Uveče oko 23 časa, 7. decembra 1991. u njen dom u Poljaničkoj ulici 22. na zagrebačkoj Trešnjevci, banuli su Siniša Rimac, Munib Suljić, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Suzana Živanović (pripadnici Merčepove jedinice) sa namerom da uhapse Mihajla Zeca, zbog njegovih navodnih veza sa pobunjenim krajinskim Srbima.
On je nekako uspeo istrčati na ulicu i pokušao pobeći, ali ga je Siniša Rimac ustrelio na udaljenosti od tridesetak metara.
Mučki ubijene ćerka Aleksandra i majka Marija Zec
Nakon tog su svezali dvanaestogodišnju Aleksandru i njenu majku Mariju i strpali u kombi (bez registarskih tablica) i odvezli se do kod planinarskog doma Adolfovac na Sljemenu, – gde su Aleksandru i njenu majku ubili ih i bacili u jamu za smeće.
Kasnija istraga otkrila je da je Siniša Rimac, koji je prije toga ubio njenog oca, tražio je da Aleksandru ne ubiju, ali da su svi drugi bili protiv, jer ih je ona videla.
Nju je hladnokrvno (vezanih nogu i ruku) ubio Munib Suljić automatskom puškom Hekler pucavši joj u potiljak. Njena sestra Gordana i brat Dušan, uspeli su da prežive, jer su se sakrili u kući i tako promakli ubicama.
Istraga o ubistvu
Samo nekoliko dana nakon tog zločina, uhapsila ih je policija, oni su odmah, u razgovorima s istražiteljima, priznali likvidacije, te su ih vrlo detaljno opisali. Međutim, ta priznanja dali su bez prisustva svojih advokata, – pa je to uzeto kao velika proceduralna greška, a kako nije bilo svedoka tih egzekukucija – pušteni na slobodu 1992.
Nakon puštanja na slobodu, Suljić i Hodak nastavili su puniti novine skandalima vezanim uz kriminal, dok je Siniša Rimac postao jedan od telohranitelja pokojnog Gojka Šuška i dogurao do čina bojnika ili čak pukovnika Hrvatske vojske.
O Mikoli se dugo ništa nije čulo, jer je otišao u Hercegovinu, dok je Suzana Živković – potpuno nestala.
Siniša Rimac je primio visoko priznanje od Franje Tuđmana
Siniša Rimac je 30. maja 1995. primio orden Nikole Šubića Zrinskog, visoko priznanje za junački čin u ratu iz ruku tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana. U dijelu javnosti to je shvaćeno kao afirmacija tog nedjela i poželjni način ponašanja.
Prema nedeljniku „Nacional“ ključnu političku zaštitu ubicama, pružio je sam predsednik Tuđman. Navodno je 1992. godine Stjepan Mesić došao k Tuđmanu s molbom da taj slučaj bude što pre rešen, no Tuđman mu je odgovorio: „Pusti, možda će mi ti dečki još trebati.“
Reakcije javnosti na ubistvo Aleksandre i njezine porodice
Slučaj male Aleksanre i njene porodice, – medijski nazvan „Slučaj“, Zec ipak je izazvao dosta prašine i mučnine, nakon što su o njemu izvestile brojne nevladine organizacije i počele pisati brojne novine i nakon što se o njemu u više navrata pričalo na televiziji.
Po navodima novinara Davora Butkovića, Vladimir Šeks, koji je u vreme suđenja ubicama porodice Zec bio državni tužioc RH, priznao mu je da se stidi zbog slučaja Zec, te da je osećao grižu savesti zato što ubice nisu bile kažnjene.
Munib Suljić, Igor Mikola i Siniša Rimac ipak su 2005. osuđeni, ali ne za ubistvo Aleksandre Zec, već zbog ubistva nepoznatog muškarca zvanog Saša, zapravo Aleksandra Antića u Pakračkoj poljani.
Kolike kazne su počnioci dobili za ovaj monstruozan zločin?
Najdužu kaznu od 10 godina, dobio je Suljić koji je prvi zapucao, Rimac je osuđen na osam godina dok je Mikola kao pomagač u ubistvu osuđen na pet godina zatvora (njemu je pribrojano i protivpravno lišavanje slobode i iznuda nad Milošem Ivoševićem, Radom Pajićem i Markom Grujićem).
Nakon izricanja presude u zatvor je odveden samo Rimac jer se Suljić i Mikola, koji su se branili sa slobode, nisu pojavili na izricanju presude.
Igor Mikola je svega godinu dana pre toga, izručen Hrvatskoj nakon izdržavanja 27-mesečne zatvorske kazne koju je odslužio u zeničkom zatvoru, zbog pokušaja iznude nad Mladenom Žuljem, vlasnikom benzinske pumpe u Grudama. Nikola Hodak je u junu 2005. godine nepravomoćno osuđen na godinu dana zatvora zbog zbog pokušaja iznude.
Siniša Rimac osuđen je 2005. na 8 godina zatvora, ali zbog ubistva jednog Srbina u Pakračkoj Poljani 1991.
Munib Suljić umro je u zatvorskoj bolnici na svetošimunskoj cesti u Zagrebu 25. augusta 2006. za izdržavanja 12 godišnje kazne za ubojstvo nepoznatog civila zvanog Saša, nakon što se sam predao u Hagu 1. juna 2006.
Kontroverze oko istrage
I danas ostaje za nagađati zašto sudu za osuđujuću presudu nisu bila dovoljna svedočenja svedoka koji su videli Sinišu Rimca kad je ubio Mihajla Zeca, niti svedočenja onih pred kojima je Igor Mikola priznao ubojstvo.
Niko nikad nije objasnio niti što je manjkalo policijskim ekspertizama po kojima je dokazano da je oružje oduzeto od optuženih identično onim iz kojih su počinjena ubistva, isto tako sud nije uzeo u obzir forenzičku ekspertizu kombija, kojom je nesumnjivo dokazano da su njime vožene otete Aleksandra i njena majka Marija.
Kombi su vozili Igor Mikola i Snježana Živanović
Istraga je utvrdila da su kombi vozili Igor Mikola i Snježana Živanović, a bilo je i svjedoka koji su potvrdili da je taj bio ispred kuće porodice Zec neposredno prije i za vrijeme ubistva, jer je tad udario u parkirani automobil.
Ostalo je nejasno i nedovoljno istraženo, što se te noći zbivalo u policiji, jer su neki svjedoci ubojstva Mihajla Zeca nazvali policiju i rekli da su vidjeli kako otmičari trpaju ženu i dijete u kombi.
O tome navodno postoje pismeni tragovi u knjizi dežurstva policijske stanice, – policija je o tome informirala sve svoje patrole, ali se one nisu usudile zaustaviti ubojice na kontrolnoj točki ispod Sljemena, jer su vidjeli da su to pripadnici Merčepovih eskadrona smrti.
Po mišljenju dobrog dijela javnosti u Hrvatskoj – Ustavni sud RH, zbog mizernih formalno-pravnih propusta, za koje velik dio uglednih pravnih stručnjaka tvrdi da su nategnuta i krajnje sumnjiva interpretacija zakonskih odredbi – zapravo radi farsu od pravde. Tako da Slučaj Zec nikad nije doživio sudsku katarzu, onakvu kakvu priželjkuju žrtve i stradali.
Odšteta preživelim članovima porodice Zec
Preživjeli brat i sestra male Aleksandre, Gordana i Dušan Zec, koji od 1991. žive u Banjoj Luci kod bake, tužili su Hrvatsku državu preko zastupnika Ante Nobila i Mara Mihočevića. Na kraju je Sanaderova vlada u proljeće 2004., pristala na nagodbu i isplatu jednokratne odštete od 1 500 000,00 kn, kao neku vrst moralnog čina.
Inicijative da se Aleksandri Zec podigne spomenik
Slučaj Aleksandre Zec još uvijek muči dio hrvatske javnosti, i postoje inicijative da se po njoj nazove jedna ulica, kao i one koje traže da joj se podigne spomenik – koju je javno iznio književnik Zoran Ferić.
