Eni Džejkobsen, autorka sedam knjiga o nuklearnom ratu, iznela je u svom poslednjem delu kako bi izgledao eventualni globalni nuklearni rat.
Ona je u knjizi „Nuklearni rat: Scenario“ skicirala potencijalni svetski nuklearni sukob tokom ukupno 72 minuta, koliko bi prošlo od prvog lansiranja projektila do kraja sveta.
Iako je njen scenario zasada fiktivan, njen istraživački rad zasniva se na desetinama intervjua i dokumenata, od kojih su neki tek deklasifikovani.
Knjiga se pojavila u trenutku kada su zemlje sa najvećim nuklearnim arsenalima u svetu, SAD i Rusija, u žestokom sukobu oko Ukrajine. Prema njenim navodima, potrebno je dvadesetak minuta da balistički projektil stigne od lansirne rampe u Rusiji do istočne obale SAD. U slučaju upotrebe podmornica to vreme je znatno kraće i iznosi oko 10 minuta. Ona ih u knjizi naziva sluškinjama apokalipse, jer mogu da se prišunjaju na nekoliko stotina kilometara od istočne, ali i zapadne obale SAD.
Crni scenario
Ova priča o eventualnom nuklearnom ratu, horor film u najavi, ponovo je otvorena nakon što je odlazeća administracija Džoa Bajdena odlučila da dozvoli Ukrajini da američkim raketama, dometa oko 300 kilometara, gađa po dubini ruske teritorije. Ali i odluke Kremlja da revidira svoju dosadašnju nuklearnu doktrinu, koja predviđa upotrebu nuklearnog naoružanja čak i prema onim nenuklearnim zemljama koje pomažu rat u Ukrajini. Ovo je odmah otvorilo priču o tome da li je zaista moguć jedan scenario sudnjeg dana, koji se ne bi završio kao nekadašnja kubanska kriza.
Naučnici sa Univerziteta u Nju Džersiju procenjuju da bi eventualni nuklearni rat između Rusije i SAD mogao da dovede do smrti pet milijardi ljudi. Istovremeno, većina svetske populacije postaće žrtve gladi zbog klimatskih promena.
Profesor Maks Tegmark, koji se bavi istraživanjem veštačke inteligencije, napravio je simulaciju nuklearnog sukoba. Na njoj se vide potencijalne mete, putanje nuklearnih projektila, eksplozije, elektromagnetni puls i oblak gustog crnog dima koji bi nastao nakon detonacija i koji bi se vremenom proširio po celoj planeti uzrokujući velike klimatske promene i glad širom svijeta. Kako se na snimku vidi, nije toliko važno ko je započeo rat, odnosno ko je ispalio prvu nuklearnu raketu. Kada jedna strana ispali prvu, druga strana to registruje i odmah uzvraća udarac.
Balističke rakete
Interkontinentalne balističke rakete u vlasništvu vojske SAD koje su smještene zapadno od Norveške bi do Rusije stigle za oko 10 minuta, dok bi ruske, koje se nalaze sjeverno od Kanade, pogodile Ameriku samo nekoliko minuta kasnije. Prvi pogodak bi u potpunosti prvo spržio strujna kola i kreirao bi takozvani elektromagnetni puls, koji bi navodno imao snagu veću od 10.000 volti.
Naredni pogodak bi uništio vojne centre i zgrade sa nuklearnim postrojenjima. Interkontinentalne balističke rakete koje bi bile ispaljene sa zemlje bi za nešto više od 30 minuta stigle do mete. Glavni gradovi, industrijski centri, berze i ostale veće metropole u obje zemlje bi bili mete nuklearnih raketa jer u mnogim gradovima u obje zemlje se nalazi vojna infrastruktura.
Eksplozija bi pokosila sve pred sobom
Cilj gađanja takvih gradova ima i „postratnu svrhu“, oporavak nakon nuklearnog sukoba jer su takvi gradovi ekonomski najjači. Svaki pogodak bi kreirao veliku vatrenu loptu ili kuglu čija temperatura bi iznosila kao kod jezgre Sunca! Nakon vatrene lopte kreirala bi se „pečurka“ sa velikim stepenom radijacije.
Eksplozija bi pokosila sve pred sobom – drvo, metal, beton, čelik i ljude. Kada bi to neko posmatrao sa daljine, bio bi zaslijepljen prizorom i vid bi mu bio oštećen. Talas eksplozije bi uništio sve u radijusu od oko jednog kilometra, ali to zavisi od jačine nuklearne bombe. Ukoliko bi bila detonirana bomba od jedne kilotone, radijus bi iznosio oko 790 metara, dok bi radijus iznosio oko 1.200 metara ukoliko bi bila detonirana nuklearna bomba jačine 10 kilotona.
Strah od mira
Ukoliko bi Ruska Federacija prva napala SAD, Velika Britanija i Francuska bi bile u obavezi zbog člana pet u sporazumu NATO-a da momentalno reaguju i gađaju ruske gradove kao što su Moskva, Sankt Peterburg, Jekaterinburg, Nižnji Novgorod, Belgorod i ostale. Usljed nuklearnih eksplozija došlo bi do velikog poremećaja u klimi. Nastala bi „vatrena oluja“ koja bi pogodila mnoge gradove, čak i one koji nisu bili meta nuklearnog napada. Vjetrovi bi širili i raspirivali plamen koji bi zapalio sve što mu se nađe na putu, stakla bi se momentalno otopila, a sve metalne površine, kao i beton, bi se pretvorili u plutajuću rijeku vatre, nešto slično vulkanskoj lavi.
Nakon katastrofe koja bi nastala poslije eksplozije dolazi do novog, još većeg problema – nuklearne zime. Procjene upozoravaju i da bi oko 99 odsto stanovništva Evrope, Azije, SAD, Rusije i Kine preminulo zbog dima koji bi prekrio gotovo cijelu sjevernu polovinu planete Zemlje.
Produženje sukoba po svaku cenu
Ono što zabrinjava jeste što niko od onih koji vuku konce ne pokušava smiriti strasti. Naprotiv, sve se radi kako bi Rusija bila dovedena u što bezizlazniju situaciju. I pored otvorenih i oštrih upozorenja iz Moskve da se ti isti ne igraju vatrom. Ukazuju na to i dokumenta koja su nedavno procurila u javnost, a koja su otkrila postojanje britanske vojno-obavještajne zavere, koja je od početka rata u Ukrajini planirala da produži sukob po svaku cenu. Ovu akciju navodno je nadgledao visokorangirani general-potpukovnik Čarli Stiklend.
Da se neće stati u pokušajima da se ovaj rat produži, može se videti i nakon davanja zelenog svjetla Ukrajini za upotrebu američkih raketa po dubini teritorije Rusije iako one, kako navode gotovo svi analitičari i vojni stratezi, pa i oni sa Zapada, ne mogu promijeniti stanje na terenu i ishod ovog rata koji traje više od 1.000 dana. Smatraju i da Ukrajina nema dovoljan broj ovih raketa, a što onda otvara pitanje zašto je odlazeća Bajdenova administracija odlučila da povuče ovaj kockarski potez, koji bi mogao dovesti i do velikog nuklearnog rata.
Namera je da se sruše svi Trampovi planovi, ali i argumenti o okončanju ovog višegodišnjeg sukoba. Jedan od motiva mogao bi biti testiranje odbrambenih kapaciteta Rusije, ali i samih američkih raketa, koliko one mogu biti uspješne, te šta bi trebalo da bude urađeno da bi one bile uspješnije.
Upozorenje Kremlja
Davanjem zelenog svjetla za upotrebu dalekometnih raketa jastrebovi iz Vašingtona ponovo prelaze jednom nogom rusku crvenu liniju, ali je teško očekivati da će to uraditi i drugom. Ipak, ono što brine je što u SAD postoje i oni koji smatraju da je ovaj nuklearni rat realan. U jesen 2022. godine procjena američkih obavještajnih službi da će Rusija pokrenuti nuklearni udar iznosila je fifti-fifti, pogotovo ukoliko Ukrajina krene u osvajanje Krima. Pripremajući se za najgore, američki zvaničnici su tada požurili sa snabdijevanjem Evrope. Ukrajina je postavila stotine detektora radijacije oko gradova i elektrana, zajedno sa više od 1.000 manjih ručnih monitora koje su poslale SAD.
Umjesto spuštanja lopte i priča o mirnom rješenju ovog konflikta, pojedine zemlje su krenule sa štampanjem raznih brošura sa uputstvima kako se ponašati u slučaju nuklearnog rata, pri tome zaboravljajući da građanima kažu da nikakve konzerve hrane ili jod neće biti od pomoći ukoliko dođe do nuklearne apokalipse. Zaboravljaju i na poznatu izreku fizičara, nobelovca Alberta Ajnštajna, koji je svojevremeno upozorio da će poslije trećeg svjetskog rata u arsenalu čovječanstva ostati samo kamenje.
Rusija je krajem sedmice još jednom poslala jasno i nedvosmisleno upozorenje. Izvršila je napad na jedan od ciljeva unutar Ukrajine hipersoničnom raketom, koja nije bila opremljena nuklearnim punjenjem. Čak i nakon nove Putinove nuklearne prijetnje, malo ko vjeruje da će se on jednog dana probuditi i odlučiti da udari nuklearnim bojevim glavama na Vašington ili neku od evropskih prestonica u znak odmazde za podršku Ukrajini.
Ono što zapadni saveznici vide kao vjerovatnije je da će Rusija upotrijebiti takozvano taktičko nuklearno oružje, koje je manje destruktivno i dizajnirano da gađa ciljeve na kratkim udaljenostima kako bi uništilo vojne jedinice na bojnom polju.
Udari po satelitima
Ukoliko se nastavi sa ovim granatiranjem, a pogotovo ako se na meti nađu i neki civilni i strateški objekti, Rusija bi, a na šta je nedavno ukazao i bivši američki obavještajac Skot Riter, mogla odlučiti da ruši satelite sa kojih se navode rakete ispaljene od strane ukrajinske vojske, ali i prikupljaju obavještajni podaci koji se prosljeđuju Kijevu. Njihovo eliminisanje bi poremetilo sistem komandovanja ukrajinske vojske zahvaljujući kojem ona s vremena na vrijeme postiže određene uspjehe na bojnom polju, posebno dronovima.
Teško je pretpostaviti da bi Rusija, a što neki od vojnih jastrebova s one strane bare možda i priželjkuju, udarila po nekoj od evropskih zemalja, koje su pri tome članice NATO saveza, iako su pojedini mediji spekulisali da bi se na meti Rusa mogla naći vojna bazu Aegis u poljskom gradu Redžikovu na sjeveru ove zemlje, 165 kilometara od ruske granice. Pogotovo jer je poljski predsjednik Andžej Duda poslije njenog nedavnog otvaranja rekao da je američka baza usmjerena protiv Rusije. U slučaju da dođe do toga, NATO bi se sigurno otvoreno uključio u ovaj rat, a koji bi onda vodio ka prvom i najcrnjem scenariju.
Zaštita investicija
U čitavoj ovoj priči potrebno je uzeti u obzir još nekoliko stvari koje bi mogle nagovijestiti kakav bi eventualni razvoj događaja mogao biti u narednom periodu, odnosno kakvi su planovi. Prvi, odlazeća Bajdenova administracija odlučila je da otpiše oko 4,5 milijardi dolara duga Ukrajini, a druga je da se na adresu Kijeva pošalju ogromne količine protivpješadijskih mina. Šta se kupuje opraštanjem dijela duga, teško je zaključiti, ali kada su u pitanju nagazne mine, može se pretpostaviti da se na ovaj način pokušava napraviti jedna linija razdvajanja, koja bi onemogućila dalje napredovanje ruske vojske.
Na ovaj način Vašington vjerovatno pokušava da zaštiti neke od svojih investicija unutar Ukrajine. Nikako ne treba zaboraviti pomenuti da je još prije godinu dana ukrajinska vlada potpisala sa investicionim fondom „Blek Rok“, iza kog stoje neke od najbogatijih američkih porodica, da oni budu investicioni savjetnici prilikom obnove Ukrajine.
Prema riječima vojnog analitičara Aleksandra Radića, davanje Ukrajini zelenog svjetla za upotrebu dalekometnih američkih raketa predstavlja Bajdenovu osvetu i pokušaj da se dodatno zaoštri situacija na terenu kako bi Trampu u januaru naredne godine bio predat vruć krompir u ruke.
Navodi i da je neizvjesno koliko zapravo Ukrajina ima tih američkih raketa i koliko ih može dobiti. Smatra i da su prijetnje nekakvim nuklearnim ratom dio propagande, te da je ukrajinski rat postao istrošen, jer nema izlaza u nastavku ratnih dejstava. Ubijeđen je i da je ovo vjerovatno momenat u kome će biti ozbiljno razmatran prekid borbenih dejstava.
Pirova pobeda
Američki ekonomista Džefri Saks smatra da bi Zapad potencijalni nuklearni rat sa Rusijom smatrao svojom pobjedom. Kaže da se radi o apsurdnoj ideji, poručujući da je većina zapadnih političara očigledno glupa i neodgovorna, jer svojim potezima Rusiju guraju u ćošak iz kog je samo jedan izlaz.
„Satana“ i „Mrtva ruka“
Tačan broj nuklearnih bojevih glava u Rusiji državna je tajna. Ono što je sigurno – ruski nuklearni arsenal jedan je od najmoćnijih na svijetu. Procjenjuje se da ova zemlja ima 5.580 nuklearnih bojevih glava, od čega je 1.600 aktivno raspoređeno u strateške svrhe.
Kada je u pitanju arsenal, posebno se izdvaja interkontinentalna balistička raketa „sarmat“, poznata i kao „satana 2“, ali i „avangard“, koja se kreće 20 puta brže od zvuka. Posebnu pažnju privlači i podvodno oružje nazvano „posejdon“ koje je dizajnirano da izazove ogromni talas, cunami visok do 500 metara.
Ovaj torpedo sposoban je da putuje na velikim dubinama i brzinama i projektovan je kao posljednje sredstvo odvraćanja. Tu je i sistem „perimetar“, koji je na Zapadu dobio nadimak „mrtva ruka“. Ako prvi neprijateljski udar onesposobi komunikacione čvorove nuklearne aktovke i komunikacionu opremu Strateških raketnih snaga Rusije, „perimetar“ može samostalno da odluči o uzvratnom udaru.
