Prijevremeni predsjednički izbori zakazani za 23. novembar predstavljaju, u suštini, kulminaciju jednog političkog apsurda koji se godinama gradio u Bosni i Hercegovini. Ove izbore nije proizveo ni narod, ni institucije, već mehanizam kojim se dugo upravlja ovom zemljom izvan njenih ustavnih okvira.
Izbori za predsjednika Republike Srpske, Narodnu skupštinu Republike Srpske, Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH i Predsjedništvo BiH se održavaju svake četiri godine. Ti, opšti, izbori trebali su biti održani sljedeće godine u oktobru. Ipak, građani Republike Srpske će na birališta u novembru. Svega 11 mjeseci prije redovnih izbora.
A do njih je došlo nakon presude legitimno izabranom predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku kojom je proglašen krivim za nepoštovanje odluke visokog predstavnika, čime mu je prestao mandat predsjednika Republike. Za neupućene – Bosna i Hercegovina ima svojevrsnog tutora u ličnosti visokog predstavnika koji ima moć da mijenja zakone, pa čak i Ustave. Da, jedan čovjek može da poništi sve što donesu legitimna politička tijela. I ako ne poštujete takvu odluku, bićete sankcionisati. I bukvalno, ako bi visoki predstavnik donio zakon da noć nastupa u 8 ujutro, ako se tome usprotivite – odgovarate krivično.
I intervencionizma visokih predstavnika je bilo od samog nastanka ove i ovakve Bosne i Hercegovine. Ranije su to radili direktno, pod prijetnjom vojne intervencije na Republiku Srpsku. Tako smo imali slučajeve da se u jednom danu više od 50 funkcionera smijeni. Odlukama visokog predstavnika i ranije su smjenjivani predsjednici. Najpoznatiji slučaj je smjena Nikole Poplašena. Baš u to vrijeme, odluku o smjeni Poplašena pozdravio je i Milorad Dodik.
Sada se to radi mnogo ušminkanije. Prepoznali su i strani tutori da takvo nasilje nije prihvatljivo, pa su svoje djelovanje provukli kroz „institucije BiH“. I baš na udaru jedne takve odluke našao se i sam Milorad Dodik. Neki bi rekli – karma je čudo (da ne upotrijebim težu riječ). I taj argument i podsjećanje na Poplašena je korišćeno i nakon presude Dodiku. Međutim, to leži velika tragedija… Ako je Dodik tada pogrešno likovao, zar treba da ponavljamo njegovu grešku? Ako on tada nije razumijevao posljedice takvih odluka prema Poplašenu, zar mi i pored takvog iskustva danas ništa da ne naučimo?
No, o svim glupostima koje su napravljene od Poplašena do Dodika, mogla bi se pisati knjiga… Vratimo se na prijevremene izbore.
Neustavni izbori
Odgovor na presudu i odluku o oduzimanju mandata Miloradu Dodiku je bio žestok. Bar jedno vrijeme… Dok su jedni govorili da od izbora nema ništa, drugi su govorili da su oni jedini izlaz iz krize. Na kraju, i jedni i drugi na te izbore izlaze.
Kako je do njih došlo? Tako što je nametnut politički poredak koji je odavno prestao da se pretvara da ima demokratski smisao. Tako što su odluke jednog čovjeka – bilo da ga zovu visoki predstavnik, namjesnik ili garant Dejtona – postale izvor svake pravne realnosti. Tako su se stekli uslovi da se u zemlji koja i dalje formalno ima Ustav, izbori organizuju bez ikakve veze sa tim istim Ustavom.
I zato, ono što imamo 23. novembra nije praznik demokratije, već svojevrsno kopile stranog intervencionizma. Ovi izbori nisu zakonom utemeljeni, nisu rezultat ustavnih procedura, niti su posljedica volje građana. Oni su proizvod stranog intervencionizam, a koje je u naše ime sprovelo političko tijelo koje odavno nema demokratski kapacitet – Centralna izborna komisija, koja je i izabrana i održavana u mandatu na način koji je, blago rečeno, izvan normi.
Ta ista komisija raspisuje izbore kao direktnu posljedicu stanja koje je stvorio okupacioni namjesnik. Jer, nazvali mi to intervencijom, međunarodnom zaštitom, ili političkim tutorstvom – kada jedna zemlja ne upravlja sopstvenim izborima, već se oni nameću kao politički dekret, onda je to ono što jeste – okupaciono stanje. I svako prihvatanje takvog stanja, kako se često govori, zaista predstavlja čin političkog podčinjavanja.
Ako su sve političke stranke pristale da učestvuju, znači li da je time sve postalo legitimno? Naravno da ne. To samo znači da domaća politika nema snage, ni hrabrosti, ni sloge da se suprotstavi onome što joj je nametnuto. Umjesto da se ujedine oko principa, ujedinili su se oko izbora – jer svako računa na svoju fotelju.
Takvi izbori ne mogu biti ni odbrana institucija, ni izraz volje naroda. Oni su, u najboljem slučaju, odraz jedne vrste političkog rezigniranja, a u najgorem – saučesništvo u procesu koji urušava i ono malo preostalog suvereniteta. Problem je što se ovim izborima narušava integritet i onih koji su bili 2022. i onih koji tek treba da dođu 2026. Jer ako jednom prihvatiš da igriš po pravilima okupatora, onda teško možeš ponovo da tražiš da se poštuju tvoja.
Političari su trebali biti mudriji, hrabriji i složniji. I ovi izbori jesu kazna za njihovu kratkovidost. Kazna koja se sada prebacuje na čitav narod.
Ali postoji nešto što još nije izgubljeno. Ako su političari već ušli u ove izbore, narod ne mora. Narod ima pravo da kaže šta misli o organizovanju izbora nametnutih spolja. I istorija će bilježiti šta je u tom trenutku ko uradio.
I zato je jedino preostalo pitanje: Hoće li narod prihvatiti da učestvuje u onome što je od početka do kraja antidemokratski proces, ili će jasno poručiti da ne služi nijednom novom okupatoru, pa ni ovom savremenom, diplomatskom i sofisticiranom?
