„Bosna pripada onom ko je umirao za nju na turskom kocu i na austrijskom konopcu“. – Jovan Dučić
Već nekoliko decenija unazad, srpsko istorijsko, kulturno i vjersko nasleđe je predmet najbezočnije moguće krađe. Kralo se ono i ranije. Međutim, u poslednje vrijeme ti nasrtaji si toliko učestali, da gotovo na dnevnom nivou, imamo pokušaje svojatanja određenih momenata srpske nacionalne istorije, spomenika, vjerskih objekata, pisaca, naučnika, umjetnika itd.
Što je najgore, na sve ovo, imamo prilično mlitavu ili gotovu nikakvu reakciju srpskih inteletualaca, istoričara, akademika i drugih, koji bi iz ugla svojih kompetencija trebalo da se pozabave ovim za Srbe nasušnim pitanjima. Tih nasrtaja je toliko da ne zna čovjek odakle bi krenuo. Mi ćemo ipak suziti fokus našeg posmatranja na pitanja krađe srpskog istorijskog, kulturnog i vjerskog nasleđa, i to onog na prostoru Bosne i Hercegovine i Republike Srpske.
Čak i tu, za obim teksta koji smo predvidjeli, nemoguće je dotaći se svih mogućih pitanja i problema. Opredjelio sam se da ovde razmotrim samo nekoliko najaktuelnijih, rado pričanih i prepričavanih „bajki“, koje se stalno pripovjedaju od strane bošnjačkih političara i intelektualaca. Konkretno, mislim na česte Tviter objave gradonačalnice Sarajave Benjamine Karić, u kojima se ona hvali tzv. bosanskohercegovačkim kulturnim nasleđem, kao i novopostavljenim spomenikom kralja Tvrtka I Kotromaniću u Sarajevu, a ispred kojeg se gradonačalnica tako ponosno slikala. Pored nje, u razmatranje ćemo uzeti i prilično viralan video, koji se može naći na internetu i društvenim mrežama, u kojem prof. Enver Imamović u Carevoj-Sultan Fatihovoj Džamiji u Sarajevu 2012. godine, govori o tome, kako su, prilikom pohoda Sultana El-Fatiha (Mehmeda II Osvajača) na Bosnu 1463. godine, ondašnji „dobri Bošnjani“, raširenih ruku dočekali sultana, jer im je zbog njihovog bogumilstva, Islam bio jako blizak i prijemčiv. U tom videu, profesor još objašnjava da upravo zbog toga, a ne zbog nemilosrdne sile, koju je predstaljalo Osmansko Carstvo i njegov Sultan Mehmed II Osvajač, nije proliveno puno krvi. Po njemu Bosna je „pala“ gotovo bez krvi. „Dobre Bošnje“ su El-Fatiha dočekali kao izbavitelja i kao svojevrsnog mesiju.
Ovde ću iznijeti samo neke najbitnije momente i činjenice iz istorije Bosne, koji nedvosmisleno ukazuuju na svu besmislenost argumenata (ako su uopšte argumenti), koju iznose gore pomenute ličnosti.
Prvi bitan vladar iz srednjevjekovne Bosne, koji se danas, takođe često pominje je bio čuveni Kulin-ban. Opšte uvreženo mišljenje među Bošnjacima je, da je većina stanovništva, koji je tada živjela na teritoriji Bosne, bila bogumilske vjerske orijentacije. Čak se to tvrdi i za Kulin-bana. Međutim, ako je on bio bogumil zašto, onda svoju čuvenu povelju iz 1189. godine otpočinje riječima: „Vo imja Otca i Sina i Svjatago Duha…“ Svakom, iole teološki informisanom istoričaru, poznato je da su bogumili bili vrsta manihejske sekte1, čije pristalice nisu vjerovali u Svetu Trojicu. Dobili su naziv po popu Bogumilu, koji je propovjedao na prostoru Makedonije u 10. vijeku. Bogumili su bili i protiv crkvene vlasti i nasilja. Sveti Sava u svom „Zakonopravilu“ navodi da su oni (bogumili) imenovali dvojicu jednako moćnih i suprostavljenih bogova (dualizam), huleći na Božanstvo, od kojih je jedan uzrok svjetlosti, drugi tame. I sunce i mjesecu su obogotvorili, a đavola su nazivali vladarom tijela. O zakonskom braku su govorili da je demonski, i udjeljivanje siromašnim nazivali bezakonjem. Smatrali su da Gospod pri ovaploćenju nije primio čovještvo, i rugali se krstu, i smrti, i Vaskrsenju kao prividima2.
Osim toga, poznato je da je povelja Kulina bana napisana staroslovenskom ćirilicom (ili kako naše današnje – mada slabo informisane – „dobre Bošnje“ kažu „bosančicom“). Ako je tačno, da je to i njihovo pismo i ako je ta povelja dio bošnjačkog kulturnog nasleđa, predlažem da tu istu povelju odštampaju u velikom formatu i neka je kao bilbord okače u gradovima sa većinski bošnjačkim stanovništvom, pa da vidimo. Živo me zanima, da li bi izdržala i 24 sata, a da ne bude vandalizovana.
Slična situacija je i sa poveljom bosanskog bana Mateja Ninoslava (1235-1250.). Najstariji domaći izvor koji govori o identitetu bosanskog stanovništva u srednjem vijeku, i to još dok se bosanska država nije proširila na Hum i Južnu Dalmaciju, a na Zapad se nije prostirala dalje od izvorišta rijeke Sane, jesu povelje bana Matije Ninoslava (1232-1250). Naime u tri banove povelje, pisane 1234, 1240 i 1249, kao njegovi podanici spominju se Srbi. Ove su povelje ugovori između bosanskog bana i Dubrovnika – kao i u slučaju bana Kulina – a tiču se slobode trgovanja dubrovačkih trgovaca po bosanskoj državi. Dijelovi teksta banovih povelja po kojima vidimo da Ninoslav svoje podanike smatra Srbima u prevodu na savremeni srpski jezik glase ovako:„Ako tuži Srbin Vlaha da se parniči pred knezom; ako tuži Vlah Srbina da se parniči pred banom“. Iz ovoga se vidi da ban odgovara za svoje podanike Srbe, i da ako neko od njih skrivi nešto dubrovačkom trgovcu mora i da odgovara pred njim. Dubrovčane naziva Vlasima, što je naziv kojim su u to doba nazivani stanovnici romanskog porijekla u srpskoj blizini. Treba napomenuti da i ova povelja počinje riječima: „Vo imja Otca i Sina i Svjatago Duha…“.
Kralj Tvrtko I Kotromanić je posebna priča. Puno se pompe diglo oko novopodignutog njegovog spomenika u Sarajevu. Tvrtko I Kotromanić se namjerno krunisao u Manastiru Mileševa 1377. godine, gdje su tada počivale mošti Svetog Save, time želeći da pokaže da je on apsolutno u duhu svetosavskog zavjeta i predanja. Poznate su njegove riječi: Idem „v srbskuju zemlju“, želeći „ukrepiti prestol roditelj mojih“ koji „v zemljnem carstve carstvovaše, i na nebesnoje carstvo preselili se“ (Idem u zemlju srpsku, želeći ukrijepiti presto roditelja mojih, koji su u zamljskom carstvu carstvovali i na nebesko se carstvo preselili). Njegova prava titula je glasila Banus Bosnia et rexus Rascia (Ban Bosne i kralj Srbije). Jedan je od onih, koji nije zatajio, te je poslao vojsku knezu Lazaru u pomoć na Kosovo. Vojsku je predvodio srpski vitez iz srpske Bosne Vlatko Vuković. Tvrtko je bio svjestan da se i Bosna brani na Kosovu. Ako je Tvrtko, samo nekoliko decenija prije pada Bosne pod Turke 1463. godine, bio protiv Islama, sultana i Turaka, šta se to najednom promjenilo, kada su Turci ušli u samu Bosnu, pa su preci naših dobrih Bošnja najedanput promjenili svoj stav? Da li je to ljepota i uzvišenost nove religije, koju su Turci sa sobom donijeli ili je to bio strah za goli život i vlastitu imovinu? Odgovor na ova pitanja prepuštam čitaocima.
Sledeći bitan vladar Bosne je Stefan Vukčić Kosača (1406-1466) (Herceg od Svetog Save). Po njemu je Hercegovina i dobila naziv. Herceg Stefan je ubacio ime Svetog Save u svoju vladarsku titulu. Trebali tome još nešto dadati?
Kako je moguće da se Bošnjani ne spominju u srednjevjekovnim poveljama? Istoričar Boris Radaković navodi da se oni spominju amo kad je riječ o krupnoj vlasteli iz Bosne, kada se ona poziva za svjedoke nekih krupnih odluka ili u nekim poveljama kada se spominju državni ili geografski nazivi za stanovništvo npr. Bošnjani i Dubrovčani, Bošnjani i Humljani, Bošnjani i Usorani itd. Međutim, kada se u domaćim ćiriličnim poveljama navode narodi u nekim graničnim teritorijama, nema pomena Bošnjana, ali ima Srba, Vlaha, Dubrovčana i Hrvata. Zanimljiv je izvor Grgur Nikolić, pripadnik ugledne humske vlastelinske porodice Nikolića, koja je bila u srodstvu sa Nemanjićima i Kotromanićima. Naime, Grgur 1418. godine ukida carinu pred Stonom koju je svojevoljno ranije bio uspostavio. Svoju odluku objelodanio je u povelji od 6. jula iste godine i u toj povelji kaže da je carina ukinuta za svakog „tko godi grede u Ston ili Dubrovčanin ili Vlah ili Srblin ili tko ini i takođe iz Stona“. Iako je teritorija kojom je vladao Grgur Nikolić bila u sastavu države Kotromanića, a prema nekim kvazinaučnim teorijama u srednjovjekovnoj državi Kotromanića državotvorno stanovništvo bili su Bošnjani, vidimo da ih nema među pobrojanim narodima u povelji Nikolića. Čak, neki vole reći kao Srba nije bilo na teritoriji današnje BiH sve do dolaska Turaka ili one još spektakularnije teorije koje kažu da Srba u BiH nije bilo do druge polovine 19. vijeka. Ali, kako onda da Bošnjana nema, a Srba ima u povelji jednog velikaša sa prostora bosanske države? Znamo da je bilo migracija stanovništva iz Bosne u Hum, pogotovo stočarskih masa, ali bez obzira na to nema pomena Bošnjana u poveljama humske vlastele ni na bosanskom primorju, što nam govori da je riječ o staležu ili kad imamo pomen samo „Bošnjani“ bez onoga ispred „dobri“, radi se o regionalnom nazivu za ljude iz Bosne. Prateći izvore koji govore o stanovništvu bosanske države, nastavljamo prema rijeci Cetini. Vojvoda Donjih Kraja, Đurađ Voisalić, sinovac i naslednik hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića, svojom poveljom iz 1434, potvrđuje baštinske posjede braći Đurđevićima. Ti posjedi nalazili su se između ušća Neretve i Cetine. Kao stanovnici tih krajeva navode se Srbi i Vlasi: „i u svemu u čemu ih nađošmo da drže, bilo da je Srbin ili Vlah“. Treba napomenuti da se iz povelje jasno vidi da je stanovništvo toga kraja rimokatoličko, ali je bez obzira na to srpskog i vlaškog porijekla. Jedino je pitanje u vezi Vlaha, da li se to odnosi na romanske vlahe ili srpske stočare. Moguće je, da je bilo i jednih i drugih. O jasnoj etničkoj granici između Srba i Hrvata na rijeci Cetini, kao i potvrdi da Hrvata u značajnijem broju nije bilo u bosanskoj srednjovjekovnoj državi, posebno njenim južnim krajevima, svjedoči i povelja bana hrvatskog Hanža Frankopana, nastala samo dvije godine nakon povelje Đurđa Voisalića. U toj povelji, kojima Hanž potvrđuje Vlasima njihova prava spominju se na njegovoj teritoriji Hrvati, Vlasi i Srbi: „I Srblin da ne more otdati na Vlaha, ni Vlah na Srblina“ i „da ne drže Hrvati Vlahov mimo ednoga bravara“. Vidimo da iako teritorije braće Đurđevića graniče sa Hrvatima, nema pominjanja Hrvata kao stanovnika njihovih oblasti. Sa druge strane granice, na teritoriji Frankopana spominju se i Srbi, što znači da su tamo dospjeli svojim migracijama iz bosanske države, dakle porijeklom su iz države Kotromanića. Bosanski stočari su još pre nego će Tvrtko osvojiti velike dijelove srednjovjekovne Hrvatske i Dalmacije, dolazili i naseljavali se na tim prostorima, ali kako vidimo ti stočari nisu bili „Bošnjani“, nego Srbi i Vlasi. Takođe, na teritoriji kojom je vladao herceg Stefan Vukčić Kosača, a to je teritorija današnje Hercegovine, zapadne Crne Gore i primorja od Omiša do Pelješca i dijela oko Herceg Novog, spominju se Srbi i Vlasi. Tako herceg Stefan iz 1450. godine, u ugovoru sa Dubrovnikom o miru garantuje da dubrovačke trgovce i njihov teret ne smiju ometati ili preuzimati samovoljno „ni Vlah ni Srbin“, koji su njegovi podanici. Godinu dana kasnije njegov sin knez Vladislav, u ugovoru sa Dubrovnikom kaže: „obavezujem se da niti hoću niti smem ikada zabraniti niti zaustaviti ni jedne moje ljude ni Vlahe ni Srbe, da trgovine radi slobodno u Dubrovnik idu“ 3.
Najstariji vjerski, kulturni i istoriski spomenici na prostorima Bosne i Hercegovine su u vezi sa Srbima, srpskim vladarskim lozama i Pravoslavljem. Ovde se ne tvrdi da današnji Bošnjaci nemaju veze sa tim predanjem. Naprotiv, to je i njihovo predanje. Međutim, nije tačna savremena verzija predanja, koju iznose njihovi intelektualci. To je notorna laž i izmišljotina.
Ako je tačno da su ondašnji dobri Bošnjani bili presrećni potpadanjem pod tursku vlast i islamizacijom, kako objasniti fenomen Zmaja od Bosne Husein-beg Gradaščevića i njegovu borbu sa autonomiju Bosne, kao i njegove čuvene riječi?
„Mi idemo na Kosovo ravno,
Gdje nam stari slavu izgubiše,
Staru našu slavu prađedovsku.
I mi ćemo na Polju Kosovu
Il’ izgubit’ vjeru i junaštvo,
Ili ćemo ako Alah dade,
Dušmanina svoga pobjediti
I u Bosnu vratiti se slavno.“
Stalno se od strane bošnjačkih intelektualaca ističe, kako su prije dolaska Turaka na ove prostore, stanovnici Bosne većinski pripadali gore pomenutom bogumilskom pokretu. Ovo se kosi ne samo sa činjenicama nego i sa zdravim razumom. Činjenica je da je ovde bilo bogumila. Međutim, oni nisu nikada bili većina. Prema popisu stanovništva sprovedenom 1910. godine, u BiH je živjelo 1 898 044 ljudi.
Od toga:
825 388 (43, 48%) pravoslavnih Srba,
612 090 (32, 25%) Muslimana,
434 190 (22, 88%) rimokatolika, itd.
Ako računamo da su preci ovih šesto i kusur hiljada muslimana prešli iz bogumilstva u Islam i ako su oni onda kao muslimani imali povlašten status kod turskih vlasti, kako je moguće da većinu stanovništva na teritoriji BiH 1910. godine čine pravoslavni Srbi žive? Zna se da su muslimani imali povlašćen status ne samo za vrijeme osmanskog carstva, nego i za vrijeme austrougarske. Ovaj popis su i napravili Austrougari. Zar nije logičnije misliti, da bi se, narod koji ima povlašćen položaj, trebao više umnožavati nego onaj koji je potlačen? Turci nisu uzimali danak u krvi od muslimanskog življa, već od pravoslavnog hrišćanskog. Strahoviti porezi i nameti (harač) se nisu odnosili na muslimansko stanovništvo.Osim toga, postalja se još jedno pitanje: da li su i preci pravoslavnih Srba bili bogumili? Ako jesu, da li su i oni dočekali sultana El-Fatiha raširenih ruku? Međutim, pravo pitanje je kako su oni odjednom, naprasno odlučili da postanu pravoslavni? Ko je izvršio to čudesno opravoslavljivanje Srba? Da nisu možda Turci? Da nisu Austrougari? Ima tu još besmislenih tvrdnji, ali, mislim da nema potrebe za njihovim daljim nabrajanjem.
Kao što vidimo, Srbi pravoslavne vjere su još od najstarijih poznatih vremena bili većina na prostorima Bosne i Hercegovine. Bili su većina, čak i ako ne računamo muslimane i katolike.
Dobro je poznato da su se mnogi i od njih identifikovali kao Srbi. Najeklatantniji primjeri su primjeri velikih pisaca Ive Andrića i Meše Selimovića, koji su se javno i izričito deklarisali kao Srbi katoličke (Ivo Andrić) tj. muslimanske (Meša Selimović) vjere. Srbi pravoslavne vjere su bili većina sve do Drugog Svjetskog rata, Jasenovca i njihovog sistematskog uništavanja od strane NDH. Taj proces nastavljen je i u poslednjem građanskom ratu. Danas smo došli na približno iste brojke kao i ove iz popisa iz 1910. godine.
Profesor Enver Imamović u gore pomenutom videu navodi da je knez Radak, zapovjednik odbrane grada Boboca od Turaka grad predao gotovo bez prolivene krvi, jer je kao navodni bogumil, bio oduševljen novom vjerom (navodno je on rekao da bi radije vidio turski turban nego papsku mitru). S druge strane, u znak zahvalnosti za tu predaju grada, sultan El-Fatih mu je odrubio glavu. Isto će proći i tadašnji bosanski kralj Stefan, sa padom grada Jajca. Stefanu je doduše bilo obećano da mu neće odrubiti glavu, ali, kada su ga izveli pred sultana, sultan ga nije htio ni pogledati već ga je odmah dao da mu se odrubi glava. Isto je pogubljen i njegov stric Radivoj, dok su njegov brat i sestra po ocu bili odvedeni u Carigrad gdje su prevedeni na Islam. Posle ovoga, svi ostali gradovi u Bosni su otvorili svoje utvrde i predali se osvajačima. Koliko je njihovo oduševljenje sa novopridošlim osvajačima bilo, može se lako zamisliti.
Jedno od velikih pitanja je i pitanje. Stećci nađeni u Bosni nemaju nikakve veze sa bogumilima. Oni su u glavnom spomenici pravoslavnih Srba. Po riječima profesora Seliha Selimovića od 19. vijeka polako počinje da se uvodi mišljenje da su bogumili bili dominantno stanovništvo na teritoriji Bosne. Prvi put da jedan bosanski intelektualac musliman pomene bogumile i bogumilstvo desilo se 1886.godine. To je bio Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak koji je napisao knjigu „Narodno blago“ u kojoj je pominjao bogumile i bogumilstvo. Za to su ga nagradile austrougarske okupacione vlasti položajem grada Sarajeva. Ideologiju bogumilskog mita i predstavu o neprekinutom kontinuitetu između srednjovekovne Bosne i Bosne iz tursko-osmanskog perioda, prvi je od muslimanskih intelektualaca uveo 1892.godine Safvet-beg Bašagić-Redžepašić (1870-1934). Tu ideologiju je posebno apostrofirao i svojom knjigom „Kratka uputa o prošlosti Bosne i Hercegovine 1463. do 1850, Sarajevo 1900. Ideologiju integralnog bošnjaštva je svesrdno podržavala i pomagala austrougarska okupaciona vlast na čelu sa prinudnim upravnikom grofom Benjaminom Kalajem koji je ujedno bio i zajednički ministar finansija u austrougarskoj vladi4. Ipak, Čovjek ne može a da ne osjeti strašan očaj, kada vidi da se stećcima kod nas niko ne bavi. Poznato je da su stećci, koji su bili ispod atik Džamije u Bijeljini, godinama stojali na kiši i suncu. Koji istoričar se njima bavio? Ja takvog ne znam. Nije nikako čudo što se oni danas smatraju bogumilskim kulturnim nasleđem.
Svako ko je pri zdravoj pameti i ko poštuje istorijske činjenice, ne može da tvrdi da navedeno kulturno nasleđe, nije i nasleđe današnjih bosanskih muslimana – Bošnjaka. Naprovit, ono je i njihovo. Međutim, sporna je savremena verzija interpetiranja tog predanja. Problem je iskrivljivanje istorijskih činjenica i njihovo prilagođavanje zvaničnom bošnjačkom političkom narativu. Još veći problem je što naši srpski istoričari ćute kao zaliveni i dopuštaju da se ova krađa dešava bukvalno pred njihovim nosom, a oni ne reagiju. Potrebne su knjige (barem jedna naučna knjiga na ovu temu godišnje), monografije, simposijumi, naučni skupovi, potrebno je da se veći prostor posveti ovome na času istorije u školama. Jedino je to način, na koji možemo spriječiti da ostanemo bez svega što imamo.
