Tog jutra je zazvonio sat da Endru ne bi zakasnio na posao i da bi stigao na vrijeme. Međutim, desilo se nešto neočekivano. U trenutku buđenja, poludio je. Čudno, ali je tako. Ludilo se manifestovalo, baš u trenutku kad je otvorio oči, i na na pamet mu je došla fatalna pomisao.
Ona ga je dokrajčila, da se dugo vremena nalazio u nekoj vrsti bunita, izgubio je pojam o vremenu, a što je najgore o sebi samom. Da, o sebi samom. Dolazili su ljudi da vide šta je sa njim, ali on je samo stajao neprirodno ukočen, ne odgovarajući ništa. Svi su se čudili šta se desilo? Uradili su sve pretrage, ali doktori nijesu ništa otkrili. Čovjek je i dalje stajao ukočen. Nakon, primanja injekcija pokreti su mu se malo povratili, ali i dalje nije pričao.
Horor uživo
A šta se dešavalo sa Endruom? Sve te ljude koji su o njemu brinuli, kao i medicinsko osoblje u bolnici u kojoj je boravio, vidio je kao kakva čudna stvorenja, koja nije mogao da definiše, nije ni imao te mogućnosti zbog jakih ljekova. Ovo je bio horor uživo. Bez obzira na otupjelost od medikamenata, u njegovoj duši je ostao veliki strah, kao stvrdnuti kamen. Prošle su godine.
Endru je i dalje ležao u bolnici, nepopravljiv, kao biljka. Sažaljevali su ga svi ranije, ali vrijeme čini svoje, tako da su zaboravili na njega i najbliži. Bio je dosadni član te ustanove, kakvih ima mnogo. Nastavljali su u bolnici sa ljekovima, da ne bi pravio kakve probleme, ali nikad nije ni pokazao bilo kakvu agresivnost. Da li od ljekova ili čega već, pored duševne bolesti i tjelesno se poprilično razboleo.
Povratak glasa
Čuo je doktora kako nekom, najvjerovatnije medicinskoj sestri kaže, gotovo je, pacijent neće dočekati jutro. U tom trenutku Endru kao da se povratio nakon višegodišnjeg bunita, dozvao je doktora, koji je na njegovo zaprepašćenje brzo stigao, iznenađen, jer pacijent nikad ni jednu riječ nije rekao.
Doktore, htio bih da vam nešto kažem. Recite, reče ovaj. Znate li zašto sam došao u ovakvo stanje, koje godinama traje? Ne, odgovori doktor. Zbog jedne pomisli, koja mi se javila ono jutro kad sam se probudio za posao. Koje pomisli, radoznalo će doktor? Pomisao, koja mi se javila, bila je ova ,,ko sam ja“. Molim, šta pričate, došli ste godinama u onakvo stanje zbog te jedne čudne zapitanosti u stanju jutarnjeg prvog buđenja, bolje reći bunita? Šta vas je toliko prestrašilo u toj pomisli?
Osetio sam potpunu izgubljenost i postao sam sebi stranac
Nije lako objasniti, nastavi pacijent, u trenutku kad mi je ta pomisao pala na um, osjetio sam potpunu izgubljenost, postao sam sebi stranac, kao i ljudi oko mene, pa i čitav svijet. Bilo je to nešto poput buđenja iz nečeg. Mogao sam možda da se povratim i nastavim život, bio sam nešto između normalnosti i ludila u koje sam zapao. Nekako je stvar otišla na stranu ludila.
Kad sjutra umrem, pošto ću biti sahranjen na bolničkom groblju, stavite epitaf, ,,Endru Vilson, pacijent ove bolnice, poludio i vjerovatno umro, usred nesrećne okolnosti da mu u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu, padne na um pomisao, ko sam ja“.?
Napuštena bolnica
Više ove bolnice odavno nema. Ostala je napuštena zgrada, obrasla mahovinom, kao i bolničko groblje. Mnoga su se imena na spomenicima stanara ove zgrade izbrisala. Pomalo je vrijeme načelo i Endruov spomenik, na kojem i dalje stoji ista zapitanost. ,,Ko sam ja“?
