Kako je hilandarski monah otkrio Miroslavljevo jevanđelje?

Monah Sava Hilandarac je rođen 1837. godine u češkom mestu Kutna Hora kao Slavibor Brojer. Nakon završene srednje poljoprivredne škole i usavršavanja stečenih znanja, 1858. godine je doputovao u današnju Ukrajinu, gde se upoznao sa slovenskim jezicima. Rešen da postane staratelj nekolicini nezbrinute dece, tri godine kasnije se vratio u domovinu.

Budući veliki humanista, imao je u planu i osnivanje kolonija sa decom bez roditelja i aktivan doprinos njihovom vaspitanju i obrazovanju. Međutim, neodobravanje ove zamisli od strane konzervativne većine češkog stanovništva, česte promene mesta boravka, očeva smrt i bankrot njegove imućne porodice, uzrokovali su konačno napuštanje Češke. Sa tri (usvojena) sina se zatim obreo u Kraljevini Srbiji i nastanio u okolini Leskovca. Kao rimokatolik, o pravoslavlju je pretežno učio u Nišu, naročito kroz razgovore sa izvesnim arhimandritom Vasilijem. Ubrzo je primio pravoslavlje u hramu Prepodobne Paraskeve u leskovačkom selu Rudare i istovremeno saznao za Svetu Goru i monaški život.

Nakon svega nekoliko meseci, Slavibor i njegovi sinovi su se zaputili na Atos, u Sveti manastir Hilandar. Prvo su posetili manastir Vatoped (3. juna 1881. godine) i tom prilikom privukli posebnu pažnju vatopedskih monaha, koji su ih sve vreme nagovarali da ostanu u njihovom manastiru i nisu propustili priliku da istaknu tada nepovoljan položaj Hilandara. Kako ih u Vatopedu nisu pokolebali, u Hilandar su doputovali sutradan. Hilandar je bio u veoma teškom stanju, srpskih monaha je bilo izrazito malo, dugovi su se umnožavali i Bugari su težili oduzimanju Hilandara.

U tom duhu su i dočekani; sumnjičavi bugarski monasi su ih posmatrali kao špijune i sve vreme su ih sabotirali na različite načine. Ipak, Slavibor je zamonašen u noći između 9. i 10. aprila 1883. godine uz novo monaško ime Sava. Iste godine, prema sačuvanim navodima monaha Save, u Hilandaru je živeo samo jedan srpski monah, koji je odolevao snažnoj nameri bugarskih monaha da ga isteraju. Nakon nekoliko godina, postrig su primili i njegovi sinovi, monasi Danilo, Pankratije i Antim.

etiri godine kasnije je ponovo posetio Češku i u povratku sestru u Kijevu, gde mu je ponuđeno da postane osnivač i iguman prvog češkog pravoslavnog manastira u istočnoj Ukrajini. Nije odmah odgovorio, da bi nakon razgovora sa sinovima u Hilandaru doneo odluku da odbije.

U Hilandaru je prvobitno obavljao poslušanje mlinara, zatim i poslušanja stolara i arsandžije, međutim njegova velika želja je oduvek bila da postane bibliotekar. Monaha Savu je posebno privlačila nesređena hilandarska biblioteka. I pored otvorenog negodovanja dela bratstva, ipak je dobio dozvolu i ključeve biblioteke, a na nagovor i dalje sumnjičavih Bugara, Savin rad u biblioteci je neko vreme pratio nadzornik. Uz mnogo posvećenosti, uspeo je da sredi čitavu biblioteku i sortira mnoštvo knjiga po jezicima i starosti.

U hrpi zapuštene književne građe je pronašao Miroslavljevo jevanđelje, najstariji sačuvani srpski ilustrovani rukopis napisan ćirilicom. Uporedo se bavio i književnim radom, autor je dve monografije o Hilandaru i posnici Sv. Save u Kareji, kataloga hilandarske biblioteke i mnoštva objavljenih i neobjavljenih tekstova. Bio je veliki ljubitelj biljaka; 1200 različitih biljnih primeraka je uvrstio u veliki herbarijum, koji je kasnije poklonio školi u Beogradu.

Prilikom vaskršnje posete Hilandaru, kralj Aleksandar Obrenović je 1896. godine odlikovao zaslužnog monaha Savu ordenom Sv. Save III stepena. Kraljev boravak u manastiru je inače mnogo značio Hilandaru; on je po povratku u Srbiju isplatio sva dugovanja, otvorio prostor za dolazak novih srpskih monaha i izveo manastir iz velike krize. U znak zahvalnosti za dobročinstvo u presudnom trenutku, Hilandarci su kralju poklonili Miroslavljevo jevanđelje i osnivačku povelju Prepodobnog Simeona Mirotočivog, a darove je iz hilandarske biblioteke izneo upravo monah Sava.

Ovaj znameniti hilandarski monah je usnuo u Gospodu 14. januara 1912. godine u Svetom manastiru Hilandaru.