U knjizi “Čarobnjak Radmilović” Mira Banjac za Zorana Radmilovića kaže da je on bio “ćutolog”, fini čovek posebne duše, glumac koji je svojim šalama činio ljude srećnim.
„Radovan Treći“
Predstava je po tom eksplozivnom humoru postala neviđeni pozorišni hit, a Radmilović je s pravom prozvan svojevrsnim džez glumcem ili kraljem improvizacije.
Slava ovog glumca nije splasnula ni do danas
U knjizi „Čarobnjak Radmilović“, koju je napisao Zoranov kolega Milan Caci Mihailović, glumica Mira Banjac kaže: „On je naš život učinio boljim.“ Ona tvrdi da je Radmilović zapravo bio „ćutolog“, fini čovek posebne duše, a ne ulični klovn, glumac koji je voleo ljude i hteo je svojim šalama da ih usreći kada god može.
U knjizi se jako dobro može videti takav Radmilovićev doživljaj pozorišta, ali i ljudi, koji je sažeo rečima: „Ja bih potpisao glumu svih onih pozorišnih stvaralaca koji su u stanju da se zaigraju i da se igraju kao deca umesto drugih, umesto onih gledalaca koji nemaju za to dovoljno vremena ili mašte. To je ona scenska igrarija koja želi i same gledaoce da natera u igru, da postanu deca.“
Još je samo u jednoj predstavi Zoran Radmilović improvizovao, u „Kralju Ibiju“ Alfreda Žarija, u komadu teatra apsurda, i ti njegovi veličanstveni i peckavi politički gegovi, u jugoslovenskom, socijalističkom režimu, samo su učinili još modernijim jedan pozorišni pravac kritičkog mišljenja koji je u to vreme, 1960-ih i 1970-ih, bio dominantan u Evropi.
Ostale velike predstave
Ostalo su bile velike predstave kojima je Radmilović davao svoj specifični pečat: „Molijer“ Mihajla Bulgakova, „Korešpodencija“ Borislava Pekića, „Santa Marija dela Salute“ Laze Kostića, Čehovljev „Višnjik“, Gombrovičeva „Opereta“, „Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji“ Bore Ćosića i brojne druge…
Konačno, jedan grad, Radmilovićev rodni Zaječar, ne samo da ne odustaje od sećanja na svog najvoljenijeg sugrađanina, nego i svoju kulturnu i pozorišnu vitalnost godinama brižljivo hrani i neguje idući stopama ovog po svemu večnog glumca. Tako gradsko pozorište u Zaječaru nosi ime Zorana Radmilovića, na glavnom trgu stoji njegov spomenik, jedna ulica nosi njegovo ime, a njegova rodna kuća obilježena je spomen-pločom.
Knjiga o Radmiloviću
Spomenuta knjiga o Radmiloviću nastala je u izdanju Centra za kulturu u Zaječaru, koji je i koproducent dokumentarnog filma „Glumčina“ premijerno prikazanog na filmskom festivalu u Nišu. Prikazan je i na 30. pozorišnom festivalu „Dani Zorana Radmilovića“ u Zaječaru, a najavljeno je i njegovo gostovanje na festivalima u Sarajevu i Čikagu te niz pojedinačnih projekcija.
Film predstavlja zapravo jednu toplu ljudsku priču o ovom glumcu, o kojem govore mnogi koji su ga poznavali: prijatelji iz detinjstva, rođaci, glumci, reditelji, novinari, obožavatelji.
Kolege o Zoranu Radmiloviću
Pisac komedija u kojima je Radmilović često igrao i Zoranov prijatelj, već spomenuti Dušan Kovačević, u njemu kaže jednostavno, ali iz dubine duše: „Često pomislim kako sam se sa Zoranom pre par dana video i razgovarao.“ „On nije bio samo voljen, on je bio obožavan“, rekla je za njega glumica Seka Sablić, dok reditelj Goran Marković ponovno ističe da je Radmilović bio suptilan čovjek, a ne ekstrovertan, kako bi se moglo pomisliti.
Glumac Ateljea 212 Aljoša Vučković kaže da su sve te lucidnosti Zoranove na pozornici i oko nje, kojih su bili svedoci njegove kolege i prijatelji, danas naprosto neprepričljive i zato se one iz poštovanja prema Zoranu samo spominju, ne prepričavaju se, jer tako gube onu jedinstvenost i neponovljivost koju im je samo Radmilović mogao dati.
Najvažnije od svega, Zoran je bio plemenit i kao glumac i kao čovjek, kaže reditelj Zdravko Šotra, i to su ljudi prepoznali i zato su ga svi tako voleli. Netko se u filmu sjetio kako je Radmilović jedne noći na klupi pored Ateljea 212 zatekao nekog prosjaka, skinuo svoj kaput i ogrnuo ga. Prosjak ga je prepoznao i nakon dva dana došao u pozorište da mu ga vrati…
Mnogi veliki glumci često nepravedno padaju u zaborav. Lijepo je da priče o velikom glumcu i dobrom čovjeku Zoranu Radmiloviću i dalje traju.
