Manastir Rakovica jedno je od najsvetijih i najznačajnijih srpskih mjesta. Tu počivaju naši velikani, a istorija manastira živi je svjedok srpskog pravoslavlja, istorije i kulture već vijekovima. On je jedno od onih mjesta na kojima se srpska istorija sabrala u tišinu – u kamen, u molitvu i u grobove onih koji su svojim životom pokušali da taj narod drže bliže Bogu nego istorijskim vihorima. U toj tišini počiva i patrijarh Pavle, možda najtiši među velikim Srbima, ali upravo zato i jedan od najvećih.
Na mjestu koje je vijekovima učilo čovjeka smirenju, čulo se nešto što sa smirenjem nema nikakve veze: dreka, prostakluk i ona vrsta duhovne nadmenosti koja uvijek sebe predstavlja kao revnost za istinu. Ta scena, u svojoj suštini, podsjećala je na staru i vječnu pojavu u istoriji: na rulju koja je uvjerena da brani pravdu, a da pritom ni ne sluti da stoji na suprotnoj strani od nje.
I zato je bilo gorko gledati kako se jednom srpskom arhijereju, čovjeku koji je značajan dio svog života proveo na Kosovu i Metohiji, u zemlji u kojoj je samo postojanje Srba postalo svakodnevno mučeništvo, dovikuje da je „nedostojan“. Ne zato što takav povik može nešto suštinski da kaže o vladiki Ilarionu – njegov život i djelo govore daleko više od bilo čije galame – već zato što taj prizor govori nešto prilično neprijatno o nama samima.
Vladika Ilarion je neko ko je na to najstrašnije, a najsvetije mjesto – Kosovo i Metohijuu, došao kad su mnogi odlazili. I ostao, rastao s Gospodom i tim narodom. Kad su se mnogi predavali, on je učio i gradio. U vremenu u kojem se mnogo više pričalo o nestanku nego o obnovi, on je tiho obnavljao jedan manastir koji je bio gotovo osuđen na zaborav – Draganac. I svjedočeći Hrista i pravoslavnu vjeru, Gospod je prepoznao njegovu iskrenu namjeru, nagradi ga da njegovo sjeme da veliki plod
Zato je pomalo apsurdno da upravo takvom čovjeku lekcije o „čuvanju pravoslavlja“ drže ljudi čije se bogoslovlje uglavnom formira u digitalnim katakombama sumnjivih portala i još sumnjivijih duhovnih autoriteta. To je jedan novi fenomen našeg vremena: teologija bez liturgije, revnost bez smirenja i sigurnost u sopstveno znanje kod ljudi koji nikada nisu ni pokušali da razumiju unutrašnji život Crkve.
Blaženopočivši vladika Atanasije je takve ljude svojevremeno nazivao „zurlotima“, koristeći jednu staru riječ za one koji svoju vjeru svode na bučnu i često agresivnu spoljašnjost. Ali čini se da je današnji fenomen u nečemu i složeniji. Ovdje nije riječ samo o neznanju, nego o jednoj vrsti duhovne psihologije: potrebi da se sopstvena nesigurnost prikrije ulogom „čuvara istine“. A kada čovjek jednom prihvati tu ulogu, onda je vrlo lako početi gledati na cijelu Crkvu kao na problem koji treba ispravljati.
U tome leži i nešto što možda nije dovoljno ozbiljno shvaćeno (pa i od same Srpske crkve). Ove grupe, ma koliko djelovale marginalno, žive u vremenu dubokih društvenih podjela. U takvim vremenima svaka priča koja Crkvu predstavlja kao „dio problema“ (kroz spin da je „crkveno rukovodstvo“ dio vlasti) lako nalazi svoju publiku. I tu se, gotovo neprimjetno, pojavljuje jedan vrlo star obrazac: rušenje Crkve u ime neke navodno više pravde. To nije novo iskustvo za Srbe. To smo već gledali sredinom dvadesetog vijeka, samo što je tada taj proces bio obučen u jezik revolucije, a danas se oblači u jezik pravoslavne revnosti. I tu neznaven narod nije žrtva, nego postaje sredstvo za obračun sa sopstvenom crkvom. A kad se opamete, može biti kasno.
Ali istorija srpskog naroda ima jednu prilično jasnu lekciju. Kad god je Crkva bila razarana iznutra ili spolja, razarao se i narod koji je oko nje nastajao i opstajao. Jer Srpska pravoslavna crkva nikada nije bila samo religijska institucija u uskom smislu te riječi. Ona je bila i škola, i arhiv, i utočište, i mjesto gdje je narod učio da je identitet nešto dublje od trenutnih političkih okolnosti.
Zato je prizor galame u Rakovici bio tužan ne zato što je neko pokušao da uvrijedi jednog vladiku. To je prolazno. Tužan je zato što pokazuje koliko lako zaboravljamo da se Crkva ne brani bukom. Ona se brani životom. A taj život je uvijek tiši nego što bi revnitelji buke željeli.
