Blaženopočivši shiarhimandrit hadži Joil Bulatović, jedan je od onih rijetkih ljudi kolašinskog i danilovgradskog kraja, gdje je živio sa svojom familijom, koji je ostavio veliki i neizbrisiv trag i pečat u duhovnoj crkvenoj i narodnoj obnovi.
Živeći po jevanđelskih zapovjestima i Zakonu Božijem, vaspitavajući svoju familiju, zajedno da svojim bratom Jankom i njegovom familijom, pokazao je divan primjer svima koji su ga poznavali kojim putem treba ići
Brojna su sjećanja na ovog velikog duhovnika i u Danilovgradu i Kolašinu i Rečinama i širom srpskih zemalja, gdje god se njegova riječ čula od manastira Ždrebaonika, preko manastira Ostroga, manastira Svetih Kirila i Metodija i Presvete Bogorodice Jerusalimske u Rečinama kod Kolašina i svuda gdje je trebalo i bilo potrebno.
Sjećajući se ovog divnog Božijeg čovjeka, i uspomena na te dane, početkom devedesetih godina prošlog vijeka, u manastiru Svetih Arhanđela kod Danilovgrada, manastiru Ždrebaoniku, kao dijete i učenik osnovne škole, u čast trideset pet godina blagoslovenog sretanja i sabranja (1990) i u čast trideset godina blagoslovenih podostroških susreta, sabranja, učenja i uzrastanja, kao đaka Cetinjsko-ostroške bogoslovije, sa svojom braćom iz generacije (septembra i oktobra 1995) blagodarimo Gospodu što smo ga poznavali i što smo duhovno uzrastali uz ždrebaonićko-cetinjsko-ostroške svetinje i napajali se sa tih svetih izvora Vode Žive.
U Danilovgradu, gdje je živio i radio kao prosvetni radnik, Jošo Bulatović, redovno je dolazio u manastir Ždrebaonik, kod tadašnjeg igumana manastira oca Mateja Ristanovića i toliko se radovao kasnijoj i njegovoj obnovi kada je sestrinstvo manastira Ždrebaonika na čelu sa igumanijom Justinom ugrađivalo sebe u ovu drevnu nemanjićku svetinju. Radovao se i obnovi hrama Svete prvomučenice ravnoapostolne Tekle, kao i cjelokupnoj duhovnoj obnovi ovog kraja, crkvenoj obnovi svakog čovjeka i djeteta iz Bjelopavlića, kojima je mnogima bio profesor i prijatelj i poznanik.
Pohodio je Svetu Zemlju i Sveti grad Jerusalim nekoliko puta, među rijetkim u ono vrijeme iz Crne Gore, kao profesor hemije u Danilovgradu, u ona teška i bezbožna vremena komunističkog terora i ideologije i sa ponosom i čašću je nosio naziv hadžije, trudeći se da svojim životom opravda to ime koje nosi, kao jedan od rijetkih i u svom bratstvu i u svom plemenu i u svom gradu gdje je živio.
Sveti Arsenije Sremac, drugi arhiepiskop i prosvetitelj srpski, čije čudotvorne mošti počivaju u manastiru Ždrebaoniku, bio mu je zajedno sa Svetim Savom i Svetim Vasilijem Ostroškim, Svetim Petrom Cetinjskim, Svetim Stefanom Piperskim, Svetim Carom Lazarom Kosovskim, uzor i u životu i prizivao ih je u zastupništvo i pomoć.
Redovno je kao familijaran čovjek i prosvetni radnik odlazio i u manastir Ostrog, kod velikih duhovnika i prethodnika prije njega i čuvara ćivota ostroškog svetitelja i ostroške svetinje: arhimandrita Serafima Kašića, igumana Georgija Mirkovića, oca Lazara Adžića, jeromonaha Dimitrija Blagojevića i ostalih koji su podvizavali u manastiru Ostrogu. I svetitelj ostroški ga je prizvao da mu služi na najsvetiji način, da bude čuvar njegovog svetog ćivota. Čuvajući ćivot i brinući se o Gornjem manastiru i o njenim crkvama i svetinjama, bivajući na tom najsvetijem mjestu srpskog naroda, u ostroškoj isposnici, i njega je svetinja čuvala i prosvećivala. U to vrijeme u crkvi Časnog i Životvornog Krsta bile su i netruležne ruke Svetog novomučenika Stanka Ostroškog, koje su kasnije prenesene u hram njemu posvećen iznad Donjeg manastira.
Svetačka pojava i lik oca Joila, kada bi ga sreli, mnogima je u tim danima ulivala snagu, duhovno buđenje i preporod.
Njegovi savjeti, pouke, mnogima su bili od životne važnosti i koristi, koji su mnoge vratile a blagosloveni jevanđelski put. Njegove riječi su bile putokaz u ovom našem vremenu.
Prepoznavši veličinu ovog Božijeg i čestitog čovjeka nije ga slučajno Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, postavio za čuvara ćivota najveće svetinje u srpskom rodu našeg vremena, čuvara moštiju Svetog Vasilija Ostroškog, vaseljenskog prosvetitelja i molitvenika 1991. Godine. I bio je zaista jedan od najvernijih čuvara ćivota, koji je sa strahopoštovanjem i ljubljvu prilazio, čitajući molitve i molbe pred svetiteljem za stradalni srpski narod a i za sve narode svijeta i one koji su priticali svetom ćivotu sa svih strana. Bio je tu, kada se srpski narod duhovno budio i ponovo vraćao sebi, svom biću, jedinom blagoslovenom putu, svojoj crkvi, svojim precima i svom vjekovnom nasleđu.
U jedne od najtežih dana novije istorije našeg srpskog naroda, kada je narod pokajnički dolazio ostroškom vidaru i čudotvorcu Svetom Vasiliju Ostroškom, otac Joil je bio tu sa svetiteljem, da svakog dočeka, da nauči, da utješi, da uputi i da savjet ponekog kome je bilo potrebno i pokara kako bi ga vratio na pravi put.
Poznati teolog i profesor Bogoslovskog fakulteta u Beogradu, blaženopočivši protojerej-stavrofor prof. dr Dimitrije Kalezić, koji je takođe bio duhovni sin Svetog Vasilija Ostroškog Čudotvorca, inače prijatelj i poznanik oca Joila, znao nam je na ispitima govoriti kad tačno ne odgovaramo na pitanja, da idemo, ali pored puta i upućivao nas je da se vratimo na put kako bi pravilno odgovorili na pitanje.
Tako i otac Joil, sa svojim darom i prizvanjem od Gospoda, koje mu je dao i koje mu je Crkva povjerila, bio je jedan od onih koji je svojim prvo primjerom a onda i savjetima i poukama vraćao mnoge na taj istinski Put, jevanđelski, svetosavski i svetovasilijevski put, koji vodi u život vječni.
Nebrojeni bi bili primjeri savjeta oca Joila mnogim dušama gladnih i žednih riječi Božije i savjeta kako se trebalo vladati i živjeti.
Imajući iskustva i kao nekadašnji profesor i kao oženjen čovjek, otac Joil je svakome da znati pravi i istinski savjet, molitvama Svetog Vasilija Ostroškog i uputiti ga kako treba da živi i da djela.
Stoga je velika i nemjerljiva uloga ovog Božijeg čovjeka, pored ćivota sveca ostroškoga i tek će vrijeme pokazati veličinu jednog od najvećih duhovnika naše crkve, arhimandrita Joila.
Kao dugogodišnji prosvetni radnik, vrlo dobro je znao šta za jedan narod znači istinsko obrazovanje i sveta prosveta. Znao je šta za narod a posebno za omladinu i mlade i žedne duše riječi Božije znači vjeronauka i vaspitanje po Zakonu Gospodnjem. Totalitarni bezbožni komunistički sistem posle Drugog svjetskog rata, 1946. godine, ukinuo je vjeronauku u školama, koje nažalost ni danas nema.
Stoga se otac Joil radovao kada je Mitropolit Amfilohije sa svojim saradnicima obnavljao rad čuvene Cetinjske bogoslovije 1992. godine. I od toga dana uvijek je sa ljubavlju i radošću dočekivao đake bogoslovije i studente teološkog fakulteta, buduće pastire srpskog naroda. Njegovi mudri očinski savjeti mnogim mladim sveštenicima a i monasima i monahinjama bili su od neizmjerne važnosti, kako bi na pravi i istinski način pravilno shvatili i svoju ulogu i naznačenje i život u crkvi.
Sa ljubavlju se sjećamo kao đaci cetinjsko-ostroške bogoslovije, kada smo po blagoslovu blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija prije trideset godina, septembra i oktobra ratne 1995. Godine, živjeli, boravili i učili u manastiru Ostrogu, kao četvrta generacija obnovljene Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog (1995-2000), predvođeni razrednim starešinom ocem Jovanom Ćulibrkom, sada Episkopom pakračko-slavonskom.
I u tim danima jedan od onih koji je najbolje razumijevao đake, bio je otac Joil, kod koga smo iz Donjeg manastira, gde smo bili smešteni istrčavali do Gornjeg manastira, da se poklonimo Svetom Vasiliju, otpjevamo mu tropar i pjevamo na večernjoj službi i čujemo neku pouku i životno iskustvo. Uz pouku i razgovor sa njim često bi nam pjevao uz gusle neku pjesmu iz srpske narodne epike, učeći nas da se ugledamo na te velikane srpskog naroda.
Otac Joil je neizmjerno volio srpsku narodnu epsku poeziju, i pjevao uz strune gusala. I sam je autor brojnih pjesama u čast svetitelja i junaka i slavnih događaja iz istorije sroskog naroda. Voli je da tumači i citira Njegoša, i često je kazivao stihove iz Njegoševih djela, pogotovo je volio njegovo čuveno djelo „Luča Mikrokozma“ i one stihove:
„O preblagi, tihi učitelju,
slatka li je sveta bistra voda
s istočnika tvoga besmrtnoga!
Od tvoga su sv’jetloga pogleda
uplašene mrake iščeznule,
od tvoga su hoda sveštenoga
bogohulni srušeni oltari;
voskresenjem smrt si porazio,
nebo tvojom hvalom odjekuje,
zemlja slavi svoga spasitelja!“
Bio je prvi koji je Svetom Arhijerejskom Sinodu i Saboru naše crkve, pisao i predlagao da se najveći srpski pjesnik Petar II Petrović Njegoš kanonizuje i progasi svetiteljem. Iz te ljubavi prema velikom Njegošu podigao i vjernu Lovćensku kapelu na Ključkoj planini.
Duhovit kako je to samo on bio, da i onako ozbiljan razveseli i nasmije čovjeka svojim dosjetkama i životnim dogodovštinama. Duhovitost i veselost, koja ga je krasila ostaće pored brojnih vrlina koje je imao, mnogima u srcu i sjećanju na njega.
I posle ostroške službe, prešavši u manastir Ćirilovac, prvi manastir u čast Svetih Kirila i Metodija, čiji je ktitor i koji je podigao sa svojom familijom i bratom Jankom, nastavio je da svjedoči svetosavski i svetovasilijevski put i okupljao brojne monahe i monahinje i vjerni narod, koji je bio željan istinskog znanja i prosvećenja.
Blagodareći gospodinu, bratu Ivanu Bulatoviću, pravniku i teologu iz Danilovgrada, brataniću oca Joila, iz arhive i zaostavštine blaženopočivšeg arhimanrita hadži Joila, dugogodišnjeg čuvara ćivota Svetog Vasilija Ostroškog Čudotvorca i ktitora i igumana Gornjeg i Donjeg manastira Ćirilovac u Rečinama kod Kolašina, u rukopisu smo dobili, do sada neobjavljivanu pjesmu posvećenu Svetom Vasiliju Ostroškom Čudotvorcu, jednom od najvećih svetitelja pravoslalja, kako je to govorio otac Joil Bulatović.
Njegova ljubav i vjernost Svetom Vasiliju Ostroškom i ostroškoj svetinji, pokazuje se i kroz stihove ove pjesme koju je napisao prije skoro šezdeset godina, kao profesor hemije u Osnovnoj školi „Vuko Jovović“ u Danilovgradu.
Sa stihovima ove divne svetovasilijevske pjesme, završićemo i ovo kratko sjećanje na divnog čovjeka Božijeg, arhimandrita Joila Ostroškog i Rečinskog i Ćirilovačkog, u čast tridesetpetogodišnjeg i tridesetogodiših blagoslovenih ždrebaoničko-ostroških i sabranja i sretenja, kao malu voštanicu pred prestolom Božijim i pred svetim ćivotima: Svetog Arsenija Sremca Ždrebaoničkog, Svetog Vasilija Ostroškog, Svetog Petra Cetinjskog i Svetog Stefana Piperskog.
Hadži arhimandrit Joil Bulatović:
SVETI VASILIJE OSTROŠKI
Kad Lovćenski brod hoćaše u dubine morske pasti,
Gospod posla svetitelja da ga spase od propasti.
U ostroške grede stiže taj ugodnik puni Duha,
te molitvom i suzama ozelenje srca suha,
što se bjehu sasušila bez nebeskog rajskog pića;
oko sebe brzo skupi stado Hristu vjernih ptića.
Pokaza im tajne Neba, kako ovdje živjet treba,
da se njina duša vine do besmrtne veličine.
On primjerom govoraše kako treba služit Bogu,
u molitvi i u postu, u ljubavi gajit slogu.
Ovaj sveti čudotvorac, Vasilije što se zove,
neumornim svojim trudom manastire diže ove.
Drugi Sion Ostrog posta, gdje se slavi ime Hrista,
te vrh ovaj u svijetu po čudima sav zablista.
