Mediji su još davno dobili status “sedme sile” i to sa razlogom, jer njihov uticaj i uloga u društvenom životu je velika. Suština njihovog djelovanja je da budu svojevrsni korektivni faktor i važan društveni činilac koji izvještavanjem treba da upoznaje javnost sa svim važnim informacijama koje su od interesa za javnost, detektuje probleme i na taj način, po potrebi, da imaju kako istražni, tako i obrazovni karakter.
Zbog svega toga, medijska djelatnost morala je biti uređena određenim pravilima i kodeksima, kako se od važne poluge društva ne bi pretvorili u opasno oružje ako se nađe u pogrešnim rukama. Riječ može biti opasnija od mača, a jedna informacija može pokrenuti lavinu, pa je odgovornost novinara i radnika u mediju itekako velika.
Ipak, liberalna kapitalistička doktrina koja dominira današnjim vremenom neminovno se odrazila i na medije. Krenula je trka za svakog čitaoca, za klik, kvantitet je zamijenio kvalitet, a tržište je postalo važnije od svakog postulata. U toj trci i na tom putu srušena su sva profesionalna načela, a mediji su se pretvorili u sve ono protiv čega su se borili.
Od čuvara vrijednosti do lešinara
Od nekadašnjih čuvara vrijednosti mediji su postali lešinari nad trenutnim događajima. Mjera kvaliteta nekad je bila vrijednost informacije, a danas je broj klikova i pregleda. Tako smo se našli u situaciji da do konačnog cilja ne trebamo stići time što ćemo publici pružiti korisnu informaciju, već je postao dovoljan zvučan naslov. Svaki događaj pretvoren je u rijaliti, svaka vijest u senzaciju.
Opravdanje je uvijek da medij daje ono što publika traži. A da li treba tako? Ili medij ima odgovornost da publici pruži ono što je korisno? Usljed uticaja koji ima na publiku, medij mora imati odgovornost. Kada bi npr. obrazovne institucije davale učenicima ili studentima ono što žele, ne bi postojali ni kontrolni, ni kolokvijumi, ni usmeni odgovori. Škola i fakultet su ti koji određuju šta je korisno, a ne studenti ilk učenici. Tako bi trebalo biti i sa medijima.
Međutim, ovdje se treba postaviti i pitanje ko je novinar i šta je medij? Svjedoci smo da danas novinar može biti bilo ko, a da se medijem naziva svašta.
Ovaploćenje „banalnosti zla“
Sve to urušavanje vrijednosti i odgovornosti medija može se vidjeti na tragičnim slučajevima koji izazovu pažnju javnosti. Kapitalistički pristup u medijima prepoznao je činjenicu da je rubrika crna hronika uvijek među najčitanijim, ako ne i najčitanija i odlučila je da materijalizuje taj podatak. Tako dobijamo situaciju “što veća tragedija, više pregleda”. Tamo gdje su mediji trebali imati najveću ulogu u pogledu odgovornosti prema javnosti doživjeli su moralni sunovrat.
U toj bjesomučnoj trci za preglede i klikove, novinari (odnosno izvođači novinarskih radova) izgubili su osjećaj za ljudskost, saosjećajnost, pa je svaka tragedija postala samo još jedna priča i posao koji trebaju objaviti. Nisu bitne žrtve, njihovi srodnici, bitno je da oni ispune zadatak koji im je nametnut za nekoliko srebrenjaka. Banalnost zla o kojoj je pisala Hana Arent ovdje se ovaploćuje u punom sjaju. Novinar skida sa sebe odgovornost time što objašnjava da je “samo radio svoj posao”, a mediji se pravda “potrebama publike”. I u tom vrtlogu skidanja odgovornosti i opravdanja nastaju mnoge žrtve senzacionalističkih vijesti, u niko se ne osjeća krivim.
Gdje je granica i ko je kriv?
I često se postavlja pitanje gdje je granica? Odgovor bi bio – tamo dokle može ići ljudska bezosjećajnost i odsustvo poštovanja za druge ljude i situacije. Ko je kriv? Je li novinar koji radi za platu od koje živi? Je li urednik koji mora vlasniku medija donijeti rezultate? Je li vlasnik koji želi da zaradi? Je li publika što takav sadržaj prati? Niko potpuno, i svi pomalo.
Tragični i teški događaji poput ubistva pjevačice Jelene Marjanović, nestanka djevojčice Danke Ilić, tragedije u “Ribnikaru” su ispiti na kojem su mediji pali. Želja za senzacijom i trka za klikovima u drugi plan su stavili žrtve, time obesmišljavajući tešku sudbinu žrtava i njihovih najbližih. Oni su postali nebitni, a jedino važna je postala publika koja je željna informacija.
U trenutku kada informacija može bukvalno da znači život ili smrt, mediji su je pretvorili u senzaciju i još jedan rijaliti koji će publiku držati prikovane za ekrane. Sve ono što bi moglo biti korisno će biti tabloidizovano time stvarajući spiralu teorija i lažnih vijesti koje će u konačnici samo otežati istragu. Žrtve će biti ponovo ubijene ili otete, a publika će početi da traži novi “zanimljiv” slučajem u kojem opet neće uraditi ništa kako bi pomogli ili spriječili da nam se takve situacije više nikad ne ponove.
Aleksandar Stojanović
