Neobično. Na nebeskom horizontu se primjećuju odbljesci sunčeve svjetlosti zore. Ostroška stijena već sija. Odraz svjetlosti od tvrdi kamen stvara utisak da stijena gori žarom. Glava Zete spava pokrivena razrijeđenom maglom. Božija ljepota stajala je preda mnom. Kako su zraci postajali sve vertikalniji i jači, tako se ispred mene raskrilio bijeli manastir. Januar je 25. Veoma je malo ljudi, osim jutarnjeg oštrog vazduha i blagog povjetarca koji se odbija od stijenu praveći šum, ništa se drugo nije čulo. Sa dubokim poštovanjem posmatram prizor ispred sebe i razmišljam o drevnom pravoslavnom manastiru Sumeli koji se nalazi u Trabzonu u Turskoj i to na litici planine Karadag. Baš ovaj naziv planine Osmanlije su dale i Zeti, nakon njenog pada 1499. godine. Čini se da je Sveti Vasilije spojio drevnu pravoslavnu svetinju, nemanjićko, svetosavsko nasljeđe i hercegovačku pravednost, pa kao novi Sveti Sava u drugom vremenu, ne predajući se vrtlogu zla, ovdje sagradio bedem pravoslavlja.
Ovdje, sa ove visine, vidjela se Bjelopavlićka ravnica koja se pružala od Glave Zete, na jednom od izvorišta istoimene rijeke koja se, pak, i danas kao i tada vijuga, na nekim mjestima ponirući, pa ponovo izvirući sve do njenog ušća sa Moračom kod zidina slavne Dioklije. Ovdje, u svojoj živopisnoj arhijerejskoj odeždi već više od 350 godina nalaze se mošti Svetog Vasilija. Njegove mošti i danas bdiju, krijepe i osnažuju. Istoričar u meni se prisjeća datuma 21.3.1946. godine kada je donijeta Odluka o ukidanju vjerske nastave u tadašnjoj NRCG, kao i činjenice da je te iste godine započeto sprovođenje agrarne reforme u kojoj je Srpskoj pravoslavnoj crkvi oduzeto oko 70 000 hektara zemlje. Druga Metohija, pomislih.
Zaista, idući kroz Crnu Goru sretaćete mnoga sela, danas i gradove, ali još više crkvišta i crkvina. Neke su ranohrišćanske, neke srednjovjekovne, a neke Petrovićke. Sve čine nit koja povezuje vijekove, spajajući Petra Lovćenskog Tajnovidca, Petra Cetinjskog, Svetog Vasilija, otačastvo Svetog Save koji tu dade da se osnuje Zetska episkopija, zemlju Svetog Jovana Vladimira sa jedinstvenom sakralnom arhikteturom drevne Sirije i Palestine.
I onda, čudesni Ostrog, kao kruna gradnje, kao bedem i stožer. Tvrde stijene još uvijek pamte bujicu metaka i bezbroj pokušaja da se neprijatelj domogne manastira. Ali svaki put njihova vojska se odbijala od padine strmog Ostroga. Priroda i duša ovdje upijaju blagodatni vazduh, dok Sveti Vasilije svojim blagoslovom dodiruje srce.
(Ikonu je ikonopisla i autor teksta je Svjetlana Samardžija, samostalni stručni saradnik za memorijalizaciju i kulturu pamćenja Grada Istočno Sarajevo i doktorand istorije Filozofskog fakulteta u Beogradu)
