: da tvoja familija ostane tu đe je zasad, a ti dođi kod nas da vidimo kako ćemo. Kad ovamo dođeš, za sve ćemo uredit. Da ti ne duglam u kartu više no ti kažem, što ti se samo kaže, da nemamo strpljenja dok te čas prije vidimo. A bog će ni pomoć, ako Bog da. Sad da ti kažem đe ćeš me nać: na isto mjesto đe smo zajedno s vojskom bili kad se u Tuzi kretalo. A to znaš đe je – na ledine fundinske, više Dinoše. Poita, tu ćemo te željni s vojskom čekat“.
Ovo ti je, Peko, moje neuspjelo pismo koje mi se neraspečaćeno natrag povratilo. Kad mi je Jole Pušelin Golević, moj tetkić, kaza da te nije zastaja u Nikšiće, no si prije familije krenuo a familija poslije, već sam se sjetio da je to nužda bila, za koju sam poslije zna. Ali, kako mu drago! No, kad viđo(h) da si obrnuo i da me moja prazna nada izdala, što da ti više rečem, no – postado(h) rob svoje crne tuge. Sad poznado(h) sebe više no ikad da sam prćija slabosti. Mislio sam da bih sve moga podnijet junački. Kad sam bez Joša i Pera osta i njih pretrpio, što ne bi drugo! U svaku tegotu, sjetim se njih pa ju lako podnosim, teške su me rane dopale mrtve i žive družine. Ti znaš i vjeruješ. Ima ljuđi koji misle da mene više druge rane tište no Jošove i Perove. Jedno, što njima nije druževska rana srce zadijevala, a drugo, što znaju da sam ja ima bratskije rana i žalosnije udaraca, bez opšte rane. No, braća i roditelji, žena i đeca, sva familija znaš kako mi se namučila po pećina i tuđije kuća. U te su muke pomrli. Boljelo te njino stradanje. Dosta si puta uzdahnuo. No, da za to preskočim sve njino i tvoje o njima. Ah, nagoni me tvoja druževska ljubav da rečem koju; ali neću, no izmeću svije jednu samo. Kad mi ti rečs Peko: „Bogme Marko. što goć u Crnu Goru ostavljam, najžalnije mi je tvoju majku ostavit“. Ja ti reko: „I tvoju ostavljaš“. Ti reče: „Mojoj ostaje puna kuća nekakvije muškije suklata, a tvoja stara bez nikoga ostaje pošto mi pođemo“. Mloge si mi ovakve druževske u srce ostavio. Ej, druže, moja rano ljuta i nado kruga, sve li je sitno bez tebe! Ja ne umija(h) bit tako pobožan, no sam familiju po tuđije grobovja i planina ukopa. Tek đe je koje smrt stigla, pa žalosnije bješe tvome srcu ovo podnijet no mome, koji sam urok grešni muka njinije. A da sam poslužio otadžbinu, kako sam se nada, ni dao bog ne bi(h) žalio, no još prida i tebe i sebe – sve nek ide rodu za slobodu. Nije čuda sebe i familiju zaboravit i štetovat kad se za neslobodu roda promisli. Ja ođen, Peko, što gođ počnem pisat daleko mu je svršetak. Stoga se ne smijem daljit, no ga blizu početka pridvojim i drugo dofatim, tek da ti napomenem. A nijesam zaboravio što smo zborili i što bi još valjalo govorit. Kad zboraše i bolovaše ono što reko(h) ti za moju familiju, ka znaš, mi bjesmo krenuli da ostavimo Crnu Goru. Bajagi, otadžbinu da poslužimo s Knjazom ugovarasmo. Ali, neka ovo, no što prije reko(h) za rane druževske. Koji misle da su teže druge, tome nije druževska rana bolesti zadavala.
Ne zna bolest ko bolova nije,
Teške su rane druževske želje!
ne umijem to reć ja.
tek neka podnosi srce koje zna.
Oh, da umijem druga ocijeniti!
ah, kada bi drug umio biti,
posle sreće u skup roda moga,
ovo bi mi najmilije bilo.
Da mi oće bog dat ovo dvoje.
ja bi(h) svijet i na njega što je
ostavio svega za drugoga,
a ja bih se s drugom veselio.
Sve iskreno što bismo imali
bismo s našom braćom dijelili:
krv i meso i druge sitnice,
ko bi ođen pita što je čije.
Ruka i pero bi mi zaigralo
i druževske želje nabrojalo.
A ovako sve mi je badava –
ova karta pero i mastilo.
Kad mi drugo pisat nije milo,
još ću brčkat, Peko, pa što bilo.
Je l’ drug sretnji ili ko ga ima?
Znam da ćeš reć: obojica zajedno,
pa da nije krivo nijednome,
Druga rađe jedino poštenje
a ne majka sile ni bogastva.
Nije lako imat vjerna druga jednoj državn za vas narod da postane žertvom, Peko, a ne za jednoga čojeka. Pa ni čojeka, tek čeljade, kao za mene koji namam čim zaslužit da se život za mene daje. Sad bi valjalo ja da ga za družinu dam kad ga oni za mene daše, pa da nije krivo nijednome. Ej, druže, najslađa iskro srca čovjekova! Ti si najskuplje blago na svijet! S tobom je slatko živjet i mrijet. Srećan je ko za vama ne boluje. Neću reć: srećan je ko ve ima nije. Nek sam ve ima, moje dragocjene zenice. Da ve nijesam ima u čam bi(h) ja sebe računa i ove grke dane provodio. Vi ste moja žalost i radost! Vi ste mi snaga koja se zlu ne da da me nadvlada. Kada ja živim, a vas mi nije, što da me smeta drugo, sitnije. Nek sam ve ima. pa ako te od žalosti oči i kosti okapat. Nije to mlogo pa da valjaju dva oka i kosti koliko jedna carevina s carem i s prijestolom. Ko može druga ocijeniti. Da je društva i da je iskrenosti, bi srpstvo spašeno bilo, a i cijelo ljudstvo! Pa kad cio svijet boluje bez iskrenoga društva, kako ja u pustinji da ne tužim za njim.
Ja se izdalji(h), Peko. Zavedoše me Pero i Jošo, i ti s Jolem pripomože. Dlakom da pođem u svjetske daljine. Neću tamo, nek mi spavaju Pero i Jošo. Da ja s tobom zborim dok i mi k njima pođemo. Prije ti kaza(h) kako sam rob tuge osta poslije tebe, a serdar Jole s njegovom porodicom bješe obrnuo, pa ne mogoh i tebe podnijet. Teško mi bi da zajedno ne podnosimo srpske bolove. Znao sam ja, Peko da mi nećemo usrećit sebe s našom zajednicom, tek bismo se gledali, zajedno slabo izrode korili. Nada sam se da ćemo i(m) se i u balčak cuknuti – tuđijema i domaćijema krvnicima. Prvo domaćijema kazat da se naši lakomislenici kaju i povrate od svoga grija. Mislio sam neće narod žmuret zadovijek prema svojije paklenije trgovaca, koji su sve zaboravili do svoje crne želje s kojom su krenuli da zaboravimo od Turaka što smo podnijeli p sad ponosimo. Takvi se vesele kad mi stradamo i daljimo se jedan drugome. Oni kad smiju govore narodu: „Viđite žertve srpskoga napretka đe lipsaju od gladi, a neće jačemu da se pokore“! Oni nas predstavljaju neznalicama koji sami sebe pomoć ne umijemo, pa se narod izgubi, ne umije o sebe ni o svojije dobrotvora znat. Smete ga oni koji se umio nalickat i masan ručak nabavit. Njinu sebičnu slabost ako poneki ljuđi ne otkriju i narodu oči ne otvore, oni te ćerat svoje, a narod što može učinjet! Ta su argati neki vlasnici koji su kadri dijelit i gušit narod da mu ne sviće bijela dana. To se zna da bismo radi imat i gledat ti mene a ja tebe, pa da naš rod svaku sreću i poštenje uživa. Ta ma teže bismo jedan bez drugoga mogli, samo bi ne ova želja mučila. A ovako, pretekle su rane mučenije brata pa se zaborave svoje. Ja ovo kratim, Peko, ka što prije reko, početak od razgovora ođen da nađeš. Ovo je početak bez svršetka. No, lakše mi je tebe ali serdaru Jolu ovako pisati! Vi me znate, pa kad vidite što je na kartu zabjeleženo, znate što je ostalo nezabjeleženo. Stoga mi je milije od više drmnut , no jedno izglavit. Kad se ne može sve izgovoriti ka što smo se naučili. Pomoć će ti serdar Jole ovo razgledati. Znam što će reć, ali neka gubimo vrijeme – ja pišući, a vi čitajući. Bogme se nijesam nada da ćemo ga izgubit, i da štogođ ne poslužimo domu svome. Vaš obratak oslabi mi nadu, pozlijedi me velja rana za koju mlogi izrodi ne boluju no ju navređuju. Ovoliko bratsko mrzilo veliko bi carstvo upropastilo, a neka li razgrabjeno srpstvo. Ja i ovđe, Peko, da preskočim gomile crnoga razgovora pa velje klupko da ostavim kad se i ako se vidimo. Evo kako ja u nadi živim. Gotovo reko(h): kad se vidimo. Tako ga i neka. No sad ovo da ti kažem. Poslije sve tuge koju ti reko(h), cio sam svijet kao u klapnju ispretresa, još od Mojsija. Velike države i narodi koliko su padali i dizali se, koliko je silnije naroda dočekivalo toga! Neću ti ođen imenovat sile ni države. Ko bi nabroja to čudo. Od postana svijeta te su promjene bile. Bog zna koja je i kolika je sila ovo dizala iz dubine i bačala s visine. No, poslije moga po svijetu tumaranja, doša sam ti doma. O njemu sam ovako razgađa. Sve muke koje na srpski narod padoše ne mogoše mu svijeću ugasiti, a ne da mu ju ugasi danas sitnomisleno lakomstvo svojije sebičnjaka i tuđije grabadžija s njinom lickavom mamom i mitom. Ovako sam krijepio sebe nadom. Poče mi se misa razmrzat. I o tebe promijeni misa. Evo kako. Peko ja poša kod braće Srba okle se bolje može narodu pomoć od domaćija krvnika no okle je dosad bio. Tamo će Peko nać braće izobražene koji će smjet i umjet pomoć svome narodu. Lijepi su dva ortaka smjet i umjet. Mislio sam: tamo će Peko serdara Jola nać koji su jednu misao za otadžbinu nosili i duša jedan drugome bili. Mislio sam: Tamo su naučena braća koji će umjet izvojevat srpsku sreću na polje književno i bojno. Srbi su se kadri bili pokaževat sabjom u ruke, ali bez polja nauke – roma i slijepa i(m) je sreća bila. Iako su divnije i spomenitije žertava činjeli, kao divje i(m) se pred svijetom prestavljalo. a svoja slijepa neznatna sebičnost svaku i(m) je sreću zatupila. Tako, ko ne umije sam, on svaku sreću u tuđina traži, pa svaku nesreću nađe. Sad imamo svoje za obje poljane. Nećemo tuđina za učitelja nako za prijatelja. Ako ni valjane – valjaćemo mu. Za sevap ništa. Valja se na sebe nadat. A sve na dobro sluti. Srpska kraljevina napreduje. Crna Gora i Brda vazda su gotovi bili. I sad su. Pa ko da ni sad sreći smeta! Srpski je narod raskinuo lance ropstva iz najdublje tame kad je svoje vođe pred sobom vidio. Danas je srpstvo, božom pomoći, da se sila na njega spotakne a ne sitnica da ga pobrka i zamami. Otkud naš narod u ovo vrijeme a trpi međusobnji bezobrazluk. Da mi jedan drugoga mrzimo radi ćefa tuđije i sebičnosti nekije domaćije kukavica, koji su postali plijen svoje paklene želje te zaboraviše vjekovima mučeničku prošlost! Valja znat što je propatio naš rod i s kakvom je mukom do ovoga doša. Te rane misli ne ogu stić, a ne ja perom izbrojit. Ali, ovo vidim da je nisko i grešno takve sitnice držat na put svojega napretka. Pa i što više da je, no te gadne želje nekije podlije vlastoljubaca koji zatvoriše usta srpska da se ne možemo žaliti na tuđe krvnike. Teži su domaći, kojijema valja kazat da mi nemamo kad radit o njinome ćefu gospockome. Još su ni rane neizvidane. Valja ih izliječit pa se veličini pružat. A koji ne može čekat neka đe drugo traži, a tuđije koji su bogati. Tamo će nać što traži. Što je Bego, naš pjesnik reka: neka promijeni vjeru za večeru. Turci su ju takvijema gospostvom izmirili pa i on neka promijeni jedno za drugo. Kome je itanje, čas prije neka ga đavo nosi da mu se ne pljucka za gospostvo. Njegovo prazno srce kad ga zaslijepilo za sopstveno svoje, te je zaboravio čas(t) svoju i svoga doma! Ja sam ti razgađa, Peko, kao da sam sve u šaku drža. Mene se ne čini da je to muka srpskome narodu pitat neke svoje plemiće debelije misli, koji svoju zaslugu veliku prestavljaju da ju mi nemamo čim izmirit dokle u bolje stanje budemo. Oni još sad traže da i(m) se slava azijatskijem metenisanjem časti, kao što je Aleksandar tražio pošto se od veličine pomamio. Pretekli su ga naši koji se visoko čepere prije no dom stvore. Lako je ovakve pitati: okle si doša, velikotražniče srpski, okle ta naduvena veličina? Čim je zasluži? Okreni se na srpstvo: eno ti ga, viši dio, u ropstvo. Valja ga oslobodit i sjedinit pa da se zasluge mjere. Ni tadar ne grabi se, srpski brče, nijesi ništa više no dužnost učinio. A i da si vas narod sam usrećio – iako si, pomoga ti bog! I ja bi(h) da sam moga i oću koliko mognem. Vješala bi trebala ko ne bi dužnost činio. Narodna je riječ: „Vjeri ne mjeri“, Bez plaće ju valja služiti, pa će bog i narod paziti i dobrom izmirit. Valja mu reć: bolja je ovakva plaća, nemo(j) se naduveno grabit i na slavu lakomit po starešinstvu da ti se daje. Iako te dopalo te si naučio bukvar, posta vojvoda ili desečar, ne traži da ti se u slavu dobivenu pridaje. Trunji ga pridavak i grabnja. Slađe je bez toga iako ti se manje čini. I telal s mlogo priče trunji ga. Nemo(j) se prepanut, junače, ako pravo zaslužiš da će ti se zaboravit. Viđi, bliže je i danas srcu naroda poštenje od prije Kosova činjeno, no tvoja desečarica, vojvocko ime ili što više. Nije srpski narod zaboravio svoje zaslužene i nezaslužene. Nije ga smeo pritisak turski no je podijelio svakome svoje po zaslugi. A sad viđi, u ovo vrijeme neke lakome slabotinje ote da smo od našije đedova postiđeni, i da ne umijemo crno od bijeloga odvojit, pi zaslužno slave poštovat, no se boje da će i(m) se umalit zasluga ako ne bi svaki čas zaglušali pričom, uzdižući ju. Zla je bjelega trumba. Zato pušti, bulugbaša, neka istina govori, ako ima što. Poštenje ne valja nametom i pridavicama brljat. To je za njega grdna bijeda, osobito Srbinu koje ne velika djela započeta a neuzrađena čekaju, do kojega je nemoguće doć bez čistoga poštenja kojemu ne treba pridavak ni pokrivač s kojijem tinja. Nek je čisto, bolje sja. Ako te ne muči želja za slavu, no si gladan za masnu čorbu, žao mi te! Daćemo ti tek dobijemo, no pritrpi. Promisli u kakve muke ni stari svoje krsno ime slaviše, leturđije služiše i uz gusli pjevaše! Proz tolike mučne pomrčine ovakvu pobjedu održaše! Ako ne moš čekat, obrći. Tako i prvjenstvo! Da zapovijeda koji se trčeći grabi, bez razmišljanja je li to za sreću domovine! Ili za svoj gospodarski ćef traži bulugbašlak! Pa to tražio čin manji ili viši, ovakvi se kaza. Otvorio je oči narodu, da vidi svoga dželata ako mu se vlast dopušti. Kaza se ako je ima kome. Od onoga koji nikako ne može bez starešinstva, nikakvoj se sreći od njega ne nada(j)! Smeo se o sebe. Da nije takvi, moga bi bez prvenstva kad mu narod bi moga bež njega. Ne valja grabadžija lakomi da zapovijeda i gospodarskome ćefu ugađe. Pobožno srce valja da zapovijeda, koji je izmećar narodu. Neka životinji gospodar i svemu drugome na svijet, a narodu izmećar i učitelj! Zdravome razumu tako je Bog obredio. Čojek za jelo druge stvari kolje, prži, peče i vari itd., a ne čojeka. Neka zapovijeda koji neće tražit nadnice da mu se plaćaju za svoj rad. Solon, Demosten, Sokrat, Aristid, i još neki, bez plaće služili su svoje. Nije Brut svoje sinove na smrt osudio za visoku stolicu i plaću, ni Regulo u bačvu uskočio. Takvu je platu i Jovan Hus primio. Nije ga Jovan Žiška za plaću svetio. A što da i(h) brojim! No, koji ne zaboravi plaću i veličinu. pa snagu i pažnju za opšte ne okrene, taj ne treba da vlada koliko bodljiva krava rogove da nosi. To i seljak svaki umije svojoj bodljivici vrh od rogova okrenut. Kud će ljepši dokaz narodu no što mu se lakomi dušmanin sam upaprijed kažuje, koji sljepački oće da se o njemu sveto misli, a ne prokleto. Valja mu reć: skupi svoje nokte otrovane! Đe si naša takve neznabožce da i(h) kalapiš po svome ćefu! To je sramota jednome čojeku da se za takvijem povede a ne više naroda našega, koji je bolova od svake bolesti koje ga bi naučile pameti bez drugije škola, da se umije od zla čuvat prije no ga nađe. Pušti se jadni iarod! Nije se pada da će mu svoji velikodostojnici pestogodišlje rane zaboravit i sami navrijedit. Već je vakat istrijebit ovo sjeme raspre i sebične grabnje, ugasit nadu prevare, naučit svoga da se ne uzda u sljepilo naroda. Prevari što prevari, tuđi i svoj! Koji se u istinu ne uzda, neka obrće. Otkud misli nevaljaličko da mi zaboravimo divnu carevinu koju je srpska sabja na mejdan dobila. Nije ni sveti Sava primjer ostavio da se oko prvenstva grabimo. Otkuda misle jedni da ćemo zaboravit svoju carevinu koja se na krv dobila, i na krv izgubila. Kosovo i muke poslije njega zar da zaboravimo što je rod podnio pa lickanjem da se zadovoljimo.
Crnu štetu, bruku i sramotu
ne bi Stambol moga izmiriti.
a neka li šarke sitničarske
iz tuđije cara primajući.
E bogme, Peko, zaždim se i smetam da đavolju s tobom izgovorit ne umijem. Kladina gnjila da sam zaždio bi se kad ovo promislim, a nit se može zamislit ni izgovorit. Krtola daje to đavolje srce rodila, ne bi moga više ovo podnijet.
Prije ti reko(h) da se pojunačim i da ti pišem, no lakše je reć da se skamenim pa s tobom da govorim. Ovako mi je, Peko, nepostojano misa vjetrila. Pošto me ti ostavi, sve mi je na red dolazilo: čas me guši žalosna srčba, gubim nadu, čas opet razgađem da zlu prijetim i nadu krijepim. Pa kad bih rašćera brigu u maglu, i misli u nadu, ko bi mi smio drugo reć no oće pa oće Srbin svoje. Ti ćeš mi reć e ti pričam ono što znaš i što te muči tjelesno i duševno, pa ćeš razgledat jesam li ti štogođ novo ođen zabjeležio. Želiš znat i za mene. Sve je drugo ka što znaš, a Knjaževa mržnja prema mene viša no znaš. Već je stigla do najviše mjere. Nemo(j) da ti je ža e ću ti ukratit o tome ođen, pa ću ti u drugo opširpo kazat. A sad tek ovoliko.
O mene se raznosi glas po narodu da ću izdat otadžbinu. Čuva me straža da ne utečem u tursko ili Austriju, ali Srbiju. Vojvocko sam ime izgubio, bog da ga prosti, no sam izgubio i ono što se ne može izgubit, a to je prezime moije starije: ne zovem se Popović, ni Kasomović, no Kasapović! Ali, ja neću ovo, no sam primio moje staro prezime Drekalović, pa mir bog’. Radit o dobru, a ne strecat od zla! Mene je, Peko, ža ovo za mene što ti napomenu(h) – dosta imaš brige da ti ne pridajem. No, znam da želiš znat za mene, pa ne mogo(h) da ti ne rečem, ali bolje reć teže da ti učinim kad ti o mene kažujem. Nemo(j), Peko, da te ovo uznemiri. Nemo(j) se bojat da ne mogu podnijet. Kad srpski rod podnosi i strada, što se bismo mi dva od tegote bojali, ali dobru nadali. Lakše je čojeku muke drugije gledat kad se i sam muči. Vjeruj me, Peko, koliko su me gođ poslije više tegote naodile, sve lakše sam i(h) podnosio. I čudim se kako mi to samo dolazi da su mi poslije više čudnovate sitnice bile no dosadne, što se mene samoga tiče. A kad drugi stradaju zbog mene jednoga pastira. ovo je škola koju treba naučit. Mene je za čudo što sam premalo znava bez šta ljucko srce ne može. Ovo me naćeralo te sam s velikom pažnjom u svoju pamet razgleda i ovako ju presudio o poznavanju ljucke želje, kao da nijesam ljuđi gleda. Ali, kako mu drago, no ti prijed reko(h) da mogu podnijet. Sad da ti je viđet veselje nevaljalaca oko mene! Kako su sretnji svojijem lovom, govoreći da su mi otrovano kopje u srce zalomili i da ću od muke, krijući, u tuđu državu uteć. Knjaz ih prima kao svoje vjerne. Milo mu je da se takvi glas o mene raznosi. Zaboravio je da će mu ružno bit kad to ne bidne istina. Zaboravio je da sam ja njegov Marko koji sam za njega živio, kao što znaš. A zna i on, ka i ti, da sam je bio više zanešen za njim no drugi. Nijesam moga podnijet njegovi roditelji kad biše što kao na svoje dijete viknuli. Iako njima bješe sin, mene se činjaše da je bliže mome srcu njegova čast no njinome. I on sam kad bi učinio što mi se činjaše da mu ne pristaje, nijesam ima snage da podnesem, no znaš koliko sam mu težak bio, i zborio mu, tek dako njemu i od njega pomožem. Kod svega ovoga što reko(h) i što bi još ima ovakvoga reć, osuđivao sam sebe i tebe s mlogijema – da mi Srbi nećemo umjet vjerni biti ni poslužit kako treba gospodara ni otadžbinu, zašto smo više mi toga dužni no drugi. Mislio sam, i sad mislim, natrpio se srpski narod zulumćara i naželio gospodara koji će mu izmet učinjet da mu zora sine. Krasne nade, da me ne prevari! Kod sve moje sretnje nade i ljubavi prema Knjazu, Peko, sad moram gledat i slušat đe se govori o mome gospodaru, kojega sam, ako se ne varam, preko ljubio. Nijesam moga vjerovat da ću živ slušat da se to o njemu govori. Najviše ga njegovi tajni poslužitelji raznose, kojijema ne može čojek s pravom stat na put da ne laju i ne čine što ne valja pred prostijem narodom, koji što čuje to i vjeruje. Oni njiov lisič(j)i govor i sad od mene prikrivaju. Misle daje ono i sad moj gospodar, a ne njiov. No, čojek svačiju slabost zna, a svoju ne vidi. Zato ja neću kod tebe svoju slabost zaboravit. Evo da čuješ. Mene je sad žalije sebe, no njega, da mi je što ružno. On za mene ružno govori, iznaodi što nije za vjerovanje. A ja sve gledam da nijesam takvi, no da je neistina ono što o mene govori. Ovo ti je, Peko, postojanstvo tvoga Marka. Ja sad sebe branim od onoga za kojega sam mislio da mi za njega valja živjet i mrijet, u sve bit prije njegov pa tek poslije moj. To sam držao za dužnost, da svi živimo za njega, a on za srpstvo, pa svi rodu na službu. Ali, da ukratim ovo, no za kopje nevaljalaca, koje ti prije reko(h). Ti se bi veselio da vidiš kako me njino kopje ni po noktu, a ne po srcu, zađelo nije. Poitaću da ti pošaljem opširio, ka što ti prijed reko(h), a ovo ti samo kaza(h) da mogu trpjet dako ti lakše bidne, ka što se nadam da ćeš i ti moć sve tegote podnijet. Bolje se u tebe no u sebe nadam da ćeš teško podnijet. A ti si uzrok toga moga nadanja, koji si posjedočio svojom čvrstoćom nebrojeno put od tvoga rođenja, koje ti nije u narod zaboravljeno, no u živa srca zapečaćeno. Što se sad govori za tebe i serdara Jola? Đe se dvoje sretu, s vama osuđuju srpsku sreću: „Ko da joj se nada, kad nji(h) dvojicu izgubismo prijed no i(h) smrt ili turski mač ugrabi“! Ne može se iskazat koliko za vama bracki i crnogorski narod tuži. I u tursko čude se što je Crna Gora bez vas ostala.
Neka i ođen preskočim na gomile misli i riječi, kao na dosta mjesta u ovo, tek još malo da ti napomenem o žalosnoj braći i družini tvojoj Ercegovaca i Bošnjaka. Poslije tvoga obratka iz Crne Gore, mlogo je nji(h) od Austrije ovamo prebježalo u Podgoricu. Ja sam više dana sjedio s njima. Što se na njinu stranu događalo, za sve su mi pričali, a najviše za tebe. Rado sam sluša, ako i žalosno, ta junački govor, kako veselijem srcem ozbiljno istinu sve na red pričaju. Ovo ne bješe smješa i neznalica, no sve junak, služitelj domovine! Birani vojnici i glavari tu su i(m) bili – vojvode i serdari, kapetaii, barjakrati i popovi. Poznaješ ih sve, bolje no ja. Pričali su mi za tvoju kuću u Sominu lisćem bukovijem pokrivenu. Za sve tvoje manje i više su mi nabrojali. Nijesam umio znat koje ti od kojega više cijene i poštuju. Svaki tvoj rad kod nji(h) bješe pun slave, kakvu čojek i junak zaslužit može. Na jedan sjednik u moju kuću, evo kako i(m) reko(h) za tebe „A da vi, braćo, sve lijepo i glavno, što se ne vaše strane dogđalo, Peku dajete“. Jedan vojnik, smijući se reče: „Sam ga uzeo, vjera i bog, a ja mu ga ne bi dao, no mene, da sam moga“. Ja reko(h): „Jest. jest, i od drugije sam sluša za Peka lijepo, no sam ja i slaboga za njega čujao“. A oni svi, kao iznenađeni, opriješe oči u mene, govoreći jedni po njinski: „A što si to čuo, bolan, slabo za njega“. Ja pridado(h): „Čuo sam da je bilo i drugije arambaša i junaka, ne gorije od njega“. Oća još govorit, pa ne daše govoreći: „Jest, vjera i bog, svaki gori od Peka, još toliko da i(h) je bilo! A eto popa Pera Radovića i svije koji su ođen, svaki ga zna i s njim je na muku bio, đe se može viđet koliko čojek valja i ne valja. Đe nije Peko bio, žalosno je naša vojska prošla od Turaka“. Govorau vojnici: „Što ne kažete, glavari, znate li kad kukaste za Pekom! Pope Pero, znaš kad ne Turci ćerau na Bišinu, ti si najviše vika: „Kuku mene, sveti Peko, da ti komanduješ ne bi ovako bilo“! Glavari i vojnici, svi su o tebe jednako govorili. Ali, glavari razložno i polako. a vojnici izgubiše one slatke poglede prema mene. Činjaše i(m) se da je želim ono što zborim da mi oni odobraju. No, ja, videći mlade vojnike kako se zbune kad se u tebe takne, ne misle što su u kuću jednoga vojvode koji Zetom zapovijeda, ne gledaju što i(h) moja Stefa časti kafom i medovinom i dobrom voljom, no mi đavolju izgovorit ne daju što i(m) se prava ne čini. Srce mi se veseljaše gledajući ovakvu ozbiljnost u braće:
misli zdrele, riječi debele,
da bje(h) pjesnik, tu oća(h) zapjevat.
Ej, slobodo. slatkoga si dara,
u sve drugo nema tvoga para.
No, i Stefu su mi s njinom istinom na svoju stranu okrenuli, te je njima pomagala govorit. Ali ja sam produžio svoje. Reko i(m); „Vi bolje znate Peka no ja, tek čuo sam daje odviše lakom da prisvoji sebe, pa vojsci kako bilo“. Još ja ne izgovorio lijepo, a jedan vojnik ugrabi riječ: „Ah, ko ti to reče opao mu jezik, bog mu dogodio. A nije, vjera i bog, svi vojnici smo gledali kad mu vojska nije večere imala i taj ga Peko nije bez vojske zavečera, koliko mrtvi je li večerava“. Ovu riječ „zavečera“, Stefa razumije. Ja mišlja(h), povečera da je reka. No, Stefa se odviše tu veselila – jedno pravdi braće, a drugo što se o tebi sveto misli i govori. Pita sam ju: „Što je, ženo, ti se pomami“. A ona mi reče: „Ko se ne bi veselio ovakvijema junacima koji umiju branit ovako istinu i Peka“. Govorila mi je: „Zbori, Marko, još. Đe ti je brzi jezik! No tvoj jezik naćas nije pravedan pa ti nema sile“. Tako je i bilo: već mene nije reda bilo da zborim tek da slušam. Reče mladi Ljubović: „Ja Peka nijesam gleda, tek po čujanju. To je ime za me najviše. A kad sam bio mali, bilo mi je najstrašnije“. Ne umijem pogodit sve što je koji zborio, no Srbi i Turci poitali koji će prije svoje za tebe izgovorit. Ne davau reda jedan drugome. Stari su ih stišavali, govoreći: „Lagano, bolan, što ste alaknuli. Nema ođen Peko neprijatelja, kao što mislite“. A to se mene prigovaralo. Nijesu znali da je zadovoljna i „pobijeđena“ strana. Ne mogu sve bjeležit, no svaki te u zvijezde, što se ono reče, kovaše. Gi bješe u njina srca sveti čojek. I kod mene si takvi, ali da ne čuh njin govor ne bi mi pravo bilo pri svemu od drugije što sam za tebe čuja. Ja ođen nijesam krenuo da ti dosadašnja junaštva iznosim, no za posadašnja da ti zborim. I kažujem ti da mi je u dušu govor ovije mučenije junaka koji su mi kaževali od postana Bosne i Ercegovine istoričnije i davnije stvari i događaje za tu zemlju i njene junake. Svu joj istoriju znavau i nabrajau. Ali, neću i ne mogu se puštevat toj radnji ni događajima, jer bi duga pjesma i žalosna, da ju čuješ, i odviše bila. Oni su mi nabrajali zaslugu svije junaka tvoga i njinoga vremena. Svakome svoje, po božjoj pravdi, dijelili. I prije sam mislio da su ta ljuđi pobožni i krotki. ali nijesam znava kako su itri, pametni, bez onije vještije namještaja, no prirodna istina iz njega govori. I da se koji smete da ne reče ono što jest, nije mu glatka neistina no ju popravi, s priznanjem da mu ništa od nje prijenjalo nije. Pri drugome više bi ostalo, pa i ako je nekteća neistina bila, a on odvali krupnu istinu koja se u njega čita kao u otvoren list. Poslije kao sjajni i mili ti postane. Ne umijem iskazat kako su me zanijeli ovi junaci, zajedno Srbi i Turci, koje Bosna i Ercegovina podnjivi dajoj ime i običaj brane. S ovakvijema je sinovima ta zemlja svoj jezik i običaj održala. O, sveta zemljo, nepromjenljivoga karaktera, ništa li azijatsko na tebe ne prijenu. Ti si sobom i za sebe utvrdila svoje sinove. U drugu zemlju narod kad vjeru promijeni sve promijeni i postane krvnik svoje majke, a tvoj sin i da se koji prevari na lickanje i tuđe lackanje, sve ga tuđinsko izdaje, a tebe kao tvoju imovinu odaje. Tvoje unuče od toliko vjekova niko prekalapit ne moga. Svuđ i po svom se poznaje sin Bosne i Ercegovine. Tvoji sinovi po tebe se poznaju. Oni svoju majku služe, brane i obožavaju. Oni su podijeljeni, piše neki ćirilicom, neki latinicom, a neki muamedanski, no su to sve jedne majke sinovi. Nijedan ju ne izdaje, no svesrdpo za nju život daje. Divno ti majci pristoji kad takve sinove za toliko gaji. Zaslužuješ, postojana majko, ime slobode pa ne daju paklene sile đavolje. Pritiska sila tu zemlju ka snijeg planinu, al se njima oblik ne mijenja. Teško je sili s takvijem bedemom okretata. Sila će da se ruši, a on će takvi ostati.
Drugo negđe bje(h) krenuo, Peko. Valja mi savijet misli k tebe. kao na zimu časov ogrtač oko sebe, pa da ti još koju rečem za tu zemlju i njene sinove koji ju ne mogu svojijem stradanjem poslužiti. Zagušila me žalost ovije boraca koji su mi prošlost i sadašnjost svoju kaževali, Koliko je Turska radila da promijeni običaje tome narodu, pa druge povali cara i Stambola da primi. Narod se odupira toj želji. Mlogi junaci turski i srpski zato su poginuli, oko Ali paše Stočevića, i još mlogi koji su bili žertva te zemlje i časti svoje. Tako i ovi sad stradaju za ponosito ime svoje zemlje. Evo divni borci kojijema ne da srce zaboravit sveti amanet.
Al’ sad ih je dopala nevolja.
pa klikuju žalosnijem glasom.
Bracka i(m) se pomoć oziva.
Koja ljuta rana al’ strijela,
ovako bi srce raznijela,
ka ovakve muke na junake
kad ih bracki s njima ne dijeli.
Izdasmo ih i osramotismo,
Peko, sebe i svoga svakoga.
Ko bi ovo moga ladnokrvno
gledat ka mi nad bratom dželata!
I malo je teško nepošteno,
al’ ovakvo izgubiti stidno,
a ne Bosnu i Ercegovinu.
Ta je zemlja srpske carevine
svakolika i nada i snaga.
S njom bi moga Srbin svoju dušu
odmoriti, zora da mu sine.
Evo, Peko. čim se razgovori,
gledat braći muke đe stradaju,
gledat srnstvo kako preprodaju.
novi lanci kako mu pristaju.
Ćesaru je uska carevina –
treba mu je Bosnom proširiti
i od srpstva što udijeliti.
Ovo Srbe uvrijedit neće.
Kad i(m) dadu titule viteške.
pridat će i(m) krstić i medalju,
eto i(m) dosta, za Bosnu ne aju.
Pjevač, Peko, kad počinje reče,
prva riječ: „Bože mi pomaga(j)!
A po tome. kada bi(h) umio,
jednu pjesmu braći da ispričam“.
Tužbarica drukčije počinje:
„Ah, što s jadom ne govorim,
no ne mogu!
ne daju mi govoriti
mloge rane roda moga“.
Da sam jedno od nji(h) dvoje, Peko,
evo sada i ja bi(h) počeo.
ma tužiti. nemam čemu pjevat.
I baš oću, kada imam čamu,
Pa ako ćeš da počnem ovako
i da tebe s mlogo braće pitam.
Promislite dako mi kažete,
što se naše srpstvo zaglušilo,
prema svega čuda što ga nađe
od tuđega i zla domaćega,
koji mu se na časove mloži.
Prosto tuđe, no kuga domaća,
od nji tamni ooraz i poštenje.
Utopi se šteta u sramotu!
Ao, srpstvo, odavno mučeno,
mloge li si muke propatilo
i poljane s krvju pregazilo.
Strese lance pa pod noge bačiš
tirjanskoga ropstva prokletoga.
Pa sad viđi kol’ka je sitnica
koja ti se u srce uvukla.
Pije srce ta živina mala
i, gle, oće srpstvo da okalja.
Oklen dođe ta otrovna misa!
Posle ropstva i ovoliko muka
da mi jedan drugoga mrzimo!
Ko je ovo moga pomisliti,
al’ se jadu ovome nadati.
Ovako se ide put nečojstva
i amanet sveti zaboravlja.
Zaboravi Srbin opšto svoje
te ne pazi ono što je dužan.
Ne zna da je izgubio pravi
čim bi samo za sebe mislio,
no za narod mučeni odavno
trebaju mu da postane žertva.
Ne robovat slasti i slabosti,
ns mrzeti brata ni dao bog,
no ga ljubit i veseliti se
svačijemu dobru i poštenju.
I u svijet đe ga koji čuje
ka svojemu neka se raduje,
jer pošteni tuđ nije nikome,
no je primjer srcu čestitome.
Poštenje je blagoslov višnjega,
koju Srbin sada ne prisvaja
teke mrzi jedan na drugoga.
Knjaz i Kralj se bracki ns gledaju.
Ne znam pravo čija je krivica.
može da se krivi obojica.
tek znam da i(m) drugi pomagaju!
Da s’ udvore, braću zavađaju
do višega čina dako dođu,
ali kami što više oglođu.
Evo ljuta rana bez prebola,
ne da Srbu bijeloga dana.
Srpstvo milo, da si postradalo
od tuđega mača i oružja,
divno li ti ovo bi pristalo
pri ovome sad što te spopalo.
Čast bi srpska sačuvana bila.
Istorija bi mu spominjala
pogibiju ia mejdan junački.
Što je teže ili opakije
nego raspra i bracko mrzilo!
to je kuga i sramno grdilo
od koje se čojstvo i potomstvo
mora stidit i zacrveniti,
povr(h) svega što će podnositi.
Kamo čojstvo, kamo postojanstvo!
Srpstvo ima za mejdan junaka
što ne žale mrijet i stradati
za čast svoju i svojega roda,
iod mač ljuti na mejdan panuti.
Srpski junak smije umrijeti
za rodbinu i amanet sveti,
a to znaju sve zdrave pameti.
Jedan narod ili jedan junak
koji smije andžarom u ruke
ogledat se na mejdan s krvnikom,
pa dobio ali izgubio,
junačko je ime zaslužio.
Srpski narod svoju krv ne štedi.
patit, prosut tek čast da osveti.
Tako pušta dosad Srbin svoje!
Tako kažu i pjesma se poje!
A sad ka da zaboravi svoje!
Kod (h)rabrije svojije boraca,
mi nemamo divnije ravnica.
ni gradova našije careva!
Kamo Prizdren i Stara Srbija!
Kamo Bosna i Ercegovina!
Kami divno mjesto Dalmacija!
I Dubrovnik, ta Atina mala,
što se vazda pametno vladala
iako je od sile stradala.
A da bracka đe ni je Arvacka,
I Vojvodina njena posestrima –
da i(m) pružimo ruke i oruž(j)e
pa da s braćom zajedno živimo
al’ u jednu grobnicu panemo.
Na to dužnost sveta sad poziva:
ko kod čuje srce u prsima,
ko god paše bojničko urž(j)e,
(ko ne paše neka ga pripaše),
ko god misli za amanet sveti
i lijepo ime prađedovsko,
ko se zove vjere pravoslavne
svaki svoje da pokaje stare!
Ka vjenčana družba da tražimo
rodno bratstvo junačkim oruž(j)em.
Posle će ni bit ovo milije.
A svaki zna da je poštenije
ka junaci na mejdan panuti
no pod ovom manom ostanuti.
Pogleda(j) ga sada, s društvom, Peko,
pa recite ono što mislite:
al’ ćemo se dizat al’ žmureti
i živi se u grob zakopati!
Ovo sam ti pisa za u Srbiju, Peko. No, da ti kažem s česa ti ga nijesam opravio kad je gotovo bilo. Evo da čuješ. Ja sam poša o malome Gospođinu dne na Cetinje, osamdeset četvrte godine. Kao što znaš, toga je dana na Cetinje skupština – ide se u crkvu. No, Knjaz ne moga podnijet da sam ja na tu svetkovinu. Sa mnom je postupio kao s tobom neka puta, kad ti bješe zabranjeno doć na Cetinje i druge skupštine. Ali, to je tebe i mene ka obično, po ovoga puta nagodi mojijema kumovima i prijateljima. Evo malo primjera da navedem. Mome kumu Milu Martinoviću, zašto me primio u kuću na krsno ime, po običaju knjaz mu je obeća 50 tojaga da
mu se udari. Popu Nikoli, komandiru bratonotkome, tako 50 tojaga i brada da mu se oskube, zašto nije ktio protiv mene. Mene je i prije teško bilo gledat mloge đe postradaše zbog mene, pa videći napredovanje toga, dosadi mi se gledat tu bracku pogibiju, – iska sam pašaporac da idem iz Crne Gore. Knjaz mi ga ne dade. Prvi dan što mi je zborio, u drugo koje sam ti obeća pa red ću ti zabjeležit. a sad tek ovoliko što ne znaš ti. Knjaz je malo, ali nimalo, za mene ružno, đe čujem, govorio, no pred drugijema. A ovoga puta jes. Između drugoga, reče mi da sam strašljivac i da se čudi kako sam smio od paščadi na Cetinje doć preko Lješanske
nahije. Promjenljivo je govorio. Poslije reče mi da sam slavoljubiv i da ne može trpjet, ne znam ali reče podnositi, moj glas i veličinu. I pjesme pomenu, i mlogo koješta. Zakleo mi se da nikad neću biti veliki čojek u njegovu zemlju. Za ovo mu reko(h) da ga vjerujem, ni on da neće biti veliki čojek, a ne ja. Tu je bilo svakojakvoga zbora. Čudio se ko je sluša. I ti ćeš se, kad sve čuneš. Ja njemu što sam zborio da ne brojim sad, tek ti kažem da ga nijesam štedio. I tako smo se ovi dan raz(d)vojili pa ružni zatak. On je mene reka da će me sramotno kastigat i namučit. Ja sam njemu govorio da se ni o(d) šta ne bojim: „No, ako mi pašaporac ne daš, sjutra te zovem na sud pred narodom. a nećemo u zatvorenu kuću ka prije“. Na ovo mi reče: „Ti oćeš s tijem da se glasiš“. Opet mi obeća za sjutra najgoru kaznu.
Kao što reko(h) razdvojili smo se. Sjutradan zvao me u njegov palac. Nije čeka da ja idem, ka što mu prvi dan reko(h). No, ovi dan bješe promijenio sebe i mene, i ja nađo(h) sebe kod njega čojeka i junaka, kakvoga sretnji vladaoci mogu imat. I tako je cio dan on bio prema mene svet, a ja više no jučen proklet. On mi je veliku sreću i ljubav obećava tek da s njim radim neki tajni rad za domovinu kojega nema s kim bez mene radit! „Zato ja ružno, reče mi, zborim za tebe – da ni se ne sjete zajedničkome radu. Otkud misliš ti da bi te ja ćera iskraj Svete Gospođe i onako vika na tebe, što nije moja kuća nikad to činila“. Ovako je preobuka sve u ljubav i zajednički rad. Taj rad nemo(j) tražiti ni u potlašnje pismo koje sam ti obeća – data je riječ. No, da viđa(h) u njega koristi za srpsko pleme, pristat ođa(h) pa i vr(h) od nosa da mi okinuo bješe. Ne bi okiden bio kad se za napredak radi, no je okiden kad se ne radi. Čudnovato mi je bilo, Peko, gledat gospodara u ovakvu promjenljivost. Ja sam jučen bio kod njega strašljivi i slavoljubivi bogomrski izdajnik, a danas ravan Regulu i Leonidu. Zborio je o njinome poštenju. Veselo mi za mlogije poštenje govori, tajne povjerava. Zapliva je u slavu i sa mnom zajedno, ne ozbirući se da to neće biti istina. Davno je on mene obećava, kad bjesmo mladi i zorni, da ćemo mi dva Srbina najprvi doć na vodu Maricu i reć: zbogom vodo, lijepa Marico! No sad drugče misli i radi. Ali promjena neka stoji za poslije, a sad samo toliko, da ništa njegovo taj dan za mene prijenjalo nije, no sam krenuo iz Crne Gore i on mi dade pašaporac. S ovoga ti nijesam posla što bje(h) prije pisa. Mislio sam da ćemo se viđet pa što će pismo i besposlice..
Sad da ti kažem što nijesam krenuo. Kad sam doša pa Medun i Kuči znadoše za moje kretanje, skupiše se vojskom i ne daše mi krenut. Njinu nesvjesnu viku neću ti ođen nabrajat. No, poslije četvrti dan, posla je knjaz Filipa, njegova rođaka, da me ustavja od puta i da mi da, ako neću službu nijednu, da mi da pensiju i krst familijarni, u Podgoricu kuću i baštinu, da postanem bogat. Evo. Peko, kako ti Marka otadžbina kupuje dako joj vjeran postanem. Ako nijesi znao da me treba davanjem učinit sinom otadžbine, sad znaš. Knjaz mi daje što mu ne tražim. Ovakvi ljuđi, kao ja što bje(h) Knjazu potlašnji dan, služili su otadžbinu bez nadnice i masnog ručka. Neka i ova promjena đe sve druge, teke ti kaza(h) kako sam se priustavio. a ne ustavio. Evo. tako ti ođen sjedim i gledam sreću kako ćeta, koja ne zaslužuje da se o njoj pomanjuje.
Al’ ne mogu zbor predvojit s tobom,
pa ako je besposlen i prazan,
neka brčkam, nek prolaze dani,
Jer kad s tobom zborim, osluškujem
tvoj odgovor dako đegod čujem.
Al’ pustoga dobra čut ni viđet,
no sve jedna sreća mi se javlja.
Još više čuh raspru u Srbiju,
ti uteka da si u Bugariju.
Ah, sad za glas ovi što da pričam.
Ovo mi sad svu pobrka nadu –
ono malo što bješe ostalo.
Vidim kako napreduje mržnja
i kako se među Srbe mloži,
i otrovni oganj se naloži
srpskoj nadi s obadvije strane.
Sve snijeva veliko i malo
dako bi ga što više dopalo.
Evo carstvo, no manjka gospostvo!
evo guvno, vrše se pšenica!
No, kad dođe vakat da se vije –
pjeve dosta, a pšenice nije.
Mlin torokće. voda ga okreće,
ma ni zrna brašna ne izmeće.
Srbin puha u prslu mješinu,
gradi sebe ćabom pod oblake
i u vazdu(h) carsku krunu traži,
s tijem rodu rane da ublaži.
Krunu ljubi, a narod ne ljubi!
Može da je i prije đe bilo:
car bez carstva il’ carstvo bez krune?
A ovoga mislim nije bilo:
skupa kruna, a jeftino carstvo,
solad karte, a solad mastila –
Jevropa je tako naredila.
A Srbe će lako izmiriti
krstićima i brilijantićima.
Pridaće i(m) još štogođ viteško,
pa neka je sitno i lickavo,
zaslužuje da mu se raduje
pošto mu ga carska milost daje.
Viđi, Peko, čim provodim dane!
Slaba pamet, a pero mi tupo,
je l’ ti muka što govorim glupo
i nabrajam kakvi su mi jadi,
na koje će srpska istorija
da se čudi i da joj se gadi.
Izgubi se Branković prokleti.
Utopi se radnja izdajnika,
Vujičina i Vukašinova,
u gomile lakomije Srba.
Da ni jada više nije bilo
no Danile i knjaz Mijajile,
to bi srpske rane pozledilo
i napredak sveti porazilo.
I ovi se sad mogu reć sti(h)ovi,
što je sveti Petar govorio:
Je li, brate, rane žestočije,
no strijela srce kad razbije!
Ah, ni ona nije tako jaka
da razbije srce u junaka,
ni ostala nikakva rabota
kao takvi ukor i sramota.
Nebore sam oslabio, Peko,
a viđećeš u sve što ti pišem –
nit je pismo. niti je razgovor.
Ka no riječ narodnja što kaže:
nit sam plaka, ni se veselio,
ja o svojoj nevolji zborio.
Al’ joj kraja ne naode misli!
No, tek počni pa ta(j) čas preskoči
na svako zlo odavno početo.
Na njega se svuđ sretaju misli,
pa ni znam đe počnem ni đe svršim,
teke mlatim iz ove pustinje
ka bez glave zmija, što se kaže.
A sve mi se čini da te imam,
našli bismo nečesovi lijek
da je štogod od nas da mu fajda.
Jer ovako ka što sad živimo,
bolje da se nijesmo rađali
ni srpskije muka nagledali –
đe se muči od domaće kuge,
ništa manje od krvničke sabje.
Je li ovo rana bez prebola
i dijela od dana bijela?
Ali u zlo razgovara nema,
no ga valja od sebe daljiti
pa o dobru radit i zboriti.
Pušti malo i još da ti pričam.
Kad razumje(h) za čestitu misa
Bugarije i u Rumelije,
želju njinu za bracko jedinstvo,
opet mi se pojariše misli.
S tijem više što si među njima
da pomožeš to koliko možeš!
Da si učasnik takvoga poštenja,
za čam kreće ta(j) mučeni narod
što mu ropski lanac ne pretuli
svetu iskru i plamteće grudi,
koju će i(m) potomstvo slaviti.
Ja sam, Peko, razgađa ovako:
bog da prosti divne svetkovine
u Bugarsku i u Rumeliju.
evo Peku zgode i prilike,
ako braći bi došlo do muke,
(h)rabrost svoju za narodnje pravo
kao vazda tvojski da pokažeš
i nejače od jačije braniš.
Ti si s tijem ime proslavio
te si sveti Peko sirotinje,
a krvnik i protivnik sile,
azijata, cara Vizantije
kamen si mu u nesita žvala
ubačio u ranu udrio
po njegovu srcu paklenome,
pa te zanat ne izdaje stari,
no mož i tu sebe žertvovati
za ta(j) narod i njino jedinstvo,
ako silni krenu, ka što kažu,
da i(h) guše i u lance stežu.
Ja ne znam, Peko, oće li bit muke tome narodu od Jevrope, tek se čuje prijetnja od nekije silnije koji misle da je u njin špag svačija sloboda i da ju ne trebuje ljudstvu imat koliko je bog reka, no koliko oni dopušte. Između drugije, čuje se da je Bizmarko ukorio Tursku što nije na brzu ruku ugušila istočnu Rumeliju. Evo znatni i slavni čojek sadašnjega vremena kako nebožanstvenu pravdu šilje nejačemu! A govore da se napreduje u svačem. Kad bi tako bilo, poštenje bi napredovalo i sloboda carovala, da napreduje što treba
za lju(d)stvo i čojstvo. Bi reka Bizmarko s družinom da se oslobode istočni i drugi narodi. Valjalo bi reć: dosta je bilo gušenja bezbožnoga. Nije pravo ljucki rod neljuckoći puštit da ga tako ponizi. Može bit u dosta je stvari napredak, no u ljuđe se ne vidi toga, koji unapređaju što je sveto, kako je bog čojeku obredio. Jest razne robe više, tek poštenije ljudi manje. Pa kad bi se od prije Hrista nabrajali, eto, Atina, Sparta, Rim i mloga mjesta su rodila ljuđi koji su izmučili sebe za narod, a sad muče narod za sebe. Čojstvo traži napredak slobode, a ne druge robe. Bizmarko ne sluti napretku slobode no sile. On bi reka da je svoje pleme Nijemce oslobodio, a za druge ne misli. Ali, to nije dosta čovjekovoj dužnosti, koja traži da se svačije pravo čuva i poštuje. Kad ne bi tako bilo, no svak sebe i svome, onda životinji se približavamo, a na starešinstvo bogom dato ni zaboravjamo. Zna se kako je sebična životinja divja i pitoma zvjerka. Vučica rani i brani svoj porod, koza svoje jare, krava tele, kokoška na lafa bi skočila za svoju piplad itd. Ovo sve zna svoje, a ništa dalje. Govedo bi svu travu iz planine u svoj trbu(h) spremilo, da može. Daklen, i životinja uči čojeka da joj se dalji i da i(m) nije jednaka sebičnost, no da je čojek za svačije pravo sebičan kad ga bog za upravku svijeta obredio, a ne da se pita uzdisanjem lju(d)stva žalosnoga. Bilo je, Peko, i prije zlije sebičnjaka, zvjerova kao Neron i Kaligula s njinom vrstom, no je Solona bilo s njegovom vrstom kakvije nema sad a Nerona i Kaligula na svaku stranu. I ovo što je pravije narodu no u prva vremena, to jes onome narodu koji je na silu ono malo prava oteo od svojije starešina, a ni jedan se ne naodi u sadašlje vrijeme dobrovoljno narod da oslobodi, no evo svaki ropski i gadni poklon traži. Od prije su mlogi carevi, kraljevi, filozofi, vojvode i vojskovođe, izbavitelji narodnji, postradali od istoga naroda, ali sveti rad nije i(m) postrada no će i(m) sjat dok svijeta traje. Ristos i apostoli od ljuđi su stradali pa su za nji(h) blagoslov u boga iskali. Lasno li je dobru dobar biti, no je muka zlo dobrom krstiti. Sad ne strada starešina manji ni viši, no sve narod. U ovo je veliki krok napretka nepogrešima i nesveta vlas(t)
učinjela. Ja bi(h) ktio, Peko, da ti razlikujem štogođ između prošlosti i sadašnjosti, pa ni mogu, ni umijem, tek sjetim se svetoga rada prošlije ljuđi. Kao da je sve čovječansko poštenje na po jednoga ostalo. Tako su ga branili i nepravdu satirali, pa nijesu tražili za to da se meteniše pred njima. A sad viđi desečara kako je naliven neke gospocke veličine da se i pred njim mora klanjat i blagoslov od njega iskat. No, imaće ko podijelit slavne i sramotne, a ja po naški s tobom o bližnjoj nevolji da govorim. Bi se imalo što da ima ko radit i govoriti.
Manimo se cara i desečara!
Vlast i mudros(t) oči zamrežiše
ostaviše narod bez svojega!
Al’ se valja na boga nadati
da će zloća silna postradati,
A ja ću se bogu preručiti,
sad i vazda, i tebe i sebe.
Za rod mili boga da molimo
i mi da mu nas dva poklonimo,
pa bilo li živjet ili mrijet.
Neka bira koje mu je drago,
tek bog i rod s nama raspolaga.
al’ ne toga ne lišio blaga.
A bog će ni pomoć ako bog da –
izbaviće pravdu od nepravde,
da mi rodu vidimo spasenje.
Za pravo će bog pomoć svakome!
Ko gođ ima nad na njega tvrdi,
on nikome ne ostaje dužan,
tek mu valja malo više žertve.
Uz razgovor nešto me pojari,
još sam ti se pjesme uželio!
Željan Peka. a željan veselja.
pa prifati(h) gusli i gundalo
dako bi mi želji olakšalo.
No posluša(j), pobratime Peko,
da ti jednu malu pjesmu pričam.
Pjesmu malu ma divnu i slavnu!
Ni u zdravlje cara ni glavara,
ni drugoga kakva zulumćara,
no u ime boga istinoga,
a u zdravje naše braće mile,
Bugarije i u Rumelije,
što pružiše jedan drugom ruke
i primiše očajničku borbu,
zlo i dobro bracki da dijele,
bez pitanja u Stambol sultana
i drugije cara zdogovora,
i njinoga u Berlin šušara!
Pa jedinstvo rade da umlože.
Tako svaki kome bog pomože!
Zada(h)ne ga slobodom junačkom
da okrene radnju na poštelje,
prezirući stra(h) i nepoštenje.
Bog i(m) svete ispunio želje!
Za jedinstvo i bracko spasenje
slogu svetu da i(m) produžaje
i narodu dugo da potraje,
ka što će i(m) trajat, ako bog da!
misli prave, a prsi slobodne,
koji oće cijelu slobodu
s Rumelijom al’ da umru za(j)dno –
što jednome ono i drugome.
To je narod, i to su glavari,
mučeničkog roda izmećari.
Valja svaki da i(m) blagodari.
I njinome knjazu Aleksandru!
on je prava dika od junaka.
On ne žali život ni gospostvo
za poštenje i narodnje pravo.
Jevropa mu sa silom prijeti,
on ne mari slavno umrijeti.
Tako isto cijeli vojnici
za pravo će ginut svikolici.
To govore svi redom Bugari!
Ko to, silni što govore, mari!
Što se štuka za to silnijema
kad mi ništa više ne tražimo
do slobode koja je za ljuđe.
A bilo je dosta robovanja,
na njega nas želja više nije.
Ko ga želi sretnjo neka mu je!
Sad Bizmarko nek pošlje sultanu
da uguši narod na Balkanu,
pa će viđet, mrske siledžije,
krv pravedna pošto se prodaje.
Nije istina što u Koran piše
da je Bugarska rob polumjeseca,
no su sada bugarski vojnici
pripasali bojničko oruž(j)e
da s njim obraz i slobodu brane.
Sad i cio mjesec da se krene
Bugari se bez krvi ne daju.
Sve na gotov, koliko god može,
boga mole da i(m) pripomože.
Rusiji ka majci blagodare
što i(m) ubi Turke zulumćare.
Na drugu se silu ne obziru,
smijejući tako i(h) preziru.
Tako čini ko se u boga nada –
ne boji se od sile ni gada.
Prsi su mi slobodom vjenčane!
Smrt al’ život njemu su jednaci,
a sloboda slađa od oboje.
Ova pjesma, Peko, Bugarima,
a ti si mi sada među njima,
ti si vazda mejdane tražio,
u to svoje dane provodio
sve narodu rad slobode drage.
A bog pravi evo ti nagrađe!
Đe god si ti nešto se događe
i svuđ ide s tobom sreća stara.
Đe je Peka tu je i mejdana.
Još me pušti koju da ti rečem.
Prvo, da si zdravo i veselo,
sa svom braćom ođen pomenutom!
Želim brzo tamo k vama doći.
Želja na vas i vaše poštenje
i u san me zove i na javje.
Pa kada ni bog i sreća dadne
da vidimo želju ispuljenu
mučenije brata u Bugarsku,
onda ćemo u Ercegovinu,
al, pitomu zemlju Arbaniju,
moga(h) reći, u Staru Srbiju,
da vidimo Prizdren i Kosovo.
Znaš to da si želio odavno!
Tamo ćemo dane provoditi,
tamo će ni duša počinuti,
pa tijelu kako će god biti.
Otlen ćemo, Peko, klikovati
sve junake srpstva i slavjanstva,
i u drugi svijet đe znademo
poštenoga branitelja pravde,
dako takve ne bidnu poveli
svekolike Žiška s Leonidom.
Dako bidne koji Garibalda,
al’ Skobelev osta na svijetu
da pomože pravdi od nepravde.
Još takvoga đe god bismo znali,
sve i(h) bismo, Peko, klikovali.
Pa će srpska omladina znati,
nedorasla, svjema zafaliti.
Za poštenje vjence će i(m) splesti
rad spomena za ugled svijetu.
I Bizmarka neće osut falom,
jer se njemu gadi na poštenje –
oće da ga krsti nepoštenjem.
On u Bugarsku i u Rumeliju
izdaje i svoj rod pljačka
nepravedno onakve junake,
koje slomiše sile zdogovorom.
Al’ zaludu i njemu i njima!
opet mora biti što je bilo.
Zaludu se u silu uzdati!
Poštenje će za primjer ostati,
a gadni će svoje ponijeti.
Može sila dosta učinjeti!
al’ pošteni spomen, ko god pregnu,
ugrabit ga ne moga nikome,
no se u to grešna sila vara
ka no kad je od boga otpala
i poštenje nejačemu dala.
Borbu među silom i poštenjem
ne umijem podijelit, Peko.
Stvor čoječki podnebijem vlada.
Al’ um visok – stoga ljudstvo strada.
Zaboravi čojek zalog sveti,
izvede ga đavo iz pameti.
O gospode, kad mu svijet dade
reče li mu da ne čini jade?
Kada lju(d)stvo tvoja volja daje
zašto djela da ti ponižaje!
Što je čojek. pod ključe slabosti.
te je gotov s najviše visine
ponizit se u mračne dubine?
te poštenje najvišega lica
u kljun mogla bi ponijet tica!
i još da joj nije breme teško!
Neće trebat đe da počijeva.
tek praznijem kljunom da zijeva!
Veliki su ta dva protivnika
što se grabe okolo čojeka!
Pogoni se sila i poštenje.
No je čojek slabačko stvorenje.
Ne zna da ga bož(j)e dopuštenje
podignulo iz niske prašine
i metnulo na čelo družine!
A on sitni željan veličine
s tijem pane čak mimo živine.
O čoječe, žalosna ti majka!
kud te sitne zanesoše misli
te postade nepravde prćija!
Prevari te pamet kao zmija.
Evo, Peko, viđi nesvjestica
ka sanljiva kud me zanijela,
te ti pišem ono što ne treba
govoriti, pa da smo zajedno
bismo posla imali bližega,
da drugome ovo ostavimo,
kojemu je kolje pretresati,
presijavat svijet kako treba.
No je vazda s tobom kad govorim
smiješam ga što valja i ne valja,
ka slobodno dijete uz majku.
Oh, slobodo, skupa li si pusta!
Drug poštenja imati te može,
s njim te ni smrt razdvojit ne može.
Da l’ ne smije, ali ne umije,
slabi čojek tražit što trebuje?
U izgubje što ga ljuđi kažu,
tu je stvari najviše svetije.
Divan svijet i na njega čojek!
Dosta dara u ove dva para,
tek da ne bi ovoliko kvara.
O tome se vas svijet zabavja,
o njinome daru i o kvaru.
Ne znam je l’ ti dosadno slušati.
Tupim jezik i lomim ti uši,
teke da znaš lakše mi je duši.
Nemo(j), Peko, pusti me, vjere ti,
da aljidam kudgođ i tumaram.
Pa ako je neuredno pismo,
preskubene u njega riječi,
teke dane da provodim lakše
neće ovo najabanu, čoče.
Pa se neka misli i riječi
inspreskaču đe ko koga stiže.
A za pamet prije sam ti kaza
da ju manje no što ju je bilo,
kad ju, s Jolem, znaš, na terazije
kao zlato najskupje mjeraste;
dosta ste se tome smijejali.
Sve vi prosto što ste govorili!
Baš je govor melem srca moga,
i vazda ga čuvam pored rana.
Isčekivam novije mejdana…
Teško mi je u ovu zidinu
besposlene provoditi dane
pa su čim gođ da se razgovaram.
Nema društva, nema razgovora
pa je teško dane i noći proći.
Što je čojek kad ništa ne radi?!
Bolje bi mu bilo u grob ladni.
Ginu braća, stradaju družina!
Neljubav je razgranala kleta –
pomrzio čojek na čojeka!
U vas narod mržnja postanula,
ka da mu je iz srca niknula,
al’ zločesta i krvnička ruka
posadila i tu podnivila.
Ne znam pravo đe su joj izvori,
no ka da je ruka svemoguća
utemelji i ovako stvori.
Tako čojek čojeku i sebe
sve zlo traži da se zadovolji,
s tijem kami da olakša dušu.
Ko bi moga laktom al’ kantarom
nevaljalstvo čojka izmjeriti!
Kad napretka u što treba nema,
vrag nek nosi breme kud se sprema!
No sve ođen što brčka(h) i reko(h)
najnovije – nemam tebe, Peko.
Željne misli traže te daleko,
no zaludu, sve ojde u klapnju.
San me često i s tobom i Jelom
razgovara i nov život dava.
Slabi čojek svačem je podložan,
pa i ta laž ima nad njim vlasti!
da ga vodi u svoje prošlosti,
Krupne laže za koju san kaže,
javnu čojek tako ne umije
našarati da mu se vjeruje.
A san pusti tako ju učvrsti
da uživaš dokle se probudiš.
Al’ je život ljucki i na javje
ka prevarno što je snaviđenje.
Ja ka sanljiv i nezadovoljan,
ni o sebe, ni o kome svome,
pa nevolju vremenom ubijam.
Ali sam se sjeća, kad sam pisa,
da ste za(j)dno, sa serdarom Jolem,
kad vi dođe pismo da čitate.
Znam lijepo što biste zborili
kad bi Marka vašega poznali
svaku riječ, ka da gledate.
Milije bi vi zajedno bilo
i više se biste veselili.
A i mene bi milije bilo
da ste za(j)dno, više bi vi pisa
i šale vi bi pridao malo,
one naške poradi vremena
koji sahat lakše da prođete.
Evo kakvom nadu i uzdanju
od druga se vašega nadate!
Su čim kreće braći u pomoći!
šalom, sanom, tugom i žalosti.
Sve je ovo slabačko oruž(j)e
kad se klikne: udri, đe si, druže!
Ali tebe kad samome pišem
manje će te ovo zanimati.
Sam je čojek žalosno stvorenje!
Samština je grdna uzetinja
ka nijema svaka sljepotinja,
al’ na vodu česova mostina
pa što dođe preko ljeta prođe.
Ne mogu ti iskazati, Peko,
kako su mi postanule misli
kao plijen nepostojanosti,
te mi glasom tajnijem govore
da počinem i zborit prestanem.
Drugom zovu još da ti pridadnem,
šapću kolo druge da okrene.
Srpski narod ugasit će mržnju,
kao zloću bačit pod kamenje
pa za sebe nać sretnjo spasenje.
Mene u to sreća neka blista.
O spasenju poče(h) da razgađem,
no čuh grom đe puče na Balkanu:
da Srbija udri na Bugarsku!
Bi mi čudo, ali mlogo nije,
smest napredak braće Bugarije.
Jer mi Srbi valjda da mrzimo
i drugoga što sami nemamo.
Posle toga, glas mi traja nije,
išćeraše Peka iz Bugarije.
Rekoše mi u Staru Srbiju
da si, Peko, među Arnaute,
đe su dvije stvari različite:
divji ljuđi na takvu ravnicu
u pitomu šeer Đakovicu,
baš između Peći i Prizdrena,
prem Dečana i polja Kosova
đe se oba cara i carstvo naše
u to polje isto zakopaše.
Tu je Miloš su dva pobratima
osvetio, s Muratom, Lazara;
no ostade carstvo badijava
neplaćeno, ni rodu vraćeno.
Još su neki Srbi zadovoljni
prije no se stvori i osveti
naše, srpsko što je, svekoliko!
O, sljepoćo, zlobom opojena!
Stanska rđo đe si počinula!
Koliko ti bi dugačak vijek!
Ali te bog al’ đavo okući
zlome Srbu u nesretnje grudi.
da ga muči zla ćud i opaka!
Kakva sila što ga plijenila
zlu svojemu da prinosi žertvu
i svoj narod iz čaše otrovne
da opija, mjesto blagosova
o Kosovu i o blagosovu,
i o njemu s tobom razgovara!“
Oću, Peko, malo počinuti;
njega valja tražiti oruž(j)em
pa što drugo da o njemu pričam?
Plakat neću niti mi je drago,
plakanjem se rodu ne pomaga,
no se valja svetiti junački!
Život davat, a čast ne puštavat,
mastit krvju poljane bez suza! –
to je lijek rodu mučenome,
to je sveti tamjan pred oltare
koji kadi i žive i mrtve,
ne da u mrak da pane poštenje.
O, poštenje, božji blagosovu,
kako divno besmrtnošću dihaš!
Vijeku ti niđe kraja nema –
kol’ko dalje, a ti sve sjaš bolje!
Ti zrijevaš, birićetu blagi,
prispijevaš sve mlađi i slađi.
No sjaj i traj i žvala zatvaraj
adu glupom lju(d)stvo da ne proždre!
a ti, silo, zloćom naduvena,
draga majko nepostojanosti,
badava se mrštiš na poštenje!.
u nisko ti sve pada s visine,
zaludu ti u topuz i gordost!
Nisko ropče čojstva i zrelosti,
zlo si ime na sebe navukla,
u mračne ga vjekove obukla,
te si zato sila nečastiva!
Zla drugome koja si činila,
viđi: sve si sramotno platila!
Za zlo gore i svakoga primaš,
mlozinu si grešna zaplakala,
zato želi svaki da ti vrati
grđom mjerom no što si mu dala!
Zlom nikome ne ostaješ dužna,
a poslije ti tužna i ružna –
svakome si srce ozdravila,
svako ti se nagledao jada!
Sad Stambolu adžiluke plaćaš,
ćabe mu se po zaslugi grade.
Ne mogu ti već zborit za silu,
neka ju vrag nosi u gomilu! –
ona sama ovo sebe sprema,
zlu njenome druge mjere nema.
Prijed reko(h) da počinem, Peko,
al’ ne mogu još da te ne pitam!
Ka ostavi svoju domovinu,
milu Crnu Goru i Srbiju,
najposlije sad u Bugariju:
zar su tako zatvorena vrata,
poštenome da utoka nema?!
Zar ti, Peko, zasluži toliko,
da u tursko samo utok nađeš!
Sad mi, Peko, u krvnika stenje! –
taj ti dio daše za poštenje,
krepki sine naše domovine
i mlogije rana osvetniče!
Srpska sabjo i kruta uzdanice,
svuj đe Srbu na nevolju ljutu!
Branitelju, od sile, slaboga!
Protivniče zloće i pakosti!
Jaki borče, sile protivniče!
Ime tvoje Turcima je strašno,
pa te kunu i zbore ti svašto!
A sada te, eto, među Turke…
Je l’ san ovo al’ istina čista?
ne znam, tek mi srećno nešto blista,
ovo mi je neko čudo novo,
je l’ te, Peko, dozvalo Kosovo
da ga vidiš i da ga pozdraviš,
još da zajedno što progovorite?
Može da se krvi uželjelo,
pa za to što da ti preporučim,
no učini kako te bog uči.
Kad mu dadneš krv i meso tvoje
obeća(j) mu s njim i ovo moje,
pa neka je malo i oboje –
neće pravda nigda tražit više
da se čini no što čojek može!
Bog pravi će u to da pomože
i braća te druga da umlože.
Koji neće to umložavati,
mladi te ga Srpčići koriti
baš iz škole kad te polaziti
dom da stvore i dušmane obore,
da ponove carstvo i Kosovo
umom, sabjom, čim ko begeniše.
Neće vladat neznalice više!
Rastite ni, o Srpčići mali,
ova sreća da ni se ne dalji.
Kad bidemo zajdno, zborićemo
za sve što ti reko(h) i ne reko(h).
Tek još, Peko, malo da ti rečem,
koju riječ o stradanju tvome.
Al’ ne misli da sam oslabio
zato što si ti sad među Turke.
Iako te mrze ka krvnika,
oni žele viđeti junaka.
Tek ža mi je – tu ti mjesta nije,
a drugo se ne bojim, vjeruj me,
ni poštenju, ni životu tvome.
No me grdna muči boleština
od koje ni pati domovina
koja nema ranama pomoći.
a mi ćemo sebe mjesto naći,
niđe drugo do iste pećine
za koju ti prije napomenu(h),
o rastanku tvome i o mome.
Ja ne želim u drugu državu
niđe s tobom odmoriti dušu,
do planine i gore zelene
u koju se diše po prirodi,
a ne ropski i po zapovijesti,
đe caruje sile zadovoljstvo,
đe se narod ropstvu položio
i sve jači lanci ga pritežu.
Krećem k tebe, Peko, u Đakovicu
da tražimo staru postojbinu
u zelenu goru i planinu.
Iz nje ćemo tražit: domovini
pomoć kakvu dako učinimo.
U carstva se novi lanac kuje.
Iz planine sloboda klikuje!
Oh, slobodo, bezgrešna carice!
O planino, slobode ognjište,
junačkije prsi utočište!
Mloge li si slobodne sinove
sačuvala u tvoje visove!
Iz tebe su pravedne branili,
satirali zloću i tirjanstvo.
To je bilo nebrojeno puta
što junaci muke podnosiše.
Otlen mloge mrske siledžije
satriješe, za vrat im stadoše.
Slatko ti je zgazit tirjanina!
Divna li je i čista planina!
O planino, sveta kućo stara,
u sva carstva ne bješe ti para,
svu ljepotu tvoja nadmašuje!
Tu jauka nema od silnije,
tu se vazdu(h) u oblak ne truje
nesrećnoga lju(d)stva uzdisanjem.
No se mloga sila spotaknula
kad je kćela zloću da izlije
na sinove slobode junačke,
koje čuvaš ka amanet sveti.
Rad spomena i rad istine prave
ti sačuva Davida od cara,
od Saula mrska gospodara.
Jovan Žiške, čehskoga junaka,
i sad ime u planinu živi,
divno joj sja ka kruna pravedna.
Leonidu s kitom ubojnika
planina i(m) besmrtnost umloži
vječnu zubju rodu kad naloži,
koja nigda dogoreti neće
dok se zemlja pod suncem okreće.
Garibalda u nju se kućio,
iz planine slobodu tražio,
krupno ti mu sveta zasja radnja!
A Kačanik visoka planina
bješe kuća staroga Novaka,
otolen je aračlije smeta.
I još mlogi zloće protivnici
pribjegoše pri tebe, planino!
Ti si snagu Kastriotu dala!
Crnu Goru i sva sedam brda
ti održa, o planino tvrda!
Sad za ovo da predvojim, Peko,
i da k tebe krećem ka što reko(h).
Tek još malo da ti rečem ođen
poslovicu srpskoga naroda,
baš je divna i neustrašima,
a viđi ju i sudi je l’ istina.
Kako narod govori junački!
Kako primjer svoji(h) vitezova
prestavljau kao sliku živu!
Postajani nad na boga tvorca!
Slavi stare, boga blagodare.
Srpskoj đeci majke i očevi
preručuju to da zapažaju:
da od ljucke sile ne strauju.
daju mrze da se ne otruju,
tek joj propast neka očekuju,
svakome će kazat sila sama
zlaju propast čekaju i tama!
Čuh đe zbore ovo naši stari:
ne straši se, dragi sine mali,
no sve pazi što pričaju stari,
pada sila dizaće se mali!
Kad poneki mali
zagušeno plače,
kad ga silni gone,
nemilosno tlače –
s mlogo zloće
krijepe ga
da na više skače.
Silni naprezaju
da na manje bače,
ali ono kad pane
sve zlo sili ostane.
A sila, žmureći,
oće da izduši,
a ne vidi jadna –
sama sebe guši!
Rđavo joj srce,
ogluvjele uši,
ne vide joj oči
što se nad njom puši.
tako kadju vrag upravja,
ugađe joj duši.
Kol’ko gođ je sila velja,
kad joj krmi vrag
cijelo ju lju(d)stvo mrzi,
a najviše njezin trag,
jer ga časti spomenima
crnjim no zenicu mrak,
O, đe sila tu je vrag!
Udri po njoj ko je junak,
ne plaši se što si mali!
Smešće velju silu bog,
jer joj nije on to reka
da joj sladi srce vrag.
Ugledaj se na junaka
našeg svetog Karađoka!
On ne šteđe snagu malu,
no s malijem brojem Srba
po sili i vragu manu.
Sva se sila kolebaše
polumjesec što imaše
protiv Đoka i Srbije,
doć i(m) glave ne mogaše,
No vazdašnja podlost gnjila,
što je vazda bezobrazna
al’ je vragu mila bila,
ona ga je često puta
ko bezbožna poslužila.
Sve tražeći sjaj za sebe
s tijem se i naružila.
Al protiv čiste pravde
zaludu je vojevati,
ona mora u svom sjaju
ma kad bilo razgranati.
Sva podlost i divji kot
ne mogaše izraditi
da ne živi srpski rod.
Ako sada Đoka nije
i drugova njegovije,
evo primjer njin živuje,
u njega se milo srpstvo
i mlogi drugi ugledaju.
od primjera njiovoga
polumjesec sad boluje,
a srpstvo i(m) na sve strane
malo po malo napreduje.
Nji(h)ov primjer naš sam nije
no uopšte ljuđi svije,
u njem svaki dio ima
ko će od sile da se otima.
Neka vidi vrag i sila:
ne prijenja na sjaj tmina!
Njin se primjer svuda širi,
sirotinja da propiri,
da se mrska sila skloni
i da pravda ne progoni.
Drkte sile sada bolje
prijete i(m) prsi gole,
teško i(m) se već rob zvati
i paklenoj sljepotinji
u svačemu ugađati.
Drkti silo, tresi bolje.
i ti Beču i Stambole,
i svuđ sila đe je koja
mrska, bogozaboravna
neka živa u grob tinja.
Đakov primjer sa Srbima
dade lju(d)stvu naku stalnost,
da ne trpi od silnije
nečoječnu prećeranost.
Ja ne šaram, Peko, kartu
da što spjevam kao vještak.
no klikujem protiv sile:
opet udri ko je junak!
Ovo ti šaljem, Peko, da pročitaš samo s prijateljom, koji ti je sasvijem blizu, kao serdar Jole, i kojega muči stradanje roda kao vas. A narod nipošto da zna za njega! Ako pitaš: zašto? lasno ti je znat. Zato što se bi jadni srpski narod vas ožalostio, koji je u tursku i austrinsku carevinu, koji se nadaju da će i(h) od našije gospodara i junaka ogrijat sunce slobode! Pa kad bi znali kakva i(h) sloboda od braće čeka, umrla biše ta srca! I poslije svije muka koje su ovoliko vjekova patili, i sad i(m) se bi valjalo turčiti i njemčiti! Greota bi jednu dušu bilo ubit s ovakvom strijelom, a neka li više naroda, koji vjekovima vapije, ka što znaš. Ako mi nađeš manu i rečeš da ja nijesam prije takvi bio ni svome narodu zlo krio, ali zasad ti znaš da ga (je) bolje krit no ga krvnički ubit. A bože sačuva(j) da se drugo smije i pomisliti – da se naš narod neće izbavit i viđet brzo svoje spasenje!
