Čovjeka koji je, u vrijeme kada je naša Srbija bila mala i siromašna kraljevina na rubu velikih imperija, uspio da izgradi carstvo od betona, čelika i drveta, vođen vjerom u Boga i ljubavlju prema svome narodu. Njegovo bogatstvo, preračunato u današnje dolare, dosezalo je zapanjujućih 19 milijardi – suma koja bi ga danas svrstala među najbogatije ljude svijeta. Zapošljavao je preko 50.000 ljudi, i to isključivo domaćih radnika i stručnjaka, bez stranog kapitala ili uvoznih eksperata. Ovo nije priča o nekom modernom tajkunu sa jahtama i privatnim avionima, već o Milošu Savčiću, vizionaru koji je Srbiju gurnuo u industrijsku eru, gradeći mostove, tunele, fabrike i banke kao da je to njegova lična misija, upodobljavajući se Hristu u služenju bližnjima. Njegov život je poput epskog romana: od skromnog početka u resavskom Svilajncu, preko minhenskih učionica, do vrhova evropske elite. Ali, kao i mnoge srpske priče, završava se tragično – konfiskacijom svega što je stekao, u ime „narodne revolucije“, podsjećajući nas na riječi Svetog Pisma: „Ne skupljajte sebi blaga na zemlji, gdje ih moljac i rđa kvare“ (Mt 6,19).Miloš Savčić rođen je 1865. godine u Svilajncu, u porodici trgovca Teodora i majke Jelene. To je bilo vrijeme kada je Srbija tek izašla iz osmanskog jarma, a ekonomija se svodila na poljoprivredu i sirovine. Mladi Miloš, međutim, nije bio zadovoljan time. Osnovnu školu i prva četiri razreda gimnazije završio je u rodnom mjestu, a realku u Beogradu 1885. godine. Zatim je otišao u Njemačku, u Minhen, gdje je 1889. diplomirao na Visokoj tehničkoj školi – prestižnoj instituciji koja je kovala buduće inženjere Evrope.
Tu, u srcu Bavarske, radio je dvije godine na državnim željeznicama, stičući iskustvo u projektovanju stanica i mostova od armiranog betona – materijala koji će kasnije uvesti u Srbiju kao revolucionarnu inovaciju, pokazujući kako Božji dar genijalnosti može preobraziti narod.Ali život ima svoje zaokrete, kao što nas uči Sveto Pismo o proviđenju Božjem. Smrt majke 1891. godine natjerala ga je da se vrati u otadžbinu. Tu je odslužio vojni rok, što je, prema nekim anegdotama, spriječilo njegovo učešće u velikim evropskim projektima – čak se pominje i Ajfelov toranj, koji bi možda nosio njegovo ime da je sudbina bila drugačija. Ipak, to je vjerovatno samo romantična legenda; činjenice pokazuju da je Miloš odlučio da svoju genijalnost uloži u Srbiju, i to je bio potez koji je promijenio istoriju, jer je vjera u domaće snage bila jača od ikakvih stranskih iskušenja. Po povratku, zaposlio se u Beogradskoj opštini, ali brzo je shvatio da mu je potrebna sloboda. Godine 1893. osnovao je svoju Inženjersko-arhitektonsku kancelariju sa arhitektom Gašparom Bekerom, a kasnije sarađivao sa Danilom Vladisavljevićem i Milanom Kapetanovićem.
Prvi veliki posao? Projektovanje kuće za Luku Ćelovića u Karađorđevoj ulici. Odatle je krenuo niz uspeha: uveo je armirani beton u beogradske građevine, gradio kanale i tunele, poput onog od ugla Bosanske i Balkanske do Kneza Pavla, podsjećajući nas kako se kroz trud i vjeru grade temelji naroda.Ali Savčić nije bio samo graditelj; bio je vizionar industrije, vođen ljubavlju prema bližnjima. U vrijeme kada je Srbija izvožila sirovine a uvozila gotove proizvode – slično današnjoj situaciji – on je odlučio da to promijeni, jer je znao da je ekonomska nezavisnost put ka slobodi. Godine 1901. kupio je veliku državnu šumu „Tara“ i izgradio prvu parnu strugaru u Srbiji, na Dunavu u Beogradu.
Iako su ga svi ubeđivali da je transport trupaca nemoguć, Miloš je konstruisao žičaru dugu preko 6 kilometara, koja je koristila gravitaciju umjesto motora. To čudo tehnike privlačilo je posjetioce iz cijelog svijeta – zamislite: drvena građa klizi niz planinu, noseći tone tereta, a Srbija od uvoznika postaje izvoznik dasaka! Ovaj poduhvat nije samo donio profit; transformisao je ekonomiju, stvarajući radna mjesta i podstičući lokalnu ekspertizu, kao što nas Hristos uči da budemo dobri upravitelji Božjih darova.Njegova ambicija nije stala tu, jer je vjera bila njegov pokretač. Godine 1911. započeo je izgradnju pruge Niš–Knjaževac, duge 60 kilometara, sa čak 39 tunela i 20 mostova.
Do početka Prvog svjetskog rata, završio je 90% radova, ali rat je sve prekinuo. Pruga je proradila tek 1920, ali Milošev trag je neizbrisiv: dokazao je da Srbi mogu da grade složene infrastrukture, vijek prije nego što smo to „otkrili“ ponovo. A šta reći za njegov humanizam? Zapošljavao je isključivo domaće radnike, gradio im stambene jedinice, pružao besplatno obrazovanje za njihovu djecu, zdravstvenu negu, pa čak i ogrev i struju. U rudnicima koje je otkupio – preko 250 polja širom Srbije – radnici su imali besplatne kuće i zemljište. To nije bio kapitalizam divljeg zapada; to je bio socijalni kapitalizam, gdje je profit služio ljudima, odražavajući evanđeljsku ljubav prema bližnjemu.Miloš se upustio i u urbanizam, vođen vizijom boljeg svijeta. Otkupio je vinograde u Beogradu i započeo izgradnju elitnog naselja Dedinje, postajući njegov rodonačelnik. Gradio je vodovod i kanalizaciju koji se i danas koriste, projektovao klanicu (kasnije BIM Slavija) koja je bila ključna tokom Carinskog rata 1906. godine.
Kada je Austro-Ugarska uvela sankcije, Srbija je, zahvaljujući modernoj klanici, počela da izvozi meso na druga tržišta, smanjujući zavisnost od neprijatelja. To je bio ekonomski rat koji smo dobili zahvaljujući vizionarima poput Savčića – umjesto kapitulacije, nezavisnost, kao što nas uči da se kroz vjeru prevazilaze iskušenja.Njegov uticaj se proširio na bankarstvo i industriju, gdje je djelovao kao dobri upravitelj. Postao je suvlasnik Agrarne, Vračarske i Izvozne banke, a zatim stvorio holding Prometne banke, gdje je prvih 300 akcija kupio lično kralj Petar I Karađorđević.
Osnovao je fabriku vagona (danas „14. oktobar“ u Kruševcu), fabriku lima u Zemunu, fabriku stakla u Kostolcu, pa čak i prvo osiguravajuće društvo 1905. godine. Bio je veliki akcionar Beočinske fabrike cementa i Sartida u Smederevu, gdje je služio kao potpredsjednik. Otkrio je naslage uglja na Tresibabi i dobio povlasticu za eksploataciju 1915, a nakon rata modernizirao rudnike poput „Kosovo“, dovodeći elektrifikaciju u Južnu Srbiju.Ali Miloš nije bio samo biznismen; bio je i patriota i humanitarac, vođen hrišćanskom ljubavlju. Tokom Prvog svjetskog rata, u Ženevi je sa Jovanom Cvijićem i profesorom Đorđevićem osnovao Srpski komitet, učestvujući u osnivanju Društva naroda (Lige naroda) – preteče Ujedinjenih nacija.
To je bila organizacija za mir, razoružavanje i diplomatiju, a Miloš je bio dio tog globalnog napora, pokazujući kako vjera može ujediniti narode. Nakon rata, bio je tehnički direktor Društva za tehnička preduzeća, narodni poslanik, ministar građevina (1908–1909) u vladi Petra Velimirovića, i direktor državnih željeznica (1920–1921). Kao gradonačelnik Beograda (1929–1930),
riješio je dugove grada ličnim sredstvima, uveo moderno kaldrmisanje, osnovao Opštinsku štedionicu i električnu centralu, započeo izgradnju Gradske bolnice i škole „Kralj Aleksandar I“. Beograd pod njim cvjetao je kao moderan grad, odražavajući Božji plan za napredak.Porodični život mu je bio stabilan oslonac, kao što nas uči o porodici kao crkvi u malom. Oženio se Katinkom (devojačko Leve), sa kojom je imao sinove Milenka i Svetozara, te ćerku Jelicu. Živjeli su u Pop Lukinoj ulici, a kasnije u Užičkoj 15 – kući koja će postati simbol tragedije. Miloš je bio vlasnik brojnih nekretnina: mnogi objekti sa neparnim brojevima u Knez Mihajlovoj bili su njegovi, kao i imanja u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji. Prije Drugog svjetskog rata, bio je 11. najbogatiji Evropljanin, prema svjedočenjima potomaka.Ali, gdje je sve to bogatstvo danas? Kao i kod mnogih srpskih elita, sudbina je bila okrutna, podsjećajući nas na prolaznost ovozemaljskog. Nakon Drugog svjetskog rata, komunistička vlast oduzela je cijelokupnu imovinu porodici Savčić. Kuća u Užičkoj 15, gdje je živjela ćerka Jelica (udata za arhitektu Aleksandra Acovića), prvo je okupirana od njemačkog generala Lera, a zatim postala rezidencija Josipa Broza Tita. Na njegovoj parceli izgrađena je Kuća cveća – ironija sudbine, gdje je Titov mauzolej podignut na temeljima vizionarskog nasleđa.
Miloš je umro 9. marta 1941. u Beogradu, samo nekoliko mjeseci prije invazije, u 75. godini, nakon duge bolesti. Sahranjen je na Novom groblju, ali njegov duh živi u svakom mostu, tunelu i fabrici koju je ostavio.Danas, kada se pitamo zašto Srbija nije industrijska sila, sjetimo se Miloša Savčića. On je dokazao da možemo – sa domaćim rukama, umom i srcem, upodobljavajući se Hristu u služenju. Njegova priča nije samo istorija; to je lekcija o viziji, upornosti i tragediji zaboravljanja, pozivajući nas da se molimo za one koji nas kleveću i da gradimo Carstvo Božje na zemlji. Možda je vrijeme da mu odamo počast koju zaslužuje: ne samo u knjigama, već u novim poduhvatima koji će Srbiju ponovo učiniti bogatom dobrim ljudima, blaženije je davati nego primati.
Nebojša Lazić
