Nije rijetkost da ljudi vjeru spoznaju kroz tugu ili radost. Podijeliću sa vama jednu živopisnu priču iz svog djetinjstva koja je na mene ostavila dubok utisak, a kasnije me i dovela do vjere – krštenja i liturgijskog života.
Osamdesetih godina prošlog vijeka, moja porodica je boravila na službenom putu u Mongoliji, u malom gradu Erdenetu. Tamo smo stekli dosta prijatelja koje smo redovno posjećivali.
Među poznanicima mojih roditelja bio je jedan bračni par, oboje pedijatri – Mihail i Ljudmila. Bili su lijep i zanimljiv par, ali bez djece.
Jednog dana Mihail i Ljudmila su pozvali bliske prijatelje u goste, rekavši da imaju nešto da im saopšte… svi su bili radoznali. Nagađali su šta bi moglo biti u pitanju, ali niko nije pogodio.
Mihail, odrastao čovek i ljubitelj sporta, smijao se i plakao kao dijete. Čas je ustajao, čas sijedao, dok je sa nama dijelio radosne vijesti:
„Ljudmila i ja smo u braku više od dvadeset godina. Vjenčali smo se već na prvoj godini studija. Oduvijek smo sanjali o velikoj, složnoj porodici, sinovima i kćerima, o kući punoj buke i radosti. Toliko smo željeli da čujemo dječji smeh! Ali ljekari su postavili dijagnozu – neplodnost. Išli smo po banjama, prolazili kroz razne terapije blatom i procedure. Obraćali se najpoznatijim ljekarima, a moja žena je hrabro podnosila brojne i često bolne preglede – ali sve uzalud.
„Prije tri godine preselili smo se u Mongoliju. Prije toga smo bili na službenim putevima u Latinskoj Americi i Africi. A sada je Ljuda u prvom trimestru trudnoće. Ranije nismo nikome ništa govorili, jer nismo mogli da povjerujemo i plašili smo se da je greška. Prvi mjeseci trudnoće su veoma osjetljivi i složeni. Ginekolog nam je rekao da ako sve bude u redu tokom ova tri mjeseca, više nećemo morati da brinemo.“
Posle ovih riječi u prostoriji je zavladala tišina. Čak smo i mi, djeca, prestala da se šalimo i smijemo, instinktivno osjećajući da smo prisustvovali nečemu posebnom – čudu.
Nekoliko minuta kasnije domaćine su zasuli pitanjima.
Ljudmila je blistala od sreće:
„Nikada nisam pomišljala da ću ja, ljekar i autor nekoliko naučnih članaka, izgovoriti riječ ‘čudo’. Ali drugačije ne mogu da nazovem to što nam se dogodilo. Moja baka je žena u poznim godinama. Prije dvadeset godina mi je rekla da će se moliti za mene pred ikonom Presvete Bogorodice. Vjerovala je u milost Gospodnju i Njegove Prečiste Majke. Ja sam to prihvatila s razumijevanjem – kao riječi starije žene, kao ostatke prošlosti…
„Ali ono što nam se dogodilo pokazalo je da je moja pobožna baka bila u pravu: milost i ljubav Gospodnja uvijek su sa nama. Tolike godine liječenja i nade… Sada imamo skoro četrdeset godina i za šest mjeseci postaćemo najsrećniji roditelji.“
Svi su čestitali paru, upućujući im lijepe reči. A zatim su gosti pokušali da „objasne“ šta je to pomoglo Ljudmili da ostane u drugom stanju. Jedni su mislili da je promjena klime blagotvorno uticala na tijelo, drugi da su planine i blago povišen nivo radioaktivnosti odigrali neku ulogu, treći da je dugogodišnje liječenje najzad dalo rezultat.
Ljudmila je stavila na sto kristalnu čašu domaćeg voćnog soka i ozbiljno rekla:
„Vidim samo jedno objašnjenje: ni planine, ni klima, ni pustinja Gobi nisu pomogle. To je čudo. Moja baka je bila mnogo mudrija od mene. Uvijek je govorila da ćemo imati dijete, jer su Gospod i Njegova Prečista Majka milostivi. Ali ja sam tvrdoglavo vjerovala da ako su ljekari postavili dijagnozu neplodnosti, nikakve molitve ne mogu pomoći. Glupo sam izjednačavala njene usrdne molitve sa bajalicama raznih vidovnjaka koji „liječe“ neplodnost čorbom od mačjeg repa ili posipanjem pepela po krevetu. Čim je trudnoća potvrđena, odmah smo pozvali baku. Plakala sam od radosti i, naravno, izvinila se što sam sumnjala u njene riječi o Bogu i vjeri. Zahvalila sam joj.
„Ali ipak, moje komsomolsko vaspitanje uticalo je na mene. Na kraju razgovora sam je pitala zašto nam je Gospod poslao dijete tek posle dvadeset godina, ako je počela da se moli mnogo ranije. Moja mudra baka mi je rekla da ću to sama shvatiti. Sada znam da je ostati u drugom stanju u mojim godinama, kada nijedan pokušaj liječenja nije pomogao, kada po svim biološkim zakonima šanse za trudnoću i kod zdrave žene opadaju – pravo čudo Božje. To je sila i milost Gospodnja. Sjećam se kako mi je baka nekad pričala jevanđeosko poglavlje o starim svetima Zahariji i Jelisaveti, roditeljima svetog Jovana Krstitelja, i o tome kako je Arhanđeo Gavrilo objavio Blagu vijest Presvetoj Djevi Mariji… Prije nego što su mi ljekari konačno potvrdili trudnoću, više puta su me pregledali da isključe miome i rak. Tek tada su mi saopštili radosnu vijest: „Vjerovali ili ne, ali zaista se dešava– postaćete majka!“ Kada sam ih pitala kako je to moguće, nasmijali su se i rekli da se ovaj fenomen može nazvati samo jednim imenom – čudo, jer naučnog objašnjenja nema.“
Cio grad Erdenet pratio je događaje u njihovoj porodici. Svi su nudili pomoć, donosili odjeću i igračke za bebu. Mihail je svako veče šetao sa Ljudmilom, sam kupovao namirnice i kuvao zdravu hranu za trudnice.
Posle nekog vremena par je otputovao u Moskvu na porođaj. U svoje vreme rodio se zdrav i lijep dječak.
Kasnije su nam srećni roditelji poslali dugo pismo: posle mjesec i po dana beba je krštena i dobila ime Zaharija.
U to vreme vlasti su počele da vraćaju manastire i hramove Ruskoj pravoslavnoj crkvi, a mnogi ljudi su se vraćali liturgijskom životu – ispovesti i pričešću. Mihail i Ljudmila takođe su prišli vjeri.
Aleksandra Gripas
