Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve na nedavno završenom zasjedanju, bar prema informacijama iz medija, dosadašnjeg episkopa budimljansko-nikšićkog Metodija imenovao je za mitropolita. Usljed još jakih emocija nakon litija prije par godina, svako crkveno pitanje izaziva pažnju javnosti u Crnoj Gori, a i šire.
Pa su tako svi postali za crkvena pitanja – od administrativnih, preko istorijskih, pa sve do identitetskih. Pod brigu za nekakvu crnogorsku autentičnost i njen istorijski kontinuitet, upakovana je sva mržnja koja se projavljuje od 1945. godine do današnjih dana.
Nije trebalo puno da se sa Pavla Đurišića i napada na mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija sva građanska i nevladina mašinerija, preko svojih medijskih megafona, prebaci na novu temu i zavapi o ugroženosti „Amfilohijevog naslijeđa“ i udara na Mitropoliju crnogorsko-primorsku, zaboravljajući da su do samo prije par godina tog istog Amfilohija nazivali sotonom, a Mitropoliju predstavljali kao najveću opasnost za crnogorsku državnost.
Četiri mitropolita
Tako su se pojavili naslovi „Dva mitropolita, jedna mitropolija“, te „udar na vladiku Joanikija“, pa sve do redovne polupismene umotvorine Ljubomira Filipovića „Dva mitropolita, nijedan Crnogorski“.
A kako bi bilo kad bi Crnogorci saznali da na teritoriji današnje Crne Gore djeluju čak četiri mitropolita?! Da, pored mitropolita Joanikija, na teritoriji Crne Gore djelovali su i djeluju još mitropolit mileševski Atanasije (Eparhija mileševska obuhvata dio oko Pljevalja) i mitropolit zahumsko-hercegovački Dimitrije (Eparhija zahumsko-hercegovačka zahvata dio Herceg Novog). I nit’ je ugrožen mitropolit Joanikije, nit’ je umanjen značaj Mitropolije crnogorsko-primorske. Pa ako nisu dva, neće ni treći mitropolit ugroziti onog četvrtog.
Prisustvo Crkve
Upravo su neki zamjerili blaženopočivšem mitropolitu Amfilohiju kada je svojim trudom i zalaganjem obnovio drevnu Eparhiju budimljansko-nikšićku. Tada mu je s jedne strane spočitavano da dijeli Crnu Goru, a od pojedinih da Crnu Goru odvaja od Srpske crkve. On je samo odgovarao: „Što veće prisustvo Crkve Hristove, to je bolje za narod“. Takođe, uvijek je ukazivao i na činjenicu da je tu Eparhiju osnovao sam Sveti Sava. I tada je bila Mitropolija.
To što neki Crnu Goru posmatraju u okviru današnjih, kako ih je mitropolit Amfilohije nazivao „fildžan-avnojevskih“ granica, to je problem druge vrste. Istorija nije počela 1945. godine i Srpska crkva je od svojih prvih dana, bez prekida, djelovala na području Crne Gore. Kako su se određene teritorijalne cjeline zvale, manje je i važno. Dakle, ukoliko bi Eparhija budimljansko-nikšićka i bila vraćena u rang Mitropolije, to bi bilo samo vraćanje na ono stanje koje je uspostavio Sveti Sava. A sve što je oslikavalo djelo Svetog Save, radovalo je i mitropolita Amfilohija.
Na kraju, treba reći, dostojan sjedi na tom drevnom tronu. Duhovno čedo onih za koje danas kažu da ih ruši – mitropolita Amfilohija i Joanikija. Kalejnik patrijarha Pavla. Arhipastir bez premca, primjer dobrote i istinski svjedok pravoslavlja. I otuda i napadi. Jer nema ničega što bi mu spočitali, pa se prave različite konstrukcije ne bi li se diskreditovao on, a na kraju i sama Crkva.
Punoća vjere
Ne treba u Crnoj Gori niko da brine za državu, jer se Crkva državom i ne bavi. Srpska crkva državu Crnu Goru nikada nije ugrozila, dok se to ne može reći u obrnutom slučaju. I danas ti pokušaji da država ustrojava i određuje kako Crkva treba da djeluje ne jenjavaju, samo su promijenili oblik.
Sve ovo treba da bude na radost vjernog naroda u Crnoj Gori. Nakon godina progona, kroz četiri mitropolita zaista se projavila punoća Crkve Hristove. Plodovi koje je posijao mitropolit Amfilohije u izobilju su dali ploda.
