Nakon dvočasovnog telefonskog razgovora predsjednika Rusije i Sjedinjenih Američkih Država u ponedjeljak, predsjednik Vladimir Putin izjavio je:
„Želio bih još jednom da naglasim da je razgovor bio veoma konstruktivan i da ga visoko ocijjenjujem. Suština je, naravno, u tome da ruske i ukrajinske strane pokažu maksimalnu volju za mirom i pronađu kompromise koji bi odgovarali svima. Istovremeno, želio bih da istaknem da je ruska pozicija u osnovi jasna. Najvažnije za nas je da se uklone korijenski uzroci ove krize.“
Zapadnim liderima, medijima i široj javnosti ne bi trebalo da bude nejasno koji su to „korijenski uzroci“, jer Moskva ih ponavlja u nedogled već trideset godina, a naročito uoči ruske intervencije 2022. u tada već osmogodišnjem ukrajinskom građanskom ratu.
Problem je u tome što se Zapad, izgleda, previše bavi samom sobom da bi uopšte slušao šta mu suprotna strana poručuje – a upravo je ta nespremnost na slušanje jedan od dubinskih uzroka samog sukoba.
Za razliku od konzumenata mejnstrim medija – koji čine većinu stanovništva – čitaoci nezavisnih medija kao što je Consortium News dobro znaju šta su pravi uzroci ovog konflikta. Upravo zato što rade svoj posao i izvještavaju o suštini krize, Consortium News i slični nezavisni izvori bivaju olako etiketirani kao „ruska propaganda“. Korijenske uzroke vrijedi ponovo naglasiti:
širenje NATO-a;
razmještanje NATO trupa i raketa u Rumuniji i Poljskoj;
obuka i naoružavanje Ukrajine kao posrednika, s namjerom da se ta zemlja uvede u NATO;
neustavna promjena vlasti 2014. godine, koja je dovela do napada na ruskojezično stanovništvo juga i istoka Ukrajine;
pretjerani uticaj neonacističkih grupa u Ukrajini.
Mnogi korisni poređenja su već izneseni – na primjer, šta bi se desilo kada bi Rusija podržala nasilnu promjenu režima u Meksiku ili Kanadi i postavila rakete usmjerene ka SAD na teritoriji tih zemalja? Kubanska raketna kriza iz 1962. godine jasno je pokazala kako SAD reaguju kada se rakete postave u blizini njihovih granica.
Često se koriste slikovita poređenja, poput onog o scenariju u kojem bi Rusija podržala nasilnu promjenu vlasti u Meksiku ili Kanadi, a zatim razmjestila rakete usmjerene prema Sjedinjenim Državama na teritoriji tih zemalja. Kubanska raketna kriza iz 1962. godine pokazala je kako SAD reaguju kada se sličan scenario dogodi u njihovom neposrednom susjedstvu.
Istovremeno, establišmentski mediji uložili su ogroman trud da iz javne svijesti uklone same uzroke konflikta.
Oni ih prikrivaju tako što iz medijskog narativa sistematski izostavljaju:
a) širenje NATO-a;
b) neustavnu smjenu vlasti u Ukrajini 2014. godine, izvedenu uz podršku Sjedinjenih Država;
c) početak rata protiv etničkih Rusa u Donbasu iste godine, uz logističku i vojnu podršku NATO-a;
d) nespremnost Ukrajine i Zapada da se pridržavaju Minskih sporazuma iz 2015, koji su mogli okončati rat;
e) povlačenje Ukrajine iz mirovnog sporazuma postignutog u Istanbulu 2022. godine, pod pritiskom SAD i Ujedinjenog Kraljevstva;
f) i napuštanje sopstvenog medijskog izvještavanja iz 2014. o ulozi neonacista u Ukrajini. Velika pitanja koja se otvaraju nakon današnjeg telefonskog razgovora glase:
1. Da li je, nakon dva sata bez sumnje detaljnog objašnjavanja od strane Putina, američki predsjednik Donald Tramp konačno dozvolio da ti korijenski uzroci krize prodru u njegovu svijest? I da li je spreman da uputi američke pregovarače da te uzroke uključe u konačan mirovni sporazum?
Tramp je i ranije znao da da naznake da donekle razumije rusku perspektivu – poput izjave koju je dao u januaru:
„Veliki dio problema leži u tome što Rusija – dugi niz godina, mnogo prije Putina – govori: ‘Nikada ne smijete uključiti Ukrajinu u NATO.’ To su govorili, to je za njih bilo kao urezano u kamenu. A onda je negdje u tom procesu [Džo] Bajden rekao: ‘Ne, Ukrajina treba da može ući u NATO.’ Pa onda Rusija ima nekog direktno na svom pragu, i ja mogu da razumijem kako se oni zbog toga osjećaju.“
Ali ono što je zaista potrebno jeste puno i trajno razumijevanje – nešto za šta je moguće da Tramp jednostavno nije sposoban. On mora biti spreman da se suprotstavi – ili da ukloni – tvrdokorne članove svog tima, kao što su general Kit Kelog i državni sekretar Marko Rubio, i da iskoristi uticaj SAD kako bi izvršio pritisak na Ukrajinu da prihvati da se upravo ovi korijenski uzroci moraju riješiti kako bi mir bio postignut.
Rana reakcija ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, posebno u vezi s ruskim zahtjevima da Ukrajina ustupi dio teritorije Moskvi, pokazuje da Trampa očekuje težak zadatak.
„Ukrajina neće povući svoje trupe sa dijela sopstvene teritorije i neće podleći ruskim ultimatumima“, izjavio je Zelenski u ponedjeljak. „Rekao sam mu [Trampu] da ne prihvata ništa u vezi s Ukrajinom bez same Ukrajine.“ Ali bez rješavanja korijenskih uzroka, Kremlj je jasno stavio do znanja da je spreman da nastavi rat sve dok se oni ne riješe. Žrtve koje su podnijele i Rusija i Ukrajina inače nemaju smisla iz ruskog ugla. Glavni ruski pregovarač na razgovorima Ukrajine i Rusije, koji su počeli prošle sedmice u Istanbulu, izjavio je da je Rusija u XVIII vijeku ratovala sa Švedskom punih 21 godinu i da je spremna na dugoročnu borbu i u Ukrajini.
Rusija je u decembru 2021. pokušala da izbjegne intervenciju i eskalaciju sukoba, ponudivši Sjedinjenim Državama i NATO-u sporazume koji su uključivali povlačenje NATO trupa iz nekadašnjih zemalja Varšavskog pakta, uklanjanje raketa iz Rumunije i Poljske i garanciju neutralnosti Ukrajine – odnosno da neće ući u NATO. Kremlj je tada upozorio da će, u slučaju odbijanja tih sporazuma, biti primoran da pribjegne „tehničko-vojnim sredstvima“ kako bi riješio problem.
Sjedinjene Države su odbacile ponuđene sporazume, dajući prednost vojnom odgovoru, u pogrešnoj – i sada već srušenoj – nadi da će ruska intervencija dovesti do kolapsa Putinove vlasti. Samo obnovom tih sporazuma i Trampovom odlučnom voljom da ih ispregovara moguće je okončati rat.
Situacija ne može biti jasnija: Ukrajina može računati na pobjedu i povratak izgubljenih teritorija samo ako NATO direktno interveniše protiv Rusije. A pošto su lideri NATO-a svjesni da bi to vodilo u nuklearnu katastrofu, nastaviće da održavaju fikciju da Ukrajina i dalje može pobijediti – samo da bi sačuvali svoje političke karijere i ugled, a da pri tome ništa stvarno ne mijenjaju na terenu.
Što duže Ukrajina odbija kompromis, to će gori sporazum na kraju morati prihvatiti – osim ako Tramp ne shvati suštinu situacije i ne iskoristi svoj uticaj da natjera Ukrajinu da prihvati realnost.
Džo Lorija je glavni i odgovorni urednik Consortium News i nekadašnji dopisnik iz Ujedinjenih nacija za The Wall Street Journal, Boston Globe i druge novine, uključujući The Montreal Gazette, London Daily Mail i The Star of Johannesburg. Bio je istraživački novinar za Sunday Times of London, finansijski reporter za Bloomberg News, a novinarsku karijeru započeo je kao 19-godišnji dopisnik The New York Times. Autor je dvije knjige: A Political Odyssey, sa senatorom Majkom Gravelom (predgovor napisao Danijel Elsberg), i How I Lost By Hillary Clinton (predgovor napisao Džulijan Asanž). Možete ga kontaktirati na joelauria@consortiumnews.com i pratiti na mreži X @unjoe.
