U širem i užem rejonu naseljenog mesta Sijekovac 26. marta 1992. godine u planiranoj akciji jedinica hrvatske vojske, dobrovoljci iz Hrvatske i pripadnici drugih jedinica ubili su devet civila i nemoćnih lica srpske nacionalnosti iz porodica Zečević, Milošević, Radanović i Trifunović.
Žrtve su likvidirane vatrenim oružjem dok su ležala licem okrenutim prema zemlji, a bili su civili koji nisu pružali verbalni ili fizički otpor.
Piše to na prvim stranicama Atlasa zločina nad Srbima tokom proteklog Odbrambeno-otadžbinskog rata za 1992. godinu koji je objavio Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih o prvom zločinu koji je počinjen u Sijekovcu i pre proglašenja rata u BiH.
Početkom ratnih dejstava na području Broda može se smatrati 3. mart 1992. kada su jedinice hrvatske vojske iz Slavonskog Broda forsiranjem Save u rejonu Sijekovca, ali i koristeći skelski prelaz u Koraću prešle na teritoriju tadašnjeg Bosanskog Broda.
Odlazak na pregovore
Neposredno pre napada tog 26. marta, prema svedočenjima Branislava Zečevića iz Sijekovca, trojica Srba otišla su do kriznog štaba u selu kako bi pregovarali sa muslimanima i Hrvatima.
Kao predstavnici Srba iz sela na pregovore su otišli Milan Bačić, Nikola Kušljić i Milan Zečević i to na preporuku komšija Ive Bukete i Stipe Čelebije. Kada su došli od strane muslimana i Hrvata im je rečeno da predaju oružje.
„Međutim, prema navodima Branislava Zečevića, mještani nisu imali oružje“ piše u republičkom Atlasu zločina.
Prve žrtve
Vojna akcija protiv civilnog stanovništva izvedena je oko 16 časova. Iz podruma kuća u vlasništvu porodica Zečević i Bačić u tzv. traktorskoj ulici izvedeni su civili, među kojima je bilo starijih i nemoćnih osoba, žena i dece.
„Pripadnici interventnog voda iz Sijekovca, među kojima je bio i Zemir Kovačević, ubili su devet civila. Prije ubijanja prisiljeni su da legnu licem okrenutim prema zemlji. Ubijeni su Jovo Zečević, Milan Zečević, Vaso Zečević, Petar Zečević, Mirko Radanović, Luka Milošević, Dragan Milošević, Željko Milošević i Sreto Trivić“ zapisano je u toj publikaciji.
Detalji presude
„Zemir Kovačević je sam iz vatrenog oružja pucao u leđa Petra Zečevića kojeg je majka Milja vodila za ruku te ga tako lišio života, a nakon toga i Jovana Zečevića kojeg je ispod ruke vodila supruga Milja s obzirom na to da se isti zbog bolesti teško kretao. U istom dvorištu je od strane neidentifikovanih pripadnika tih oružanih grupa lišen života i Mirka Radanovića, a nedugo zatim i Sreto Trivić čije je tijelo pored stepenica kuće sutradan vidio komšija. Tog dana su popaljene kuće i pomoćni objekti, a tridesetak civila, većinom žene i djeca, lišeni slobode“ piše u Atlasu.
Svedočenja
Među svedocima svirepog zločina u Sijekovcu bila je Marica Radanović.
„Izašli smo iz podruma sa rukama sklopljenim iza glave. Ljubicu Zečević, koja je nepokretna, ne znam ko je iznio. Neko je naredio da legnemo u blato u dvorište, a moj muž Vid, pošto je šlogiran, nije mogao odmah leći te ga je jedan udario kundakom puške u glavu i plećku od čega da je oblila krv i pao je na zemlju. Mirko (sin) je stajao, a trojica su ga kundacima udarali ispod rebara i svih dijelova tijela. Onda je jaučući tražio od njih da mu ne ubiju mamu i tatu, nakon čega su ga izveli na ulicu gdje su ga oborili udarcima. Vidjela sam da leži i da sa njega silazi jedan u maskirnoj uniformi koji je vratio nož u čizmu i vidjela sam lokvu krvi oko Mirka. Odmah poslije toga jedan je ispalio rafal u Mirkovu glavu“ zapisano je u publikaciji Republičkog centra.
Stradanje porodice Zečević
Svet je obišlo i stradanje porodice Zečević. O tome je svedočila Milja kojoj su pred očima ubijeni suprug Jovo i sinovi Vaso, Milan i Petar.
Preneseni su i detalji iz presude Suda BiH protiv Kovačevića.
„Odmah po napadu u podrum su ušla tri do četiri uniformisana čovjeka koja su izvršila premetačinu te nam naredili da trkom izađemo sa rukama podignutim u vis. Prilikom izlaska vidjela sam da udaraju mog unuka Gorana dok je stajao sa rukama u vis. Vodila sam svog muža Jovu (72), tad nam je prišao Zemir Kovačević i Jovu šutnuo čizmom usljed čega je pao. Zemir mu je naredio da odmah ustane i Jovo je rekao da ne može ustati jer je bolestan nakon čega je Zemir potegao pištolj i ispalio metak u glavu. Produžila sam dalje pokraj sina Vase koji je ležao u dvorištu. Pomilovala sam ga po kosi misleći da je živ, ali kasnije sam saznala da je i on tad bio mrtav“ navedeno je u svedočenju.
Samo jedna presuda
Za zločin u Sijekovcu procesuirano je, prema podacima Centra, do sada samo jedno lice i to Zemir Kovačević. Pravosnažno je osuđen na kaznu zatvora od devet godina za učešće u napadu, direktno ubistvo dva lica i zlostavljanje zarobljenih civila, a nakon napada i na nezakonito pretresanje i pljačkanje više srpskih kuća na području Sijekovca.
Prema podacima Republičkog centra, od napada na Sijekovac do oslobođenja od strane Vojske Republike Srpske, stradalo je još devet civila, piše Glas Srpske.
Karan: Velika istorijska opomena
Sijekovac je mesto monstruoznog zločina nad srpskim civilima, ali ujedno i velika istorijska opomena, izjavio je predsednik Republike Srpske Siniša Karan.
„Sijekovac, kao i mnogobrojna druga stratišta srpskog naroda, nas obavezuje da pamtimo, da svjedočimo i da ne dopustimo da istina bude relativizovana ili zaboravljena. Kao narod koji je kroz istoriju više puta preskupo platio cijenu svoje slobode, dužni smo da stradanje nedužnih civila u Sijekovcu posmatramo ne samo kao tragediju, već i kao temelj našeg kolektivnog identiteta i narodne svijesti“ istakao je Karan povodom obeležavanja 34 godine od prvog masovnog zločina nad srpskim stanovništvom u BiH koji se dogodio u Sijekovcu.
Karan je rekao da svako stradanje srpskog naroda obavezuje Republiku Srpsku, ali i svakog pojedinca da istraje u zahtevu za pravdom, bez ikakvih kalkulacija.
„Republika Srpska nije nastala slučajno, niti kao izraz prolazne političke volje. Ona je ustavnopravni i istorijski odgovor srpskog naroda na stradanja, ugroženost i potrebu da sam odlučuje o svojoj sudbini. Upravo zato, zaštita Srpske nije pitanje dnevne politike, već pitanje prava, dostojanstva i opstanka“ istakao je Karan.
On je naveo za Srnu da je zavjet srpskog naroda da Republiku Srpsku čuvamo kao garant slobode, da je branimo znanjem, jedinstvom i institucijama, i da u njoj gradimo društvo zasnovano na pravdi i istini.
„Samo tako možemo biti dostojni žrtava Sijekovca i svih nedužnih, na pravdi Boga pobijenih, i samo tako možemo obezbijediti da se takvo zlo nikada više ne ponovi, ni nama, ni bilo kome drugom. Sjećanje i pijetet prema žrtvama naša je obaveza“ zaključio je predsednik Karan.
