Šta bi uopšte bio Zavjet, kada govorimo o zavjetnim narodima?
Kao i mnogo toga u nataloženoj istoriji i nacionalnoj psihologiji nije lako sažeti u jednu rečenicu šta bi zapravo bila zavjetna svijest. No kada bismo to morali učiniti, možda bismo mogli reći ovako nešto: zavjetna svijest jeste zajedničko uvjerenje jednog naroda da ga je Bog vodio i vodi kroz istoriju, da taj odnos sa Bogom daje smisao njegovim stradanjima i određuje pripadnost toj zajednici – samo onaj ko je spreman da dijeli to ubjeđenje, pripada zavjetnoj zajednici tog naroda. Dakle, stvar bi bila takva da bi joj se svako ko ne vjeruje da Bog postoji ili da velike priče postoje nužno morao podsmjehnuti – ako je svaka kolektivna svijest samo trenutni konstrukt ili neka vrsta interesnog konsenzusa elite, onda zavjetne svijesti ne može biti. Ljudi su, međutim, bića koja rijetko dovode svoje impulse pa i mišljenja do kraja: u kolektivnim identitetima učestvuju ponešto inercijom, ponešto zato što su u njima rođeni, pa ih čak ni najciničnija viđenja života ne udaljuju od potrebe da negdje nekako pripadaju. Problem sa zavjetnom sviješću jeste u tome što se ona – od trenutka kada se Jahve na Sinaju javlja Mojsiju i od središnje tačke istorije kada Hristos ide na Golgotu – ne može živjeti kao prosta inercija kolektivnog duha (ili „duha“). Zavjet ne podrazumijeva bilo kakav nacionalni esencijalizam – prvi narod koji je sebe i svoje istorijsko iskustvo shvatio kao Zavjet sa Bogom, Izrailj, nije se lingvistički, kulturološki, pa ni politički razlikovao od Hanana u kome se nastanio; u tolikoj mjeri je zapravo bio stopljen sa hananskom kulturom i etničko-političkim pejsažem, da ga je ona neprekidno privlačila i odvlačila od Sinaja, etičkog i ritualnog koda koji je taj narod obećao da će živjeti kao zalog i ispunjenje ljudskog dijela bogočovječanskog Zavjeta. Naravno, kao i svaki kolektivitet i zavjetni narodi skloni su ponavljanju kazivanja o svetom pretku i zlatnom vijeku („mi imamo oca našeg Avrama“), ali i sama istorija zavjetnosti uvijek demantuje esencijalističku gordost zbog „bogoizabranosti“: zlatno tele i neprekidni tok povratka paganštini dešava se paralelno kada i „zlatni vijek“ Zavjeta i zavjetnih država.
I tu možda nastaju vječite nevolje sa Zavjetom. On ne omogućava jednostavnu idealnu projekciju sopstvene prošlosti: zajednicama je teško da žive etičke maksime Zavjeta, a Zavjeta ima onoliko koliko ga zajednica živi. Zavjet je od Sinaja do Posljednje večere (i kneževe večere!) stvar obrednog ponavljanja obećanja datih u vrijeme kada se Bog, čovjek i narod susreću da bi se jedni drugom zavjetovali. Savremena nacija, naravno, može da bude konceptualizovana na svakom drugom kriterijumu – državnom, lingvističkom, političkom, ekonomsko-interesnom – ali zavjetni narod ne može da porekne Zavjet i ostane narod (otuda, recimo, odstupanje od vidovdanskog gledanja na istoriju ne znači da je neko izašao izvan okvira srpske jezičke zajednice, ali znači da jeste izašao izvan zavjetne zajednice srpskog naorda kao što neko ko je odlučio da dijeli srpsku zavjetnu sudbinu, makar bio mađarski regrut na Košarama jeste dio naše zavjetne zajednice, makar svaki put naglašavao srpske riječi na prvom slogu). U srpskoj istoriji se od XIX vijeka do danas prepliću ali i trvu načelo zavjetne svijesti i potreba za proširenjem zavjetne paradigme: kako uvjerenje i djelovanje Boga u istoriji i vjere u čovjeku jenjava sa protokom tog vijeka, Srbi traže da nađu svoj zajednički imenitelj tako što će se zavjetna svijest suspendovati na dva paralelna načina: prvi je njena eshatološka istorizacija – poimanje prema kome je Zavjet ne trajni odnos Boga i naroda već konkretan zadatak nakon koga „Srbi zavjet ispuniše“. Otuda nakon 1918. i „osvete Kosova“ svima se čini da je vrijeme Zavjeta prošlo jer se dosegnuo eshatološki cilj. Otuda trajna metafizička demobilizacija u kojoj danas živimo. Paralelno sa momentom „ispunjenosti“, Zavjet je prestao da bude konsenzus jugoslovenskog projekta u bilo kom drugom registru osim kao uspomena na slavnu prošlost. Kroz HH vijek epska vertikala je jenjavala, krnjena komadić po komadić, društvenim promjenama – urbanizacijom, industrijalizacijom, seksualnom revolucijom koje nisu pogodovale guslarskom obredu kao demotskoj liturgiji zavjetne svijesti. Otsječena od prošlosti novostvorena postvukovska elita ostala je trajno obogaljena nemogućnošću da pročita svoju prošlost prije 1847. godine – čime smo se, u (ne)mogućnostima da dopremo do glasova predaka, izjednačili sa svim novostvorenim nacionalnim derivatima nastalim iz starosrpske jezičke zajednice. Na kraju je, od početka HH vijeka naovamo, Srbima ostala uglavnom jedna horizontalna kultura koja se tek sjeća svoje nekadašnje zavjetne vertikale. Odatle se kod nas uvijek govori o „kulturi sjećanja“ – kao da je kultura sjećanja moguća. Jedna kultura se kao cjelina sjeća ili ne sjeća sebe i svog identiteta, svoga „ja“. Ako je kultura pretežno horizontalna, okrenuta sadašnjici, savremenicima, ovome sada i ovdje, ona ne nalazi svoje puteve ka prošlosti, ma koliko se ulagalo u „promovisanje kulture sjećanja“. Dvije države u kojima su Srbi živjeli nastale su na premisama zaborava prošlosti – Kraljevina SHS i FNRJ/SFRJ. Njihova horizontalna kulturna politika koja govori da je važnije šta se u Zagrebu misli nego šta se u Dečanima pjeva i danas okupira „srpski“ doživljaj sebe i okoline. Slučajno Srpstvo nije se desilo kao prosto iskliznuće jednog dijela elite ka Zapadu ili Zagrebu. U trenutku kada se zavjetna svijest svela na dekorativni kolorit prošlosti a ne na načelo vitalnosti, smislenosti i svrhovitosti naših života, svaka „srpska“ svijest sasvim slučajno, incidentno i akcidentalno je „srpska“, svaki „nacionalizam“ – uključujući i „antinacionalizam“ – samo je dekorativan i pozerski jer za njega niko ne bi ni živio ni umro, nikome nijedna od lozinki koje zamjenjuju Zavjet neće biti posljednja misao pred susret sa Spasom.
Biopolitički lom HH vijeka nije pogodovao Zavjetu. Zapravo, pojavila se ona opcija koju živimo. Sve do tada, Zavjet je stajao kao razdjelnica. Između Ilije i Vaalovih žrečeva, između Jude i Jovana, između Vuka i Miloša. Unutar Zavjeta čovjek je mogao i da bude nevjerni Toma, pokajni Petar, zbunjeni Luka ili da sasvim izda i pređe na drugu stranu, izađe iz zavjeta. No pozni HH vijek ponudio je mogućnost indiferentnosti. Kolektivi postoje, njih vezuju neke države, čak i velike kulture i – ništa drugo. Pojavljuje se filistar, čovjek „tišu mišu“, „gledaj sebe“ psihologije. On ne samo da nije spreman da umre za Zavjet – on ne želi ni da ga živi. Njegov konsenzus jeste „ne diraj me – ja te neću dirati“. On ima ubjeđenja, do njih možda i drži silno – ali ona ga na obavezuju. Njegova kolektivna svijest oblikovana je zamišljenom budućnošću i turističkom izmještenošću od svakodnevice. Otuda je za njega važno samo sada moguće i traženo od budućnosti. Politička ponuda današnjih srpskih zemalja – u kojoj gotovo da nema partije spremne da raskrsti sa evroatlantskim „pridruživanjem“ – plod je ne samo neposredne političke okupacije i umreženosti naših vlasti i opozicija za briselskom kakokratijom: kompradori, kroz sebe same, odlično poznaju opojnost sna o boljem sutra, o eshatologiji Evrope koja je jača čak i od lične tragedije bombardovane Srbije i Crne Gore 1999. Prošlost je izvan Zavjeta samo magla, san, neprijatnost, nesporazum koji lako potire svjetlucavi horizont „boljeg života“. Zato je danas moguće projektovati kolektivne snove, ali ne i bilo kakav zajednički napor ka smislenom i suverenom stanovištu, ka državi.
Zavjetna svijest ne može da postoji bez hrišćanske metafizike koja joj je osnova. Ljudi koji ne vjeruju da je istorija – drugim riječima naš zajednički život – ono što dijelimo sa precima koje ćemo sresti ne mogu pojmiti da se u životu bilo šta značajno može podijeliti sa drugim ljudima. Može se, dakako, regulisati komunalnost jedne zajednice, ali ne može biti dijeljenja. Komunalnost jeste minimum zajedništva koji ljudi uspostavljaju da bi im bilo udobno ili bar najmanje neudobno. Zajedništvo podrazumijeva volju da se za nešto boriš, da stradaš i da se raduješ sa drugima. Društvo zasnovano na filistarskoj komunalnosti po prirodi svog konsenzusa odgađa suočavanje sa stvarnošću: iako, recimo, Srbi na Kosovu ili Krajini doživljavaju represiju, ta slika je samo neprijatna vijest, nešto što ne utiče na stvarnost do trenutka do kada se front ne pomjeri do Beograda. No filistarska komunalnost je tu da se pobrine da se sve zaboravi onda kada se front ponovo odmakne od mene. Nakon agresije NATOa 1999 – ako ne već od bombardovanja Srba preko Drine 1994 – država i narod koji su tako nešto iskusili neminovno bi bili mobilisani oko jasnog saznanja da nam je tim avionima saopšteno nešto važno o tome kako nas vide oni koji su nas bombardovali. Kako je posljedica tog čina vojna okupacija AP Kosovo i Metohija, narod i država sa jasnim samopoštovanjem mobilisali bi se oko očiglednog zadatka povratka AP KiM u sastav Srbije. No konsenzus filistarske komunalnosti i dalje ostaje netaknut: to je bio samo ružan san, daleko od nas. San koji što prije treba zaboraviti jer se zaboravom tog sna i „nesporazuma“ dobija nastavak iluzije o zlatnoj budućnosti ili bar mogućnost da se tamo ode da bi se u njoj učestvovalo sada.
U društvima filistarske komunalnosti ne može biti Zavjeta, osim kao njegove nezavjetne karikature, kao trenutnog raspoloženja, imidža i stila, kao zabavnog sadržaja, poput svih ostalih. Čak i nezavjetni narodi obrazuju se i formiraju na osnovu toga koliko su spremni da nešto zajedno podijele. Koliko su spremni da brinu za heroje, da kazuju priče o prošlosti na takav način da one osvjetljavaju budućnost. Svakog naroda ima onoliko koliko je spreman da se sav pokrene da vodi računa o svojim sunarodnicima tamo gdje su najnemoćniji i najstradalniji. Kada je jednom narodu njegov Zavjet govorio da trpi zajedno i da se uzdiže zajedno, i kada taj osjećaj zavjetnog zajedništva zamijeni filistarska komunalnost – onda je ugrožen i karakter i opstanak tog naroda zavjetnog eha. To što danas niko i ne zazire od posljedica kinjenja nekog Srbina – u Prištini, Beogradu ili ma gdje drugdje – stvar je impulsa nemoći koju odaju zavjetne zajednice kada napuste svoj Zavjet i svedu se na filistarsku komunalnost. Procjenjuju nas, osluškujući da li u nama ima još damara naroda spremnog da bude narod.
Jer nas ima ne onoliko koliko je autoputeva po Srbiji – njih može biti i bez nas i bilo bi ih i da smo opet zavjetno okrenuti – već onoliko koliko smo spremni da dijelimo sudbinu, zajedničku, u Orahovcu, Nikšiću, Pančevu ili Nevesinju.
Koliko nas ima i koliko treba da nas bude – procijenite sami.
