NATO pravoslavlju je jasno da svoje stavove ne može do kraja progurati u uslovima u kojima Crkva ima svoje istorijsko i svetootačko utemeljenje, zato što su njihovi stavovi toliko u suprotnosti sa svetim ocima da je nemoguće da ih nadogradi na istorijsko iskustvo Crkve.
Zato pribjegavaju jednom veoma lukavom planu: taj plan je nedavno artikulisao i jedan profesor teologije, smatrajući da Crkva pati od okoštalosti zbog naslaganog istorijskog iskustva. Ići naprijed je po njemu je nemoguće bez “poništenja prethodnih stavova i sagledavanja “istine” koja jeste Carstvo Božije”, koje po autoru očigledno nije vječno i neporolazno, nego se stalno prilagođava novim trendovima, a ekskluzivno pravo na tumačenje njegovih trenutnih stavova vjerovatno ima samo turski patrijarh.
Tvrdnja da se Crkva više ne može temeljiti u istoriji nego da se mora usklađivati sa vremenom i da se njeni raniji stavovi neminovno moraju poništavati, implicira na to da Riječi Svetog Pisma kako je Hristos isti juče i danas (Jev 13:8) i kako će Nebo i zemlja proći, a riječi Njegove neće proći (21:33) nisu istinite.
Takođe, implicira se da Hristos evoluira i usavršava svoje stavove, a ta implikacija direktno poriče Hristovu Božansku prirodu. Budući da je Hristu potrebno usavršavanje, očigledno je da po njima On nije savršen.
Ova implikacija još više poriče Božanstvo Svetoga Duha, koji je očigledno napravio greške kroz istoriju, prosijavajući kroz određene Svete Oce i Sabore, objavljujući Crkvi njihovu svetost i njihovu istinitost.
Uvijek progresivno “Carstvo Božije” treba da služi kao borbeni argument koji će staviti tačku na svaku raspravu i primjedbu kako nešto nije u Duhu Svetih otaca. Odgovor na takvu primjedbu će sve češće biti ali jeste u duhu “Carstva Božijeg”.
Tako je vjerovatno u “Duhu Carstva Božijeg” i odluka turskog patrijarha ekskluzivnog portparola “Carstva Božijeg” da blagoslovi prebijanje i isterivanje i hapšenje monaha iz Kijevo Pečerske Lavre i ustupanje hramova nacistima, koji će u njima da organiziju konferencije o tome kako da pobiju i proteraju i onaj ostatak pravoslavnih hrišćana koji je preživio progone do sada.
Postpatrističko Bogoslovnje (kako je jedan naš episkop sa pravom nazvao ovaj ideološki pokret) sa svojim progresivističkim i evolucionističkim shvatanjem otkrovenja, neminovno vodi ka tome da se antihristu, koji će doći na kraju vremena da prevari sve narode, biti pripisani epiteti punoće otkrovenja i kraja progresa i krajnjeg tumača i ispunitelja “Carstva Božijeg”.
Jeres progresivističkog otkrovenja već je dovela mnoge protestantske i određene rimokatoličke krugove do takvog izopačenja, da je u njima nemoguće prepoznati bilo kakve ostatke svetopisamskih elemenata, a o tradiciji i da ne govorimo. Već su se potpuno izobličili u neopagansku sodomsku religiju, koju oni smatraju novom etapom u evoluciji “crkve”, koja ima autoritet i moć da prepravi i potre sve prethodne.
