Često su veze među piscima skrivene, ili, kako kaže Miloš Crnjanski „dosad neposmatrane“. Tako su i dva srpska pjesnika – Petar II Petrović Njegoš i Branko Radičević, u dubljim odnosima nego što to izgleda prilikom formalnog upoređivanja njihovih poetika i stilskih i jezičkih osobenosti.
Kao da su to bila dva udaljena svijeta, što se nikad ne mogu sresti i prožeti. A onda je do njihovog susreta došlo u Beču 1847. godine. Branko je štampao svoju prvu knjigu „Pesme“, a Njegoš remek-djelo „Gorski vijenac“, koje je bilo kruna njegovog stvaralačkog genija. Treći među njima je bio Vuk Karadžić, koji je iste godine objavio prevod „Novoga Zavjeta“. Doduše, u zapisu od 1847. godine, Đura Daničić ne pominje Njegoša, već samo Vuka i Branka, kao velike međaše srpske književnosti i kulture. On kaže: „Meni se sve čini da će se ova (1847) godina spominjati u srpskoj književnosti“. On te događaje naziva „osvitkom“, koji je počeo da sluti kad je „čuo za „Novi Zavjet“ da se sprema svojijem istinitijem vidjelom i Srbina da obasja“. Za Brankove „Pesme“ veli: „Ja mislim da do danas nije nijedan učeni Srbin ovako pjevao kao ovaj Radičević…“
Nije Branko naprečac prekinuo svoja pjesnička lutanja i okrenuo se istočniku narodne poezije. Upravo je to učinio zahvaljujući Vuku, čiji krug i djelatnost je upoznao u Beču. On bez ostatka prihvata cijeli Vukov program jezičke reforme i izgrađivanja umjetničkog stvaralaštva na temeljima sopstvene tradicije i kulture.
Zahvaljujući tome, Branko je načinio svojevrsnu sintezu prajezika i iskon-melodije, Vukovih „ženskijeh pjesama“ i sremskih i bačkih oda ljubavi i radosti života.
Gdje je Njegoš u ovom živom odnosu sa Brankom?
U Beču je svakako bio u prilici Branko Radičević da pročita „Gorski vijenac“ Njegošev. Upoznao je epski svijet „tragičnog junaka kosovske misli“, kako Andrić naziva Njegoša, u istoimenom eseju iz 1935. godine.
Upravo vidimo odsjaj tog svijeta u Brankovoj pjesmi „Đački rastanak“. Prepoznajemo ga u poređenju dva Vuka – Brankovića i Karadžića: „Noć nam dođe sa Vuka jednoga, / Danak beli, braćo, sa drugoga. / Onaj mišku u gvožđe vam skova, / Ovaj duši verige raskova“.
Vladika Petar II Petrović Njegoš, (Foto: Vikipedija)
Značajan prostor u „Gorskom vijencu“ Njegoš je posvetio izdaji Vuka Brankovića i velikaša, o kojima Kolo pjeva:
„Velikaši, proklete im duše,
na komate razdrobiše carstvo“,
Branko Radičević, kad se oprašta s rajem djetinjstva i Stražilovom, sjeća se: „Srpske carevine, / Srpske slave, srpske gospoštine“. Veli: „Osetih se poslednjega doba, / Ta krasnoga na Kosovu groba“.
Čiji je to grob, saopštava nam Njegoš: „Pade Miloš, čudo vitezovah“, iduć gordo „k svetom grobu besmrtnog života“.
Ključno mjesto Brankovog i Njegoševog susreta je Kosovo, na kome nikada nisu bili, i Milošev grob, kojega nema. Ali, on je za Branka „krasni grob“, dok je za Njegoša „sveti grob“.
Brankov otac Todor povodom Kosova svjedoči 1862. godine: „Želja je njegova uvek bila da posle svršenih nauka putuje, osobito je želio da Kosovo Polje vidi. On bi govorio: ’Ja želim epos pisati, ali pre neću ni slovca napisati dokle Kosovo ne vidim, Kosovo na kojem je srpska slava ugušena, sloboda izgubljena, a sužanjstvo nastalo’.“
Svoju uspomenu Todor završava s tugom: „No Bog ne dopusti da to doživi“.
Rekosmo da ni Njegoš nikada nije bio na Kosovu, ali je živio njim. Dakle, i u jednom i u drugom slučaju se radi o metafizičkoj pripadnosti Kosovu, koja nadilazi svaku fizičku realnost.
Sličan je i odnos Njegoša i Branka prema Crnoj Gori. Ona je za Branka prazavičaj, o čijem mitskom postanju kazuje u pjesmi „Put“: „ispadoše brda svekolika, / Načini se jedina gomila, / Načini se ona srpska dika, / Dika srpska, Crna Gora mila“.
Branko nastavlja svoju apoteozu: „Crna Goro, ponosito stenje, / Krune srpske ti drago kamenje, / Uspomeno prelepoga danka, / Kog se seća Srbin kao sanka! / … Jera ovde poslije Kosova / Sunce srpsko granulo iznova“.
Bista Branka Radičevića, (Foto: Serbian Times)
A Njegoš veli: „Što se ne šće u lance vezati, / To se zbježe u ove planine“. Ti vitezovi su i svoju sjenku unijeli u zbjeg: „među gore za vječnu utjehu / i za spomen roda junačkoga“.
Kao što vidimo, kod Branka kontrast između Kosova, gdje je „srpska slava ugašena“ i Crne Gore, u kojoj je „granulo iznova“ na Kosovu zašlo sunce, pokazuje se i u proglasu Beogradskog odbora za prenos Brankovih posmrtnih ostataka, iz Beča na Stražilovo, 1883. godine. U njemu piše: „Njegoš je sretniji od Branka, jer njegove kosti počivaju na vrhu ponositog Lovćena, odakle se daleko unaokolo vide srpske zemlje. Branko leži u Beču, daleko od Stražilova, daleko od Fruške gore, vrela poezije njegove“.
Ali, sreća je promjenljiva. Njegoševo posmrtno stradanje je počelo tridesetak godina posle upokojenja, rušenjem njegove crkve i groba, koje je ponovljeno nekoliko puta. Njegoševa golgota još traje.
Branko je trideset godina posle smrti dočekao da se vrati na „stanište muza“, kako naziva Stražilovo u pjesmi „Oproštaj od Karlovaca“.
Postoji još jedna nedovoljno uočena veza Njegoša i Branka, kad je riječ o funkciji Kola u njihovim djelima.
Njegoševo Kolo je supstitut antičkog hora, koji komentariše dramsku radnju, dok je uloga Kola kod Branka u nešto drugačijoj funkciji. Kako kaže Laza Kostić: „Branko je uz kolo opevao najsvetlije događaje, najslavnije junake i borce iz istorije Srba“.
Inspirisani susretom u Beču, Njegoš i Branko uzajamno posvećuju pjesme. U pjesničkoj poslanici, pod naslovom „Branku Radičeviću“, Njegoš pravi svojevrsni portret svog sabrata po peru. Vidi ga u budućem društvu s mitskim Orfejem, ali i u sadašnjem vremenu mu se obrća: „U vilinskom pjevaš kolu / kao slavuj usred luga“. U trećoj, završnoj strofi, tog pjevca dragog i vrlog Srba Njegoš poziva da iziđe iz vilinskog kola, u kome ga „pjesma grli“, i uđe u njegovo kolo:
„Ajde, rode, kolu amo
da junački popjevamo;“
Poziva ga, dakle, u Crnu Goru, zajedničku kolijevku, koja je simbol junačkog kola. U ovoj pjesmi Brankovo i Njegoševo kolo postaju jedno te isto. Objedinjuje ih pripadnost srpskom rodu.
Branko se odaziva Njegošu pjesmom „Petru Petroviću Njegošu (vladici crnogorskom)“.
On sebe naziva nestašnim čedom. Ali, bolje da je to čedo „pređavolasto“ nego „Da uz tuđi korak naramuje, / Da ga tuđa ruka zaranjuje“.
Dok Njegoševa pjesma posvećena Branku nije datirana, ispod Brankove ode Njegošu je napisan datum, 7. januar 1848. godine. Dakle, na Božić, što dodatno baca svjetlo na njegov odnos prema Njegošu kao znamenitom vladici srpske crkve, glavi Crne Gore i pjesničkoj diki i slavi našega roda.
Najzad, imajući u vidu „dosad neposmatrane“ veze između Njegoša i Branka, ne možemo da zaobiđemo Njegošev eskplicitni sud o Brankovoj poeziji i ulozi u srpskoj kulturi, iskazan u pismu Vuku Karadžiću.
Nekoliko dana pred smrt, 5. oktobra 1851. godine, Njegoš odgovara Vuku Karadžiću, povodom dvije knjige koje mu je poslao, od kojih je jedna „Pjesne“ Branka Radičevića. On kaže: „a Branko je priličan proljećnjemu leptiru koji leti s cvijeta na cvijet. On isto po zapuštenoj srpskoj livadi radi“.
Poređenje Branka s leptirom, koji oprašuje cvijeće na zapuštenoj srpskoj livadi, dalekosežan je vrednosni sud, koji genije na umoru izriče o velikom savremeniku, čije mlado sunce je takođe zalazilo.
Budimir Dubak
