U svom značajnom govoru na Američkom univerzitetu u Vašingtonu prije 61 godinu, u kojem je kontroverzno tražio mir sa Sovjetskom Rusijom i kraj Hladnog rata, predsjednik Džon F. Kenedi je rekao:
„Iznad svega, dok branimo sopstvene vitalne interese, nuklearne sile moraju izbjegavati one konfrontacije koje protivniku ostavljaju izbor između ponižavajućeg povlačenja ili nuklearnog rata. Uvođenje takve prakse u doba nuklearnog oružja bio bi dokaz samo bankrota naše politike — ili kolektivne želje za smrću čovječanstva.“
Dvadeset osam godina kasnije, administracija Bila Klintona i sve naredne američke administracije, kulminirajući možda najneodgovornijom do sada, dokazale su bankrot američke politike čineći upravo suprotno od onoga što je Kenedi savjetovao, pokazujući odlučnost da ponižavaju i zastrašuju nuklearno naoružanu Rusiju.
Danas je stigao najstrašniji trenutak, onaj kojeg su se generacije plašile. Sjedinjene Države su u ponedjeljak nastavile da provociraju Rusiju američkim i britanskim raketnim napadima na rusku teritoriju, ispaljenim iz treće zemlje od strane američkog i britanskog osoblja, ignorišući nedvosmisleno jasno upozorenje Moskve da to može dovesti do nuklearnog konflikta.
Ispaljujući direktno na Rusiju svoje rakete ATACMS i Storm Shadow, SAD i Velika Britanija, koje Rusija nije napala, dale su Moskvi „izbor između ponižavajućeg povlačenja ili nuklearnog rata“. Ponižavanje Rusije počelo je završetkom Hladnog rata koji je Kenedi priželjkivao, ali ne pod uslovima koje je on zamišljao. Uprkos obećanju Džordža H. V. Buša da se neće prepuštati trijumfalizmu, upravo je to postalo pravilo kada je Klinton došao na vlast.
U devedesetim godinama, Volstrit i američke korporacije preplavile su bivši Sovjetski Savez, okomile se na njegove ogromne prirodne resurse, opljačkale ranije državne industrije, obogatile se, stvorile oligarhe i osiromašile ruski, ukrajinski i druge narode bivšeg SSSR-a. Poniženje se pojačalo odlukom devedesetih da se NATO proširi na istok, uprkos obećanju koje je poslednjem sovjetskom premijeru Mihailu Gorbačovu dato u zamjenu za ujedinjenje Njemačke.
Čak je i Vašingtonov čovjek u Kremlju, Boris Jeljcin, u početku protivio širenju NATO-a, dok je senator Džo Bajden to podržavao, iako je znao da će to izazvati rusko neprijateljstvo.
Nakon osam godina dominacije SAD i Volstrita, Vladimir Putin je postao predsjednik Rusije na dočeku Nove godine 1999. godine. Tražio je prijateljstvo sa Zapadom. Ali 2000. godine Klinton ga je ponizio odbivši njegov zahtjev za pridruživanje Rusije NATO-u u roku od samo nekoliko sati.
Rusija je nakon završetka Hladnog rata težila da bude prihvaćena od strane zapadnog svijeta, ali, kako je Putin rekao, SAD su nas „prevarile“. Nijesu mogle da poštuju nezavisnost Rusije kada je bilo toliko novca koji se mogao zaraditi — i koji se i dalje zarađuje. Putin je potom zatvorio vrata zapadnim uljezima kako bi obnovio ruski suverenitet i dostojanstvo, što je na kraju razbjesnilo Vašington i Volstrit. Ovaj proces se nije desio u nezavisnoj Ukrajini, koja je ostala podložna zapadnoj dominaciji.
10. februara 2007. godine, povrijeđeni Putin je održao govor na Minhenskoj bezbjednosnoj konferenciji u kojem je osudio agresivni unilateralizam SAD, rekavši:
„Jedna država, i to, naravno, prije svega Sjedinjene Države, prevazišla je svoje nacionalne granice na svaki mogući način. Ovo je vidljivo u ekonomskim, političkim, kulturnim i obrazovnim politikama koje nameće drugim narodima. Pa, ko to voli? Ko je zbog toga srećan?“
Posebno se fokusirao na širenje NATO-a na istok, rekavši:
„Imamo pravo da pitamo: protiv koga je namjenjeno ovo [NATO] proširenje? I šta se desilo sa uvjeravanjima koja su naši zapadni partneri dali nakon raspada Varšavskog pakta? Gdje su te izjave danas? Niko ih se više ni ne sjeća. Ali dozvoliću sebi da podsjetim ovu publiku šta je tada rečeno. Želio bih da citiram govor generalnog sekretara NATO-a, gospodina Vernera, u Briselu 17. maja 1990. On je tada rekao: ‘Činjenica da smo spremni da ne postavimo NATO vojsku izvan njemačke teritorije pruža Sovjetskom Savezu čvrstu bezbjednosnu garanciju.’ Gdje su te garancije?“ Putin je govorio tri godine nakon što su baltičke države, bivše sovjetske republike koje se graniče sa Rusijom, pristupile Zapadnom savezu. Zapad je ponizio Putina i Rusiju ignorišući njihove legitimne brige, kada je 2008. godine, samo godinu dana nakon njegovog govora, NATO saopštio da će Ukrajina i Gruzija postati članice. Četiri druge bivše članice Varšavskog pakta pridružile su se NATO-u 2009. godine.
Vilijam Burns, tadašnji ambasador SAD u Rusiji, a danas direktor CIA, upozorio je u depeši poslatoj Vašingtonu, koju je otkrio Vikiliks:
„Ministar spoljnih poslova Lavrov i drugi visoki zvaničnici ponovili su snažno protivljenje, ističući da bi Rusija dalje širenje NATO-a na istok vidjela kao potencijalnu vojnu prijetnju. Proširenje NATO-a, posebno na Ukrajinu, za Rusiju je ‘emocionalno i neuralgično’ pitanje, ali strateški razlozi takođe leže u osnovi snažnog protivljenja članstvu Ukrajine i Gruzije u NATO-u. U slučaju Ukrajine, ovi razlozi uključuju strahove da bi to pitanje moglo potencijalno podijeliti zemlju na dva dijela, što bi dovelo do nasilja ili čak, kako neki tvrde, građanskog rata, koji bi primorao Rusiju da odluči da li da interveniše.“
U novembru 2009. godine Zapad je ponovo ponizio Rusiju odbacivši bez razmatranja njen predlog za novi bezbjednosni aranžman u Evropi. Moskva je predstavila nacrt prijedloga za bezbjednosnu arhitekturu za koju je Kremlj smatrao da bi trebalo da zamijeni zastarjele institucije kao što su NATO i Organizacija za evropsku bezbjednost i saradnju (OEBS). Godine 2014. Sjedinjene Države su pokrenule pitanje Ukrajine organizujući puč, raspirujući ono na šta je Burns upozorio kao na „strahove“ da bi to „moglo potencijalno podijeliti zemlju na dva dijela, što bi dovelo do nasilja ili čak, kako neki tvrde, građanskog rata, koji bi primorao Rusiju da odluči da li da interveniše.“
Vlada koju su instalirale SAD napala je etničke Ruse u otcijepljenom regionu Donbasa, koji su branili svoja demokratska prava protiv puča. Izbio je građanski rat, kao što je Burns upozorio. Rusija je sa Evropom dogovorila formulu mira, Minske sporazume, koji bi zadržali autonomni Donbas unutar ukrajinske države. Ove sporazume je podržao Savjet bezbjednosti UN-a.
Ali oni su propali. U decembru 2022. godine, bivša njemačka kancelarka Angela Merkel otkrila je zašto. Ona je suštinski priznala da je Zapad prevario Rusiju da pomisli da je pristala na mir, dok je u stvarnosti NATO kupovao vrijeme da naoruža i obuči Ukrajinu za rat protiv Rusije. Bilo je to još jedno otvoreno poniženje Moskve, koja je, kako bi Putin rekao, „nasjela“.
Pre intervencije u Ukrajini, Rusija je u decembru 2021. posljednji put pokušala da predloži nacrt ugovora SAD-u i NATO-u, predlažući novu bezbjednosnu arhitekturu za Evropu. Prema tom prijedlogu, NATO bi povukao svoje trupe i projektile iz novih članica NATO-a u istočnoj Evropi. Zapad je i ovaj put sa visine odbacio prijedloge, uprkos ruskim upozorenjima o ratu.
U februaru 2022. godine, u noći kada je Putin najavio intervenciju Rusije u ukrajinskom građanskom ratu, govorio je o tome kako je Zapad više puta ponižavao Rusiju ignorišući njene legitimne bezbjednosne brige, uključujući i one etničkih Rusa u Donbasu. Kao glavni razlog za vojnu intervenciju naveo je ono što Rusija vidi kao egzistencijalnu prijetnju zbog širenja NATO-a.
Rusija je očigledno imala dovoljno 30 godina nepromišljene zapadne arogancije. Putin je poručio svijetu:
„Naše najveće brige i strahovi su osnovne prijetnje koje su neodgovorni zapadni političari stvarali Rusiji dosljedno, grubo i bezobzirno iz godine u godinu. Govorim o širenju NATO-a na istok, koje svoju vojnu infrastrukturu sve više približava ruskim granicama.
Činjenica je da smo tokom posljednjih 30 godina strpljivo pokušavali da postignemo dogovor sa vodećim zemljama NATO-a oko principa jednake i nedjeljive bezbjednosti u Evropi. Kao odgovor na naše prijedloge, uvijek smo se suočavali sa ciničnom prevarom i lažima ili pokušajima pritiska i ucjena, dok je Sjevernoatlantska alijansa nastavljala da se širi uprkos našim protestima i zabrinutostima. Njena vojna mašina se kreće i, kako sam rekao, približava se našim samim granicama. Zašto se to dešava? Odakle ova drska praksa potcjenjivačkog odnosa sa visine, sa pozicije izuzetnosti, nepogrešivosti i svemoći? Šta objašnjava ovaj prezrivi i omalovažavajući stav prema našim interesima i apsolutno legitimnim zahtjevima?“
Putin je izjavio da su Amerikanci „prevarili“ Rusiju lažima o širenju NATO-a. Podsjetio je na:
„obećanja da NATO neće širiti svoje granice na istok ni za jedan inč. Da ponovim: prevarili su nas, ili, jednostavno rečeno, obmanuli. Naravno, često se čuje da je politika prljav posao. Možda i jeste, ali ne bi trebalo da bude ovako prljava, ne do ove mjere. Ovakvo ponašanje prevaranata protivno je ne samo principima međunarodnih odnosa, već prije svega opšteprihvaćenim normama morala i etike.“
Putin je rekao da je Rusija dugo željela saradnju sa Zapadom. „Oni koji teže globalnoj dominaciji javno su označili Rusiju kao svog neprijatelja. Uradili su to nekažnjeno. Nemojte se zavaravati, nisu imali razloga da se tako ponašaju“, izjavio je.
Raspad Sovjetskog Saveza, rekao je on, doveo je do ponovne podjele svijeta i promjene međunarodnog prava i normi. Bile su potrebne nove pravila, ali umjesto toga:
„… vidjeli smo stanje euforije izazvano osjećajem apsolutne superiornosti, neku vrstu modernog apsolutizma u kombinaciji sa niskim kulturnim standardima i arogancijom onih koji su donosili odluke koje su odgovarale samo njima.“
Ko je sada ponižen?
Poslije skoro tri godine velikog sukoba u Ukrajini, upravo Sjedinjene Države, Evropa i posebno Džo Bajden suočavaju se sa poniženjem.
Rusija je pobijedila u ratu: ekonomski, informativno (osim na Zapadu) i na terenu. Bajden će se jedva održavati do 20. januara zaluđujući se da Ukrajina može pobijediti. Međutim, on je izjavio da je dozvolio SAD-u da napadne Rusiju sa ukrajinske teritorije kako bi pomogao Ukrajini da zadrži dovoljno ruske teritorije zauzete u Kursku tokom ljeta, kako bi imala čime da trguje u pregovorima o prekidu neprijateljstava. Drugim riječima, on mora znati da je Ukrajina izgubila rat.
Ali ovo nije bio rat za odbranu Ukrajine. Ovo je bio rat za svrgavanje ruskog lidera, kako je Bajden priznao, i za ponižavanje Rusije kako bi se vratila u svoje stanje potčinjenosti iz devedesetih godina — rat koji i dalje traje.
U svom govoru, Kenedi je tražio svjetski mir. Pitao je:
„Na kakav mir mislim? Kakav mir tražimo? Ne Pax Americana koji se svijetu nameće američkim oružjem. Ne zagrobni mir, niti sigurnost robova. Govorim o istinskom miru, onom koji čini život na Zemlji vrijednim življenja, onom koji omogućava ljudima i narodima da rastu, da se nadaju i da grade bolji život za svoju djecu — ne samo mir za Amerikance, već mir za sve muškarce i žene — ne samo mir za naše vrijeme, već mir za sva vremena.“
Bajden i drugi zapadni lideri uložili su previše svog ponosa, kredibiliteta i novca svojih građana u pokušaj da upotrebe „američko oružje rata“ kako bi Rusiji nametnuli Pax Americana. Prisiljavaju Moskvu da bira između ponižavajućeg povlačenja i nuklearnog rata.
Dokle misle da mogu da guraju Rusiju ovog puta?
