Sat sudnjeg dana pokazuje devedeset sekundi do ponoći. Toliko je danas čovječanstvo blizu katastrofe. Svijet je u plamenu i čini se da ratovi niču svakodnevno na svim dijelovima zemaljske kugle od kojih su rat u Ukrajini i izraelsko-palestinski sukob najopasniji, jer su u njih umiješane mnoge države. Da li se ova opšta kriza može preliti u Bosnu i Hercegovinu? Sa kojim prijetnjama se suočava BiH i kakav je njen politički, ljudski, vojni i ekonomski potencijal za novi građanski rat?
Kako bismo odgovorili na postavljena pitanja za početak upotrebićemo metod poređenja, u ovom slučaju BiH i socijalističku Jugoslaviju. Bosnu i Hercegovinu često nazivaju „Jugoslavijom u malom“ zato što u njoj žive Srbi, Hrvati i Bošnjaci, kao i nacionalne manjine. Osim što je raznorodna po stanovništvu, BiH je prema svojem ustavu republika sa određenim konfederalnim uređenjem, slično, ali ne i sasvim isto, socijalističkoj Jugoslaviji.
Paralele sa Jugoslavijom
Jugoslavija je bila federativna država sastavljena od šest republika i dvije autonomne pokrajine, dok je BiH konfederacija sastavljena od dva entiteta, Republike Srpske i Federacije BiH. Jugoslavija je razgradila samu sebe, što svjesno, što nesvjesno, dajući mnoga ovlašćenja republikama nauštrb savezne države, a njen raspad su pomogle strane sile. Sa druge strane, naoko izgleda da se u BiH dešava suprotan proces, centralizacija države. Da li se tom centralizacijom stabilizuje država? Odgovor je, paradoksalno, ne.
Za razliku od Jugoslavije, BiH gotovo nikad nije imala suverenitet kao prava slobodna država, nezavisna u vršenju spoljašnjih i unutrašnjih poslova. Iako je Republika BiH bila međunarodno priznata od aprila 1992, ta država nije imala efektivnu vlast na cijeloj svojoj teritoriji, a time ni narod kojim bi vladala. Kada je stvorena nova, ili preoblikovana, Bosna i Hercegovina u Dejtonu 1995, entiteti su dobili većinu nadležnosti, a sama država nadležnost nad spoljnom i spoljnotrgovinskom politikom, carinskom i monetarnom politikom, finansiranjem institucija i međunarodnih obaveza BiH, regulisanjem saobraćaja između entiteta, kontrolom vazdušnog saobraćaja, kao i nad provođenjem krivičnopravnih propisa, regulisanjem pitanja izbjeglica i međuentitetske i međunarodne komunikacije.
Sabotaže od početka
Tako formirana BiH nikad nije uistinu zaživjela. Sabotirana je u prvim trenucima izgradnje. Dejtonskim mirovnim sporazumom niko od zaraćenih strana nije bio u potpunosti zadovoljan. Bošnjaci su odmah krenuli u njegovo prekrajanje i našli su podršku u stranim silama koje su iskoristile ponuđenu priliku da se umiješaju i stvore od Bosne i Herecegovine protektorat, koloniju 21. vijeka. Savjet za sprovođenje mira (Peace Implementation Council – PIC) uspostavljen u decembru 1995. godine u Londonu sa ciljem da u BiH ispuni namjeru izrečenu u svom nazivu, dvije godine kasnije, na sastanku u Bonu 1997, samovoljno je, i potpuno nelegalno, dao ovlašćenja Visokom predstavniku međunarodne zajednice u BiH da smjenjuje izabrane i neizabrane dužnosnike koji ometaju provođenje Dejtonskog sporazuma, i da proglašava zakone mimo institucija BiH. Aneksom 10. Dejtonskog mirovnog sporazuma Visoki predstavnik je imao dužnost koordinacije i pomaganja u implementaciji civilnog dijela mirovnog sporazuma.
Umjesto koordinatora Visoki predstavnik je postao upravnik kolonije, iznad zakona i institucija BiH, diktator, kralj sa neograničenom vlašću koji ne odgovara nikome. Prisilom, pritiskom, manipulacijama, korupcijom, ali i svojevoljno srpski političari su pristajali na prenos nadležnosti sa Republike Srpske na BiH. Međunarodna zajednica je posredstvom Visokog predstavnika, pod izgovorom stvaranja građanske evropeizovane BiH, zapravo ukinula spoljni i unutrašnji suverenitet Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina faktički ne postoji kao nezavisna država.
Vojska
Najveća razlika između Bosne i Hercegovine i Jugoslavije je vojska. Jugoslavija je spadala u deset najjačih vojnih sila u svijetu sa preko 220.000 vojnika u stalnom sastavu, sa mogućnošću mobilizacije milion i po ljudi u slučaju rata. Takođe, Jugoslavija je imala obavezan vojni rok i savremeno oružje kojeg je bilo na pretek. Kada je počeo građanski rat u Jugoslaviji sve zaraćene strane su bile sposobne ljudski i materijalno da ga vode. Dejtonskim sporazumom zaraćene strane u BiH zadržale su svoje vojske sve do 2006. godine kad su ukinute i umjesto njih stvorene Oružane snage BiH sa 10.000 profesionalnih lica. Taj broj nikad do danas nije bilo moguće popuniti. Ukinut je i obavezan vojni rok.
Ne računajući mali broj profesionalaca, poslednji izvježbani muškarci u vojnoj vještini danas imaju 39-40 godina. A i kad bi postojao obavezan vojni rok, pitanje je koliko bi ga ljudi služilo, jer je Bosna i Hercegovina preko trideset godina pogođena masovnim migracijama kvalifikovane radne snage u bogatije zemlje i niskom stopom nataliteta. Procjenjuje se da je blizu milion stanovnika napustilo BiH u pomenutom periodu, iako se mnogi i danas broje kao njeni građani. Pored toga, prosječna starost stanovništva iznosi blizu 42 godine, a 1991. godine ona je bila malo preko 30 godina. Godišnji vojni budžet za Oružane snage BiH iznosi oko 280 miliona konvertibilnih maraka i on je uglavnom namijenjen za plate,koje su niske, pa mnogi odlaze iz službe, i na smještaj i putne troškove vojnika i civilnih zaposlenika, hranu, grijanje, gorivo. Malo novca ostaje za nabavku nove opreme, a to je najveći problem OS BiH.
Oprema je zastarjela, ostala iz perioda Jugoslavije i velikom većinom neupotrebljiva. Četiri ispravna tenka, sedam helikoptera, nekoliko PVO sistema, manje od dvadeset oklopnih transportera, bez aviona, mali broj ispravnih kamiona i artiljerijskog oruđa, to sve čini, zajedno sa lakim naoružanjem, cjelokupnu opremu OS BIH. Često smo mogli čuti vijesti o nedovoljnim sredstvima za nabavku nove uniforme ili popravljanju vodovodnih i grejnih instalacija u kasarnama. U Republici Srpskoj postoje tri fabrike namjenske industrije, a u Federaciji BiH tri puta više. Kad se sve to sabere, ujedno sa legalnim i pretpostavljenim nelegalnim oružjem koji obični građani posjeduju, možemo zaključiti da Bosna i Hercegovina nema dovoljno sredstava da vodi bilo kakav ozbiljan rat.
Faktor stanovništva
Još jedna razlika i činjenica koju ne smijemo zaboraviti, između BiH i Jugoslavije, jeste raspoređenost stanovništva. Do 1991. godine Srbi, Hrvati i Bošnjaci su bili izmiješani u mnogim gradovima. U njima su počele prve borbe i stvoreni su ulični frontovi. Pošto su Srbi većinom istjerani sa svojih ognjišta, danas ih je na prostoru Federacije BiH deset puta manje nego prije rata. Procjenjuje se da ih je bilo oko pola miliona, a danas ih je oko 50.000 osoba. Stanovništvo je uglavnom teritorijalno podijeljeno, stoga su danas manje šanse za sličan sukob.
Terorizam
Na kraju se treba osvrnuti na terorističke prijetnje prema BiH. Kada je u oktobru 2024. Moldavska obavještajna služba izjavila da u BiH, tj. Republici Srpskoj postoje ruski vojni kampovi za obuku moldavskih državljanja koji rade na destabilizaciji Moldavije, ubrzo je ustanovljeno da je ta tvrdnja netačna. Postojanje ruskih kampova u zemlji u kojoj borave NATO snage bila je sama po sebi nelogična. Otkud da baš Moldavija, od svih svjetskih desetostruko moćnijih obavještajnih agencija, utvrdi postojanje ruskih kampova u BiH? To je bila samo jedna u nizu političko-propagandnih diskreditacija Republike Srpske. Cilj je bio da se proširi vijest o tzv. ruskom malignom uticaju na Balkanu, a netačnost te informacije ne bi bila dalje proslijeđivana. Moldavija je, kao država u kojoj se prozapadne i proruske partije bore za prevlast, izabrana da prenese tu propagandu, a i njen odnos sa BiH nije tako blizak da može biti narušen.
Nekoliko dana poslije ove propagandne akcije desio se teroristički napad radikalizovanog maloljetnog islamiste u Bosanskoj Krupi na policijsku stanicu u kojoj je ubijen jedan policajac, a drugi ranjen. Srbi i Hrvati su od rata pa do danas pod prijetnjom islamskog terorizma, od vremena stranih džihadističkih jedinica u tzv. Armiji BiH, preko terorističkih napada u Mostaru 1997, Vitezu 2008, Bugojnu 2010, Sarajevu 2011, Zvorniku 2015, Sarajevu 2015, do poslednjeg napada u Bosanskoj Krupi. Poznato je da je trećina terorista na Kule bliznakinje u Njujorku 2001. boravila u BiH kao dio jedinice „El Mudžahid“ tokom rata, ili je boravila u BiH poslije rata gdje se obučavala.
I kao što su hiljade muslimana iz raznih dijelova svijeta dolazili tokom građanskog rata u BiH da se bore rame uz rame sa svojim jednovjercima, tako su i muslimani (Bošnjaci) iz BiH poslednjih desetak godina odlazili na ratišta u Siriju i Irak i pridruživali se Islamskoj državi. Oko 300 ljudi, od kojih su malo manje od pola bile žene i djeca džihadista, boravilo je na Bliskom istoku. Neki su poginuli, neki se i danas nalaze u zarobljeničkim logorima, a neki su se vratili u BiH. Prema ruskim podacima sa početka 2024. godine na ukrajinskom ratištu, na ukrajinskoj strani, borilo se 207 plaćenika (od kojih je pola Hrvata, a pola Bošnjaka), a 90 ih je poginulo. Broj Srba koji se borio ili i dalje bori na ukrajinskom ratištu, na ruskoj strani, je izrazito manji. Procjenjuje se da ih ima 13.
Američki i muslimanski interesi
Radikalizacija bošnjačkog naroda nije iznenađujuća, pa tako ni izjave nekih bošnjačkih političara u kojima prizivaju rat i ponovno razračunavanje sa Srbima. Stanovništvo koje gradi svoj identitet na osjećaju žrtve, nepravde i vezama sa ekstremnim islamizmom ima želju da ispuni ratne ciljeve. Ispunjenje tih ciljeva zavisi od veličine želje, volje i moći. Osjećaj bezrezervne podrške od Zapada podstiče ih u tim željama. Otuda i pozivanje NATO trupa da povećaju svoj kontingent u BiH.
Koliko daleko bi Zapad podupirao bošnjačke zahtjeve ili koliko bi mi se to isplatilo? Bosna i Hercegovina je jedna od rijetkih zemalja u kojoj se američki interesi i interesi Turske, Irana, Saudijske Arabije i drugih islamskih zemalja podudaraju, dok prvi brane svoju interesnu sferu podržavajući Bošnjake, drugi podržavaju Bošnjake zato što su istovjerci. Ostaje pitanje kako će na BiH uticati situacija sa Kosovom i Metohijom, kako bi Srbija i Hrvatska reagovale na eventualne neprilike u BiH (Hrvatska je članica NATO pakta), a kako Rusija koja se zalaže za poštovanje Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Pred Bosnom i Hercegovinom je nekoliko izazova. Ona je politički nestabilna zbog suprotstavljenih politika konstitutivnih naroda i zbog stranog protektorata nad njom, ali ona nema osposobljeno ljudstvo, niti opremu, da vodi rat ni izvan ni unutar svojih granica. U slučaju iznenadnog rata moguće je obaviti vojnu obuku u hodu, mada takav čin ima ozbiljna ograničenja. Masovan odliv vojnosposobnog stanovništva u strane zemlje, zbog ekonomskih razloga, još je jedna prepreka stvaranju velike vojske. Stanovništvo je teritorijalno podijeljeno, manje izmiješano, pa su tačke sudara svedene na minimum. Sa druge strane, Bosna i Hercegovina se nalazi pod stalnom terorističkom prijetnjom islamskog fundamentalizma. Možemo zaključiti da budućnost Bosne i Hercegovine nije svijetla, ali nije ni previše crna. Uslovi za novi rat u BiH postoje, ali su oni neuporedivo manji u odnosu na stanje i uslove iz 1992. godine.
Janko Joksimović, master istorije za Kompasinfo
