Poslije masovnog ubijanja Srba i Jevreja u Sanskom Mostu i okolnim selima, 1941. godine, od strane ustaša i njihovih poslušnika, pristupilo se agitaciji sa pripremljenim izjavama i hrvatskim molitvenicima za prelazak Srba iz pravoslavne u rimokatoličku vjeru.
Pokrštavanje iz straha
Pod takvom propagandom, isprepadani Srbi, uglavnom žene i djeca, jer su muškarci dijelom pobijeni, dijelom pobjegli od kuća, prihvatali su da se pokrste, odnosno pređu iz pravoslavne u rimokatoličku vjeru, da bi nekako sačuvali žive glave.
Prisiljene izjave i obećanje bezbjednosti
Od Srba prije pokrštavanja tražene su izjave da pristaju na to pokrštavanje, tj. dobrovoljno prihvatanje rimokatoličke vjere, uz neku garanciju životnog opstanka.
Molitvenici i promjena molitvenog jezika
Sjećam se da je prije prekrštavanja iz dijeljenih nam molitvenika trebalo da naučimo poneku rimokatoličku molitvu, kao što je Očenaš, Zdravo Marijo itd. Tako da Očenaš više nije počinjao riječima: Oče naš, iže jesi…, već: Oče naš koji jesi…. Sjećam se da sam napamet znao Očenaš, a mislim da Zdravo Marija nisam ni počinjao učiti… To prekrštavanje, koliko se sjećam, trajalo je oko dva mjeseca.
Scena pokrštavanja u dvorištu crkve
U toku pokrštavanja, jednog dana naša mati Milica i sinovi Toma, Vladija, Slavko, Đuro i Miloš, bez oca koji je nešto ranije pobjegao sa strijeljanja od ustaša, sa mnogo ostalih srpskih porodica, našli smo se u dvorištu katoličke crkve u Sanskom Mostu, radi pokrštavanja.
Nada u spasenje
Čekajući na red da uđemo u katoličku crkvu da bi nas pokrstili, slušali smo kako negdje u Dabru pucaju topovi…
Da li su to bili topovi ili puške ili možda dinamit u to vrijeme, mi, žene i djeca, nismo uopšte znali, ali smo između sebe šaputali da to vjerovatno pucaju naši i da će brzo doći da nas oslobode sadašnjih muka.
Mama Milica i nas petoro djece, slušajući to pucanje, nadali smo se da se tamo gdje se puca nalazi i naš otac Milan o kome nismo ništa znali nakon što je pobjegao od kuće kada su ustaše došle da ga ubiju.
Poniženje i strah tokom obreda
To prekrštavanje u katoličkoj crkvi za nas je bilo mučno, posebno kada smo morali da gutašmo hostiju, koju nam je pojedinačno davao katolički sveštenik. Ne sjećam se da nas je pitao da li znamo napamet koju vjersku molitvu. Vjerovatno da to nije bio vjerski ceremonijalni običaj.
Obaveza isticanja tabli na kućama
Poslije prekrštavanja morali smo na naše kuće postavljati drvene tablice, a koje nam je, svakako za novac, pisao jedan katolik, ime sam mu zaboravio, ali koliko se sjećam imao je kuću u Zdenskoj ulici, negdje kod kuće Sakradžija. Na tim tablicama pisalo je: OVO JE RIMOKATOLIČKA KUĆA.
Susret sa ustašom i čudo spasa
Tu tablicu kao trinaestogodišnji dječak dobro sam zapamtio. Naime, jednog dana sam bio u kovačkoj radionici komšije katolika, Ante Sorića, kada je ušao jedan meni nepoznati ustaša i upitao Antu:
„Ante, zašto su na ovim kućama vaših komšija postavljene tablice sa natpisima OVO SU RIMOKATOLIČKE KUĆE?“
Ante mu je odgovorio: „To su bili pravoslavci, a sada su prešli u rimokatoličku vjeru.“
Na moju veliku sreću, Ante mu nije rekao da sam se i ja pokatoličio, jer bi možda taj ustaša i sa mnom svršio po kratkom postupku.
Nova nada u otpor
Poslije pokrštavanja situacija je barem kod nas bila nešto snošljivija, a istovremeno je počeo da se stvara NOP, kao otpor Njemcima i njihovim ustaško-domobranskim trabantima, a u cilju zaštite našeg naroda.
Izvor: Tomo Đurđević, PREKRŠTAVANJE, ŠUŠNJAR 1941. – ZBORNIK SAOPŠTENJA I SVJEDOČENJA SA TREĆEG OKRUGLOG STOLA održanog u Oštroj Luci 1. avgusta 2013. godine.
