Svaki naš potez, svaki naš pokret ili nadanje prožeti su vjerom. Sve što postoji u istoriji čovječanstva kao jednog socijalnog instrumenta prožeto je vjerom. Zidar kada zida kuću, zida je s vjerom da će neko živjeti u njoj. Sijemo pšenicu u nadi da ćemo imati hljeb. Svaki naš pokret je u osnovi vjera, svaki naš potez svodi se na vjerovanje, i na tome je izgrađena ljudska istorija. Naši odnosi zasnivaju se na vjeri, jer mi na početku svoga života vjerujemo ocu i majci, zatim vjerujemo svojim drugarima, potom vjerujemo supruzi i vjerujemo svojoj djeci. To povjerenje je osnova funkcionalnosti društva. Sve je stvar naše lične perspektive; iz te duboke perspektive mi vjerujemo da nešto vrijedi ili ne vrijedi. Iz vjere proizlazi etika, ali i ekonomija. Razni spektri ljudske ličnosti. Mi vjerujemo da novac vrijedi, zato on i vrijedi. Vjera jeste srž ne samo ljudskog bića i duše nego i kolektivizma koji je omogućio da se civilizacija razvija. Vjerujući ljudi činili su stvari koje su u tim momentima izgledale nemoguće, ostvarujući nove pobjede za ljudski rod i dostižući nova postignuća. I sada, u savremenosti, kada nevjerovanje, čamotinja i individualizam preuzimaju ključni narativ i predstavljaju se kao progres, samo zato što su suprotnosti ključnom poretku stvari, dolazimo do besmisla. Jer sve što daje smisao jeste vjera, kao ključ ljudske psihološke ličnosti na kolektivnom i individualnom nivou. Odvajanje čovjeka od onoga što je bio, od njegova korijena, stvaranje nekoga posebnog, bez obzira na porijeklo, otadžbinu, porodicu, jeste dehumanizacija čovjeka i relativizacija postojanja. Ako čovjek postane sam sebi dovoljan i zadovoljan svojim egoom, taj ego ga zarobljava.
Vjeru u sve što ga pokreće, ali i u Boga, čovjek zamijenjuje samoljubljem, koje neizbježno dovodi do zone komfora, ali i statičnosti. Svaka civilizacija koja doživi plato postojanja prvo se prezasiti moralnim napredovanjem, zatim i tehnološkim, i neprekidno obesmišljeni način postojanja vodi u nepostojanje. Umjesto kulta života, kult smrti postaje perverzno propagiran i dominantan, i u tom momentu svaki kontrast normalnosti postaje nova normalnost, novo ustrojstvo i način postojanja. Čovjek koji isječe svoj korijen isjekao je i svoju budućnost. Nema rijeke bez izvora; samo ušće jeste posljedica izvora, a ne obratno. Sam cilj postojanja jeste u suštini početak života. Da bismo uspjeli kao ljudi, moramo se vratiti nastanku, postojanju, onome što nas je održalo kao ljude – vjeri. Vjeri jednih u druge i vjeri u Boga kao izvoru naše egzistencije. Čovjek sa vjerom nije nikako retrogradan, nije zaostao; on je onaj koji mijenja sadašnjost, osmišljava budućnost i ponosan je na svoju prošlost. Ne možemo prestati biti ono što jesmo zarad nečega što nikada nećemo niti možemo postati. Ontologija bivstvovanja jeste u samospoznaji, a ne u odbacivanju. Suština života nije u životu samo zbog sebe i za sebe, nego iz pozicije eshatologije, jer svaki kraj mora imati početak, a dinamizam života je upravo takav. Čovjek koji vjeruje taj i postoji, i dok postoji, on vjeruje. Vjera je duboko utkana u dušu, u ličnost, i htjeli mi to sagledati ili ne, povezana je s tkanjem duše po liku Božijem, po liku Bogočovječanske zajednice, koja je smisao svake druge zajednice, od države do porodice. Vodeći se logikom da sve stvoreno i tvarno ima postojanje, logično je i da čovjek ima svrhu i svoj smisao.
Strah od smrti u mnogome definiše život čovjeka, kao i potraga za besmrtnošću i onim što slijedi nakon smrti. Čovjek kao uzvišeno biće u sebi ima dušu koja mu je vodilja ka besmrtnosti, zato i traži smisao, ali i Boga. Duša je nematerijalna u nama i ona predstavlja odraz Bogolikosti. Prirodno je da duša kao takva teži sebi, to jest teži Bogu kao svom početku i krajnjem cilju. Bog kao izvor i Tvorac svega nalazi se u centru postojanja, tako bi i naš život, da ne bi bio besmislen, trebao imati Boga kao mjeru života i život kao put ka Njemu. Savremena civilizacija stavlja akcenat na humanizam, podređujući sve čovjeku i stavljajući čovjeka kao punoću svih stvari, čime ne samo da postaje bezbožna nego i besmislena. Humanizam teži samom sebi, razvija se egoizam, i u borbi za čovjeka nastaje bogoborstvo. Ljudska civilizacija jeste varijabilna i kao takva sklona je promjenama svoje sopstvene svrhe. Sve oko nas, iako isto, opet je promjenjivo. Čovjek da bi našao smisao i postojanje mora tražiti ono što je uvijek isto.
Bog je jedino mjerilo za čovjeka. Bog je uvijek isti, zato je Istina, i samo u zajednici s Bogom čovjek može imati sigurnost svog postojanja i punoću smisla. Samo čovjek u zajednici s Bogom postaje besmrtan, ostvaruje svoj potencijal u vječnosti. Da bi čovjek postao Bog, Bog je postao čovjek. Upodobljavanje čovjeka Bogu jest težnja ka Bogočovjeku – Gospodu Hristu. Čovjek koji živi Bogom ima potpunu svrhu svog života, smisao postojanja i vječnu egzistenciju. Ovaploćenjem Gospoda Hrista, ljudska priroda dobija svoj putokaz ka vječnosti. Bogolika duša, težeći ka Bogu kao svom Tvorcu, ima jasan princip za ostvarenje Bogočovječanske zajednice.
Gospod Hristos jeste cilj našeg postojanja. Samo bivajući Hristov čovjek biva originalno svoj, ispunjavajući svoje naznačenje postojanja. Problem smrti i neizvjesnost života rješavaju se Hristom, Vaskrsenjem kao posljedicom smrti i vječnim životom kao smislom ovog trenutnog. Čovjek koji živi Bogom i za Boga jeste istinski čovjek koji ima smisao postojanja i vječnost, jer je Bogočovjek mjera svih stvari i ostvarenje ljudskog potencijala.
