Kao đak je pristupio nacionalno-revolucionarnoj organizaciji „Mlada Bosna“, a zbog učešća u Sarajevskom atentatu osuđen je na 16 godina robije i do sloma Austro-Ugarske u Prvom svjetskom ratu bio je u zatvoru.
U Drugom svjetskom ratu je zatvoren u logor na Banjici. Studirao je filozofiju na Beogradskom univerzitetu, gdje je doktorirao 1927. godine. Između dva svjetska rata je pripadao progresivnom krilu Zemljoradničke stranke, a poslije oslobođenja zemlje bio je direktor Balkanološkog instituta i ministar u vladi Jugoslavije.
Bio je istoričar sa izrazitim darom za sintezu, što je osnovna odlika njegovih oko 70 knjiga i studija. Djela: „Bosanski ustanak 1875 – 1878. godine“, „Porijeklo muslimanskog plemstva u Bosni i Hercegovini“, „Prvi srpski ustanak i bosanski Srbi“, „Politička prošlost Hrvata“, „Istorija političke misli u Srbiji devetnaestog vijeka“, „Odabrani istorijski radovi“. Dok je pohađao VI razred gimnazije, postao je član nacionalno-revolucionarne organizacije Mlada Bosna. Nakon demonstrativnog napuštanja svetosavske priredbe 27. januara 1914. godine, na kojoj je svirana himna caru Franji Josifu, izbačen je iz gimnazije u Tuzli i prešao kod sestre Stake u Sarajevo, gdje je nastavio gimnaziju.
U Sarajevu se povezao sa Danilom Ilićem i drugim članovima organizacije Mlade Bosne, koji spremali da izvedu atentat na nadvojvodu Franca Ferdinanda. Bio je učesnik u Sarajevskom atentatu 28. juna 1914. godine u Sarajevu, kao član druge Ilićeve trojke (Čubrilović, Popović i Mehmedbašić). Na dan atentata čekao je Franca Ferdinanda sa bombom i revolverom kod Više djevojačke škole u Sarajevu. Uhvaćen je u Bosanskoj Dubici i vraćen u Sarajevo. Na suđenju održanom u oktobru, na kome je bilo 25 optuženika za zločin veleizdaje, po službenoj dužnosti mu je za branioca dodijeljen advokatski pripravnik Rudolf Cistler.
Branilac se, pri prihvatanju posla obavezao da će savjesno pristupiti svojoj dužnosti. Pokušao je da obori optužnicu, dokazujući da veleizdaja nije kažnjivo djelo i obrazlažući to činjenicom da je aneksija Bosne i Hercegovine bila nezakonito stanje, s obzirom da nije ratifikovano u austrijskom i ugarskom parlamentu, zbog čega je nakon suđenja optužen za povlađavanja veleizdaje. Vasu je zbog maloljetnosti, sud poštedio smrtne kazne, ali ga je osudio na 16 godina najstrožeg zatvora, koju je izdržavao u Melersdorfu u Austriji i u Zenici.
U zatvoru je proveo 4,5 godina, od čega više od tri godine u samici. Jedan je od pet preživjelih u zatvoru, od ukupno trineast osuđenih na zatvor. Za veleizdaju su osuđeni i njegova braća Veljko na istom suđenju na smrt vješanjem, a Branko u Banjalučkom procesu na 14 godina teške tamnice.
Na 6 nedjelja zatvora bez priznanja olakšica za političke krivce, Vrhovni sud je osudio i sestru Staku, pošto je u pismu bratu Branku, izvještavajući ga o Veljkovoj smrti, navela kako im je brat „bio junak i da je mirno umro”, slaveći time pokojnikovo djelo.
