Kako je istorija najbolja učiteljica života, a mi kao narod ponekad i najgori đaci, vidi se i na primjeru koji je zgrozio javnost ovih dana. Srpski istoričar Nemanja Dević našao se na udaru, svakako radikalizovanog i instruisanog dijela javnosti. Sramni plakati pojavili su se polijepljeni širom Ravne Gore, sa sadržajem koji ne govori ništa o Nemanji, ali sve govori o autoru ili eventualno naručiocu istih.
Naš istoričar Dević uhvatio se, još od najranije mladosti, u koštac sa najvećom enigmom i vododelnicom srpske istorije – ali i danas izazivačem podjela – Drugim svjetskim ratom. Njegova istraživanja i knjige već su, uprkos njegovim još relativno mladim godinama, postala krucijalna i vitalna djela za razumijevanje perioda iza nas, ali i za prevazilaženje podjela i težnju ka jedinstvu.
Kako nisu svi istoriji pristupili kao nauci, nego kao ideologiji, brzo se Nemanja našao na udaru raznih, prije svega, šarlatana i onih koji žive od istorije, a ne za istoriju. Pomršeni računi onima kojima istina nije bitna, nego relativna i zavisna od njihovog populizma, doveli su do toga da istina postane najveći neprijatelj. Targetiranje i etiketiranje, kao nažalost najprizemniji vid obračunavanja, postali su jasan ishod u nedostatku kontraargumenata.
Tako je Nemanja, koji živi bunt i otpor Ravne Gore, postao meta baš na pomenutom mjestu – koje simboliše srpsku golgotu i potrebu za jedinstvom. Autor plakata je toliko „hrabar“ da se duboko krije iza svoje anonimnosti.
Istina – a posebno srpska istina – uvijek je bila razapeta, uvijek je stradala, ali pošto je bila s Bogom i od Boga, uvijek je vaskrsavala. To nas uči istorija koja ne pamti zlotvore, niti one koji se služe sramnim činima. Naša istorija je viteška, puna časti i poštenja. „Junaštvo je kada sebe branim od drugoga, čojstvo je kada drugoga branim od sebe“, kaže Marko Miljanov – izreka koja odzvanja snažnije nego sramni plakati.
No, varaju se ako misle da je Nemanja sam. Dosta nas je jataka koji se zgražavamo nad ovako jeftinim napadima, ali koji nećemo ostati nijemi. I nije to prvi put da se istorija zloupotrebljava, ali svaki takav pokušaj ostavlja gorčinu — ne zbog snage tih udaraca, već zbog bede onih koji ih zadaju. Nemanja Dević nije prvi istraživač koji je stao na stranu istine, makar to značilo da će hodati putem prepunim kamenja.
U vremenima kada se lakše prodaje zabluda nego što se brani istina, svaki istraživač postaje svjedok i mučenik. Ali, to je i blagoslov — jer jedino što istorija na kraju priznaje jesu djela, ne utisaci. Zato će Devićevo ime, a s njim i njegova borba, ostati zapisani među onim rijetkim, koji su nosili barjak znanja u doba konfuzije.
Oni koji ga sada proganjaju plakatima, sjutra će biti zaboravljeni i poniženi — ne od strane bilo kakve institucije ili moći, već od same istorije, koja ima najoštriji sud. Jer istina ne treba da viče — ona preživljava.
Nemanja Dević danas ne stoji sam. Uz njega stoje oni koji vjeruju da se istorija ne smije koristiti kao oružje, nego kao ogledalo. A u tom ogledalu se, prije svega, vide oni koji se ne boje da u njega pogledaju. U njemu stoji i lik čovjeka koji nije poklekao, iako mu je ponuđeno mnogo razloga da ćuti. To je lice srpskog istoričara koji je izabrao put časti, a ne udobnosti. A to je, u ovom vremenu, najveći podvig.
Nebojša Lazić,
teolog
