Početna » Kultura » Vladimir Kolarić: Kenotička poezija Tamare Radević

O zbirci "Bezgranični prelaz"

Vladimir Kolarić: Kenotička poezija Tamare Radević

Svaka pesma u zbirci „Bezgranični prelaz“ Tamare Radević (Zavod za proučavanje kulturnog razvitka, 2024) ima dvojni naslov – onaj standardni, koji asocijativno ili metaforički upućuje na sadržaj pesme, i onaj koji se sastoji od reči na različitim jezicima, od kojih svaka označava po jedno složeno osećanje, jednom  reči neprevodivo na naš jezik. Tako, na primer jedna pesma pored naslova „Povratak pre odlaska“, sadrži i beskijsku reč za „euforiju i sreću izazvane ponovnim susretom sa osobom koju dugo nismo videli“, ili naslov „Luna“ biva uparen sa češkom reči koja označava „agoniju nastalu iznenadnom spoznajom sopstvene bede“.

Ovakav postupak nije puki hir, demonstracija erudicije, ili kosmopolitska poza suprotstavljena kontekstu nacionalne književnosti, već on stvara izuzetno tananu poetičnu atmosferu, jedne specifičnog spoja intimnosti i potpune otvorenosti, krhkosti i ranjivosti koje se međutim ne boji izlaganja i ne beži od samosvesti.

Neizrecivost i spoznajna i retorička neuhvatljivost osećanja i odnosa među ljudima u celini, kao i njihova kulturna kodifikovanost i kontekstualizovanost, u ovoj zbirci se prevazilaze i osmišljavaju istovremeno intenzivnom telesnošću i kulturnom referencijalnošću, koji pesničkom glasu daju izraziti subjektivitet i jedinstvo, određene najpre ranjivošću, istovremeno bolnom, otvorenom i reflektovanom, koja unutrašnju i međuljudsku osećajnost stavljaju u gotovo svesvetsku ravan, odnosno čine ih strukturalno analognim celini sveta.

Ali ranjivost ove nije samo drhtanje usamljenog, zbunjenog i uplašenog bića pred oštricama svetskih zala i onih koji potiču od drugih ljudi, nego ona računa i na ranjivost drugih, na opštu ranjivost i krhkost, ali takvu koja nas povezuje i otvara jedne prema drugima, koja nas otvara za ljubav, a ne za grč i neprijateljstvo. Zbirka u tom smislu nosi jedan efekat lakoće, lepršavosti, lakoničnosti i uzgrednosti, ali koja time snažnije ističe podzemni tok bola, straha, patnje, zla, koji i te kako vrvi u krvotoku ovog (samo) na prvi pogled eteričnog pesništva. U ovim pesmama vibrira svaka reč, ali i svaki organ našeg i tuđeg tela, vibrira priroda, vibrira nevidljivo i neizrecivo, sve izloženo nečemu što nam preti, što nas raduje i što nas spaja, a što je sav taj život koji živimo, sav taj svet u kom smo, a u kom se ne samo ne snalazimo, nego nam je teško da ga uopšte pojmimo i izrazimo.

Bol  i radost, ranjivost i ljubav, sve je to ovde upareno i vodi jedno drugom, sve su to naši prelazi prema svetu i prema drugima, kao i drugih ka nama. Ranjivost, krhkost i bol ovde nisu mrak i beznađe, nego put za ljubav, otvaranje prostora za nju, otvaranje prostora jednih za druge, puta jednih ka drugima. Trepet u svakom slovu ove poezije je istovremeno drhtaj straha i ljubavi, bola i zanosa, i u tome je njena osobena vrednost. Lepa je ovo i tanana, rekli bismo kenotička poezija, podjednako naivna i refleksivna, neposredna i osveštena, kakva je dobro došla našoj književnosti i kulturi, na putu da nađe svoj autentičan izraz. A koji neće biti samo papagajsko ponavljanje ni samo beslovesni i nemoćni krik ili dezorijentisano brbljanje, već suočavanje sa svetom i sobom samima, ali u radosti i otvorenosti koje svemu što gradimo daje lepotu i smisao, otvarajući put svetlosti, a ne samo škrgutu zuba.

Povezani članci:

Portal Kompas Info posebnu pažnju posvećuje temama koje se tiču društva, ekonomije, vere, kulture, istorije, tradicije i identiteta naroda koji žive u ovom regionu. Želimo da vam pružimo objektivan, balansiran i progresivan pogled na svet oko nas, kao i da podstaknemo na razmišljanje, diskusiju i delovanje u pravcu boljeg društva za sve nas.