Iso Mahmutović je čovek koji je odbio da ruši crkvu Svetog Petra Cetinjskog na Lovćenu, sačuvavši time svoj obraz i obraz časnih i poštenih stanovnika Crne Gore.
Odlikovanje za viteški čin
Za ovaj ljudski i viteški postupak, blaženopočivši Mitropolit Crnogorsko-primorski G. Amfilohije je posthumno odlikovao pokojnog Isa Mahmutovića Zlatnim likom Svetog Petra Lovćenskog Tajnovidca.
Ovo visoko odlikovanje je uručeno Isovom sinu Ćazimu, prilikom osvećenja crkvice-kopije Lovćenske kapele, koja je sagrađena u porti barskog Sabornog hrama, u maju 2017. godine.
Uvažene goste je primio arhijerejski namjesnik barski protojerej-stavrofor Slobodan Zeković.
Ko je bio vitez Iso?
Ne znajući kuda ga vode na posao lokalni Meštrovićevi rukovodioci, Iso Mahmutović je videvši vrh Lovćena izgovorio reči: „Ja neću da rušim nečiju svetinju, da ukaljam obraz i ruke, da na đecu bacim sramotu i prokletstvo!“, napustivši „radove“.
Susret sa gradilištem mauzoleja
Krajem juna 1972. godine, kada su završeni pripremni radovi za izgradnju Njegoševog mauzoleja, upravnik gradilišta Mirko Živković okupio je jednog jutra brigadu radnika Opštegrađevinskog preduzeća „Titograd“. Živković je radnicima objasnio da više nema miniranja, već da treba razložno i pažljivo ukloniti kamen po kamen sa kapele.
Odlučni glas otpora
Iz mase radnika, uglavnom Muslimana i Albanaca iz okoline Bijelog Polja, sa Kosmeta, iz Krajine kod Bara, Plava i Gusinja, oglasio se stasiti momak tridesetih godina, sa meksikanskim brkovima, i mirno, ali odlučno rekao: „Ja to neću da radim!“
Odbio da ruši svetinju
Na pitanje iznenađenog Živkovića zašto, Iso je objasnio da je to svetinja i da on neće da ruši ničiju svetinju. Živković je pokušao da ga ubedi da to nije svetinja, već spomenik, ali je dobio odgovor: „Ja sam rekao: neću da rušim ničiju svetinju, a ako neko pokuša da ruši moju, može samo preko mene mrtvog!“
Otkaz kao čin časti
Kada mu je Živković zapretio otkazom, Iso mu je još mirnije odgovorio: „Nema toga ko mi to može narediti, a što se tiče otkaza ne morate se mučiti, već ga imate, ja odlazim sam.“ Sa njim su se solidarisali i gotovo svi ostali radnici.
Svoju odluku ponovio je i narednog dana, kada je na Ivanova korita došla ekipa inspektora Službe državne bezbednosti, da ispita da li iza svega stoji neka zavjera. Iso je i tada ostao čvrst u svojoj reči i postupku.
O njegovom čovječnom djelu napisao je srpski guslar Savo Stanišić pesmu
Ja sam čovjek koji prst obraza ima,
vjerujem da Alah sa neba me gleda,
i ne mogu kaljat ime pred ljudima,
Čast i vjera Božija griješiti mi ne da.
I ne mogu ruku da podignem svoju,
na svetinju srpsku što pred nama stoji,
ja poštujem vjeru, i tuđu i moju,
teško onom ko se od Boga ne boji!
Vi udrite samo, drugovi neljudi,
a ja ojdoh domu, ka čeljadi mile,
Bog svačija djela za života sudi,
i meni i vama, strijele ve ubile!
To im kaza u brk, ka šta čovjek čini,
i ućefi jedan dim duvana pride,
ne htjede da greh rad para učini,
no ponosno Iso niz Lovćen otide…“
Reči mitropolita Amfilohija
Blaženopočivši Mitropolit Amfilohije je Isa Mahmutovića posthumno odlikovao medaljom sa likom Njegoša. Odlikovanje je uručeno njegovom sinu Ćazimu na osvećenju crkve Sv. Petra Lovćenskog Tajnovidca u Baru.
„Posthumno odlikujemo Zlatnim likom Petra Drugog Tajnovidca Lovćenskog Isa Mahmutovića zato što je, vjeran Bogu i sudnjem danu, odbio da ruši crkvu Svetog Petra Cetinjskog na Lovćenu, sačuvavši time svoj obraz i obraz Crne Gore,“ rekao je tada mitropolit Amfilohije.
