Početna » Kompas » Radenko Gurdeljević: Mir koji se meri

Radenko Gurdeljević: Mir koji se meri

Kasno je. Soba je ispunjena prigušenim svetlom lampe i neritmičnim zvukom kucanja tastature. Satima već radim. Kafa je odavno hlada i bljutava. Sporo pišem, pa brišem. Ruke se pomeraju mehanički, prsti sami nalaze slova, kao da telo zna ritam koji um odavno više nije u stanju da isprati. Osećam nelagodu u stomaku, umor. Ali volja je tu: tekst će biti završen večeras!
I onda tišinu prekida zvuk, a na telefonu iskače obaveštenje:
„Primećujemo povišen nivo stresa.“
Bacam tromo pogled na tu rečenicu, bez ikakve reakcije. Kao da mi je neko rekao danas pada kiša. Gunđam sebi u bradu: „Jok, čini ti se.“ I nastavljam da kucam, kao da ništa nije bilo, jer tekst mora biti završen večeras.
Sat kasnije – nova notifikacija:
„Kratka šetnja može pomoći da se opustite.“
Prevrnem očima. Kao kad te neko previše dobro poznaje, ali te uopšte ne razume. Neću da šetam. Hoću samo da završim tekst, ali misli lutaju. Zamišljam kako AI negde u pozadini „brine“ o meni i obrađuje prikupljene podatke: disanje, puls, sitne trzaje prstiju, ritam u kojem kucam.
Ono što mi unosi zebnju i izaziva nelagodu nije sama notifikacija, nego njen prijateljski ton. Iako je miran i nežan, on u sebi nosi prikrivenu zapovest. To nije imperativ u klasičnom smislu reči. Čak nije predlog, ni savet, poput: „Možda bi trebalo da se odmoriš.“ To je gruba činjenica, koja navodi na zaključak: „Moram da se odmorim, ako sebi želim dobro.“ Sugeriše mi šta je potrebno da učinim.
U tom trenutku shvatam da je granica već pređena. Moje stanje je predmet analize algoritma, a povišen nivo stresa je samo broj na ekranu. Vraćam se poslu, jer tekst mora biti završen večeras.
U ponoć, dok pokušavam da završim pasus, ekran ponovo svetli. Sada se pojavljuje fotografija:
„Setite se ovog dana, pre tri godine.“
Na slici sam nasmejan, sa kumom. Držimo kafe. Iza nas se zeleni Drina. Sve je okupano suncem. Telefon je izabrao baš taj trenutak, kao da zna da mi sada treba nešto mirno, nešto što će me podsetiti na lakoću.

Zastajem. Ne zato što mi prija, nego zato što me zbunjuje ta preciznost. Neko, negde, odlučio je da mi pokaže baš tu sliku, baš sada. Kao da zna čega se treba setiti da bi mi bilo lakše. Kao da zna bolje od mene šta mi treba.
Ali to nije uspomena. To nije ni sećanje, nego pokušaj interpretacije uspomene. AI ne zna šta je sreća. Međutim, ume da prepozna izgled lica koje je označeno kao srećno. Rečeno mu je da su topli tonovi i osmeh znak da je sve u redu. Zna da radim do kasno, da sam premoren i pod stresom, te da mi je potrebno da se setim nečeg lepog, jer je tako zapisano u kodu.

Jedno je jasno, mašina zna da sam napet kad mi srce ubrzano zalupa, a disanje mi postane plitko. Ona prikuplja i prati podatke o meni. Analizira ih. Pokušava da pomogne, ali utisak ostaje da je svaki savet koji „pomaže“ ujedno i oblik tihog pritiska.
Kad tehnologija meri moj puls, moj ritam, moj rad, da li ona samo beleži i analizira parametre i pokušava samo da mi pomogne? Ili možda pokušava i da mi nametne šta da činim? Tu granica postaje maglovita. Danas često čujemo: AI podrška, AI „briga“. Sve su to samo lepe reči i sjajno upakovane bajke za odrasle. AI ne analizira podatke samo. On nam nenametljivo predlaže šta je poželjno.
Algoritam zna da sam umoran. Međutim, on mi ne dopušta da to budem. Odmah traži način da to ispravi, da mi pomogne. Umor algoritam prepoznaje kao anomaliju. Zapravo sve što izlazi iz šeme idealnog, za AI jeste „greška“. A ja, polako, zaboravljam da imam pravo da budem običan čovek. Kao da zaboravljam da imam pravo da eksplodiram od besa, da je normalno da nekad ne budem racionalan, da smem da budem umoran, mrzovoljan i nezadovoljan, da dopustim da me emocije preplave.
I dok gledam u onu staru sliku pored reke, shvatam da sam, negde usput, na sve to sam pristao. Ne znam kad sam tačno kliknuo „dozvoli praćenje“. Znam samo da sam pristao na „poboljšanje života“. Na mir, na kontrolu, na optimizaciju.
Ali mir koji može da se meri nije istinski mir.

To je šablon u koji pokušavaju da me uklope. Ako zarađ mira moram žrtvovati moje ja, onda ga i ne želim.
Nije opasno kad ti neko naređuje ili zabranjuje nešto, jer je tada lako reći ne. Opasno je kad ti se neko uvuče u glavu i ubedi te da hoćeš baš ono što on hoće. Tad si kuvan. To AI danas radi. On nam samo predlaže, tiho šapuće, dok njegov glas ne postane moj.
„Lezi ranije.“
„Šetnja pomaže.“
„Danas ste aktivniji nego juče.“
Sve je tačno, i to zastrašujuće tačno.
Sedim i gledam u ekran. Znam da je moj stres i dalje povišen. Znam da bi trebalo da ustanem, protegnem se, prošetam. Ali neću. Ne zato što sam tvroglav kao mazga, nego zato što želim da zadržim makar taj mali prostor nesavršenosti, tu malu pukotinu u kojoj algoritam ne zna šta da mi kaže.
Jer možda se baš tu krije sve ono ljudsko.
Dok završavam poslednju rečenicu, stiže nova notifikacija:
„Vaš puls je ponovo normalan.“
Nasmejem se. Ne zato što mu verujem, nego zato što znam da sistem veruje u svoje brojeve i grafikone, svoje istine. On misli da sam miran. A ja znam da nisam.
I možda je to, večeras, sasvim dovoljno.

Radenko Gurdeljević za Kompas info

Pripremila redakcija Kompas info
Povezani članci:

Portal Kompas Info posebnu pažnju posvećuje temama koje se tiču društva, ekonomije, vere, kulture, istorije, tradicije i identiteta naroda koji žive u ovom regionu. Želimo da vam pružimo objektivan, balansiran i progresivan pogled na svet oko nas, kao i da podstaknemo na razmišljanje, diskusiju i delovanje u pravcu boljeg društva za sve nas.