Zrinko, čovjek u ranim četrdesetim, kao da je tak sad počeo da osjeća život. Tačnije, njegove nus efekte, koje mnogi nazivaju život.
Mnogi ljudi se u ovoj dobi kaju zbog gluposti iz adolescencije i mlađih dana, a kod Zrinka je bilo suprotno. Žalio je što je ćutao i kad je trebalo, a i kad nije, što nekima nije razbio glavu, zapalio kuću, polomio prozore, izvrijeđao nepoznate stare ljude, a koji su se pravili vječito ljuti, pa ih koji put i nogom lupio i to baš jako, isto tako i mlađe, samo mnogo više, sačekao ih iza leđa, jeste da to nije u redu, ali, šta jeste, mlatio ih jako po leđima sa maskom na licu, pa onda po glavi, pa onda po trbuhu, nogama, po čitavom tijelu. Da, naročito one koji su mu se zamjerili.
Trpio je Zrinko iz dana u dan, iz godine u godinu
Ali ne. Nije imao hrabrosti, a ni čovjekomržnje. Kad god bi tako nešto pomislio duboko se kajao, dobijao, čak i neurotske napade. A mogao je bez ikakvih zakonskih posledica da niko ne zna da ih bar iz dna duše i srca prokune, ali ne, opet, to bi mu bilo i teže od prvog. Trpio je Zrinko iz dana u dan, iz godine u godinu.
Završio je radni vijek i otišao negdje. Niko nije znao gdje. Takva je bila situacija da se niko nije ni interesovao za njega, posebno od onih kojima je želio osvetu. Prošlo je sve i teklo svojim tokom. Policija je prijavila nestanak osobe kao nestanak pseta.
Susret u šumi
Jednom, dok je u šumi koračao iz lova, kasno uveče, čovjeku, koji je bio posebno nečovječan prema Zrinku, stao je na sred šumskog puta vuk. Neobično se ponašao, nije bježao, niti se uplašio, samo ga je prekorno životinjski, ali opet ljudski posmatrao.
Čovjek je pucao u zrak, pa onda u vuka, ali je promašio, htio je da puca još, ali ne, nije imao više municije. Stajao je ispred krvoločne životinje očekujući njen napad, bespomoćno. Ali, vuk mu se obratio Zrinkovim ljudskim glasom.
Prepoznaješ li me, Ivane? Da, odgovori isti, drhteći. Htio sam mnogo puta da vam se osvetim, ali nijesam. Bog mi je dozvolio da ti se javim u ovom obličju da preko tebe. da svima kažem kako nijeste ni bili vrijedni osvete, provesti i minut zbog takvih na robiji, niti trpjeti grižu savjesti. Ne, ni ne prezirem vas, ovo je moja osveta. Vuk se potom okrenu i polako ode svojim neznanim putem.
Epilog
Ivan je sigurno sat vremena stajao na istom mjestu, ukočen. O, ovome je ćutao, znajući da mu niko neće vjerovati. Posle nekog vremena se teško razbolio, pričao je bolničarima, ljekarima i rodbini o susretu sa vukom. Ovi su to prepisivali bolesti, misleći da su u pitanju halucinacije.
Ivan je umro. Ali do četrdeset dana grobari su tvrdili da vide vuka na njegovom grobu, kako pobjedonosno zavija. Da li je u pitanju isti, kao i onaj koga je Ivan sreo one noći, niko nije znao. Ali, ko god je čuo za ovu priču, budila mu je jezu. Auuuuu.
