Koliko god da poznajemo našu istoriju, svako se iznova oduševi novom slavnom stranicom naše prošlosti koju smo zatrpali u kolektivnoj svijesti, ali koja živi u našoj savjesti. Naša istorija nije ništa drugo nego istorijsko putovanje između klanja i oranja, kako je to govorio naš veliki istoričar Milorad Ekmečić. Da bismo preživjeli ta klanja i te golgote, bila je potrebna ideja vječnosti, ideja iz koje je ovaj narod vaskrsavao.
Barjak narodne vjere, ali i ideali poštenja, vrijednosti i ponosa, stvarali su inat koji je bio inicijalna kapisla u smutnim vremenima, od logoraških do vremena tranzicije. Sagledati potpuno sve sfere društva moguće je samo iz narodno-pravoslavnog stanovišta. Iz vječne dileme biti osvetnik ili biti oklevetan. Naš narod je govorio: „Ko se ne osveti, taj se ne posveti.“
Koliko god da je praštanje srž vjere, ipak je kroz istoriju osveta bila prevencija novih i stravičnih stradanja. Narodu koji je svaki pedalj svoje zemlje posvetio krvlju svojih mučenika, molitva iznad jama i logora postala je upozorenje. Sveti Vasilije Veliki je govorio da postoje dvije vrste zla: zlo po prirodi i zlo po osjećaju.
Prvo zlo jest kada činite zlo zarad samog zla. Iskonsko zlo, mazohističko koje opija. To je ono što čine ljudi da bi se i demoni postidjeli (vidi pod NDH). Drugo zlo jest zlo po osjećaju, kada čovjek čini zlo da bi spriječio veće zlo. Kao što hirurg odsječe prst koji je obuzela gangrena da bi spriječio veće zlo. Tada se, kolokvijalno rečeno, čini zlo zarad dobra.
Opet, ključni faktor u svemu je čovjek. Antropološki jaz između ontološkog smisla postojanja i želje za pravdom stvara diskretne heroje – ljude koji poštuju riječ, ljude koje riječ obavezuje. Njihova djela svjedoče da se ne mire sa zlom, već dovode ideale koji vječno postoje u našem momentu civilizacije. Ljudi koji su sve izgubili da bi stekli nedostižni ideal pravednosti, kada je pravo zanemilo.
Poetska pravda i viteški čin tada stoje iznad klevete, naspram pohote, gordosti, gramzivosti i svih simptoma klevete. „Ko prikriva mržnju, usne su mu lažljive, a ko širi klevetu, bezuman je“ – kaže Sveto pismo.
Previše je oklevetanih, previše je klevetnika da bi društvo ostalo ravnodušno. Ljudi kojima su životi uništeni, ljudi koji su se „snašli“, postaju opšti motiv koji postoji kako danas oko nas, tako i u svakom sociološkom raslojavanju i svim tektonskim promjenama. Ispričati i njihovu priču postaje zanat koji samo iskusan pripovjedač može objasniti. Samo takav pisac ulazi u istoriju, jer popularizuje istoriju. Svjestan je Kosovskog zavjeta, i kao njegov vojvoda iz priče, zato i zaslužuje svoje mjesto u plejadi velikana. Priče o velikanima nisu samo priče o ljudima, već i o vremenima koja su ih oblikovala. To su horovi istorije, epski zapisi što pjevaju o trenucima kada običan život postane legenda, a čovjek simbol koji traje dokle traje i sama svijest o pravdi. Taj simbol je izvor snage što se iznova javlja, kao kandilo koje gori u najmračnijim noćima, kada narod stoji na raskršću između pamćenja i zaborava.
Svaka golgota, svaki stradalnički put, nije samo tragedija. U njoj živi svetionik, opomena, varnica koja osvjetljava vječnu borbu dobra i zla. Naš narod je uvijek znao: veličina žrtve ne mjeri se brojem izgubljenih, već njenim smislom. Smislom koji leži u opstajanju, u čuvanju korijena koji čeka proljeće, čak i kad sve izgleda kao ledena pustinja.
Dok su drugi narodi rane svoje istorije skrivali i zaboravu prepuštali, naš narod ih je objelodanjivao. O njima je pjevao, spomenike im podizao, molio se iznad jama i ostataka slomljenih života. Samo narod koji pamti može imati budućnost. I zato su u kosti naših predaka utkane i krv i mjesečina, i bol i ponos. Nad njima, kao zvijezda što svijetli iznad tame, stoji molitva. Ne molitva osvete iz pakosti, već pravda koja dolazi iz vječnosti.
Pravda je taj barjak koji nosimo. Ona nije samo teret prošlosti; ona je kompas za budućnost. Kad god zaborav pokuša zakucati na naša vrata, sjećanje se budi. Bude ga glasovi predaka, opomene i riječi, i ono postaje najčvršći temelj za naraštaje koji dolaze.
Ti budući naraštaji neće biti samo krvni nasljednici. Oni će biti nosioci amaneta – onih istih ideala koje su nam ostavili ljudi što su svojim riječima i djelima oblikovali našu sudbinu.
A pisac koji se danas usuđuje da o tim velikanima pripovijeda, ne nosi mali teret. Na njemu je da sačuva žar koji mu je predan. Ta vatra ne smije ugasnuti, ne samo u knjigama, već i u srcima onih koji će te knjige čitati. Jer jedino tako istina može nastaviti da svijetli, kao putokaz novim herojima koji će tek doći.
Svaka riječ, svaka misao koju Slaviša oblikuje, jedan je briljant u velikom mozaiku narodnog pamćenja. Zato njegovo pero nije samo alat. To je ujedno mač i svijeća. Od njega zavisi hoće li ta svijeća gorjeti dovoljno jako da obasja put onima koji će nasljeđivati ideale. Jer svako vrijeme ima svoje velikane, ali samo narod koji ih prepoznaje i slavi, može ostati vječan.
Dok čitamo i pišemo, dok pamtimo i vjerujemo, slava naših predaka ostaje živa. A ta slava nije samo prošlost – ona je svjetionik, putokaz koji nas vodi ka dobru, istini i pravdi. Uvek je tako bilo, i uvijek će biti, jer to je zavjet koji ne možemo, niti smijemo, iznevjeriti.
Ne može se pisati ovako autentično o slavnim precima ako se nema ne samo njihova krv, nego i njihov karakter. Pisac koji je fasciniran Vojom Tankosićem, i uspije da ga slikovito pomene, da ga dočara jasno, prvo ga je oživio u sebi i svojoj duši. Veliki ljudi samo mogu koračati stazama velikih ljudi, jer malodušni su sami sebi tijesni. Velikani pišu o velikanima.
Naše je da uživamo dok imamo priliku čitati velike stvari od velikih ljudi, o velikim djelima.
Nebojša Lazić, teolog
