Kad god se hrvatska srbofobija vidljivo pokaže, hrvatski političari bez srama i blama odmah posegnu za prvim povodom koji se ukaže da se „pospu pepelom“ (kako kaže narodna izreka), ali pritom da se za namerno načinjeni srbofobni gest ne izvinjavaju!
Tako su posle one sramne ankete na području pogođenom zemljotresom na Baniji, sada na sva zvona udarili u hvalospeve Josifu (a ne Josipu) Runjaninu, kompozitoru današnje hrvatske himne, koji je bio austrijski graničarski oficir, ali Srbin, te je tako baš pogodan za primer navodne hrvatsko-srpske saradnje.
O tome je na starom novosadskom pravoslavnom groblju tako nadahnuto govorio i „Hrbin“ Milorad doveden iz Zagreba, i to u prisustvu delegacije hrvatske nacionalne manjine u Srbiji kao šlaga na torti, za upotrebu u novoj (staroj) priči o primerima svetle budućnosti koja samo što nije stigla, ali…
Priča o himni i korišćenju srpskog nasleđa
Zapravo je tu reč o hrvatskoj ujdurmi nakon ujedinjenja 1. decembra 1918. godine kada je trebalo stvoriti obeležja nove države SHS. Tada se hrvatski političari opsetiše da je još 1891. godine povodom gospodarske (privredne) izložbe Hrvatsko-slavonske komore u Kraljevini Ugarskoj, na prigodnoj svečanosti u Zagrebu intonirana pesma „Lijepa naša domovino“, koju je daleke 1846. godine komponovao Srbin Josif Runjanin, koji je tada već odavno počivao na novosadskom pravoslavnom groblju!
Taman idealno za buduću zajedničku himnu, koja već ima prvu strofu srpske himne „Bože pravde“, te su tako i Slovenci mogli da dodaju svoju pesmu „Naprej zastave slave“, kako bi se objedinilo navodno narodno zajedništvo, onaj nedosanjani san kralja Aleksandra!
Istina o nastanku muzike za „Lijepu našu“
Činjenica je da je mladi austrijski oficir pesmu hrvatskog pesnika Antuna Mihanovića koju je pročitao u listu „Danica“ u srpskoj čitaonici u gradu Glini, spontano komponovao zato što mu se naročito svidela, pritom koristeći melodiju iz italijanske opere Lučija od Lamermura jer se upravo vratio sa ratišta iz daleke Italije, gde je tada njegov graničarski puk ratovao za bečkog cara!
Sudbina pesme nakon Runjaninove smrti
Za svoga života, nije Runjanin ni znao da će ta pesma najpre postati deo jugoslovenske kraljevske himne, pa potom himna u klerofašističkoj NDH, da bi nakon pobede HDZ na izborima u maju 1990. godine odmah bila proglašena hrvatskom himnom, iako jelte današnja Hrvatska počiva na antifašističkim tekovinama, kako uporno trube hrvatski čelnici.
Dok „slikopisni zapisi“ (čitaj: filmski žurnali) sa Istočnog fronta pokazuju da upravo uz tu himnu poglavnik Pavelić deli kapom i šakom odlikovanja dičnim hrvatskim vitezovima, koji brane „ujedinjenu Evropu od komunističke pošasti“ (i to na ruskoj zemlji!).
Runjanin kao kompozitor srpske vojničke pesme
Kao vrestan muzičar, komponovaće Runjanin i „GRANIČARSKU PESMU“ koju će srpski narod prihvatiti pod imenom „Rado ide Srbin u vojnike“, pevajući je tokom borbi za srpsku nezavisnost u ratu 1848/49. sa mađarskom vojskom u Vojvodini, u kom će učestvovati i on sam kao oficir u krajinskoj regimenti kojom komanduje austrijski general Josif Jelačić, koga će austrijski car potom za revnosnu službu proglasiti plemićem!
Beč, Jelačić i novine „Srbobran“
Da bi tada odbranio Beč od Mađara i sačuvao carevinu, imenovaće car Franc Jozef namenski Jelačića za bana u Zagrebu koji je tada nazivan AGRAM, gde su bile štampane ćirilicom novine „Srbobran“, koje su čitali pismeni i Srbi i Hrvati jer su novinari pisali neopterećeni nacionalnom pripadnošću, o socijalnim problemima stanovnika varoši!
Danas u ovakvoj demokratskoj Hrvatskoj članici EU, nezamislivo je da se štampa novina na ćirilici i još da se zove „Srbobran“, a ona EU-priča o navodnim ljudskim i građanskim pravima je još uvek tu, kad i ako zatreba!
Paradoks tolerancije i medijske slobode
Međutim, uprkos raznih drugosrbijanskih autošovinista koji uporno trube o opasnom „srpskom fašizmu“, u današnjoj Srbiji izlaze na latinici novine hrvatske nacionalne manjine koje se zovu „HRVATSKA RIJEČ“ i niko ne razbija štamparske mašine, niti lomi table na zgradi gde je redakcija, jer Srbi nisu opterećeni mržnjom iako je nad njima počinjen genocid u NDH koji ti isti autošovinisti uporno negiraju, što pokazuje i aktuelna sramna polemika oko filma „Dara iz Jasenovca“, koji je ipak svojeobrazna prva lasta koja nagoveštava proleće!